Objavila je to na Facebooku njegova supruga Zrinka Paladino, bivša pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture koja je objavila detalje o izdavanju dozvole za terasu na Cvjetnom trgu nakon čega je buknula velika afera.
U podužoj objavi ističe kako je nakon ispunjenja uvjeta za odlazak u mirovinu njezin suprug radio putem šestomjesečnih ugovora na pola radnog vremena tj. 4 sata te mu posljednji ugovor nije produžen.
Ističe kako je Paladino odbijao brojne molbe poznatih svjetskih klinika jer je smatrao kako je potrebniji u Hrvatskoj.
Poručila je i kako američki i europski neurokirurzi, ako ih služe ruke i vide, "operiraju i u 80-ma te ih se čuva kao kap vode na dlanu".
KBC Zagreb pitali smo zbog kojih razloga Paladinu nije produžen ugovor te ćemo odgovor odjaviti po primitku.
Objavu Zrinke Paladino prenosimo u cijelosti:
Ovaj post nije žalopojka, on je samo osvrt
Nakon dugo vremena pišem osvrt, na koji se više neću vraćati i odgovarati na komentare.
Moj suprug neurokirurg Josip Paladino, koji od ispunjenja uvjeta za mirovinu zadnjih godinu i pol radi na šestomjesečne ugovore s KBC-om Zagreb, danas je dobio odbijenicu posljednje molbe za produženjem ugovora i tako nakon točno 40 godina napušta kliniku za neurokirurgiju na Rebru.
Kako su njegovi ugovori, kao umirovljeniku, bili ugovarani na pola radnog vremena tj. 4 sata, njegova je mjesečna plaća iznosila oko 4.500,00 kuna, no to ga nije priječilo da svaki dan odrađuje uobičajenih deset i više sati. Ponižavajuće mi je trenutno računati koliko je onda ta satnica stvarno težila, no njemu je bilo najvažnije da je u mogućnosti biti tu za hrvatske i druge bolesnike i tako je godišnje operirao u prosjeku 400 pacijenata.
Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… a, meni je, kao njegovoj životnoj suputnici jedino žao što su svi pozivi svjetskih klinika upućivani na njegovu adresu posljednjeg desetljeća završavali u smeću jer je on smatrao da je najpotrebitiji ovdje.
Neurokirurška struka nije obrt koji se može savladati. Za neurokirurgiju se rađate ili ne, a tek neki su blagoslovljeni sposobnošću kojom je iz nepoznatog razloga blagoslovljen baš on i zahvaljujući čemu mnogi žive i funkcioniraju. U ovom dijelu Europe nema osposobljenijeg operatera za segmente neurokirurgije kojom se on bavi, no naša je politika i njezini velikani odlučila da za njega na Rebru više nema mjesta.
On će bez operiranja koje mu život znači teško i disati pa će vjerojatno nastaviti praksu u Mostaru ili gdje već pa kako bude svima koji budu u nevolji.
Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite.
Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati.
Možda zapravo moram zahvaliti malenoj družinici kojoj moj muž smeta jer će vjerojatno naš obiteljski budžet biti popravljen njegovim odlaskom na rad negdje drugdje, a i sigurno ću odahnuti ne gledajući nova ispisivanja molbi za nova šestomjesečna produženja na četiri sata i četiri i pol tisuće kuna jer puno više zarađuju i čistačice hrvatskih kuća na četverosatnom radnom vremenu. One, doduše, ne mogu izvlačiti tumore iz bolesnih glava i kičmi, ali, Bože moj, kao da je to u ovoj zemlji i bitno…
Bitno je onim redovima i redovima bolesnih koji svakodnevno čekaju pred njegovom ambulantom i inzistiraju da ih primi baš on.
I prima ih.
Do petka.
Pa tko ga treba, do petka je tu.
Vjerojatno mu je popularnost i presudila u ovoj i ovakvoj zemlji, opstojnost koje je branio i on kroz dvije i pol godine operiranja na bojištima.
Sad se moram negdje sakrit da me ne pronađe kad dozna da sam ovo objavila.
