Nikola Dujmović predsjednik je uprave Grupe Span, IT kompanije čija rješenja koriste klijenti u 100 država na pet kontinenata. Kompanija zapošljava više od 350 ljudi koji se bave razvojem softvera, servisnom i sistemskom integracijom. U velikom intervjuu Dujmović nam je priznao da mu nedostaje programiranje, ali nam je dao i zanimljiv odgovor na pitanje - što bi napravio da je sada u dvadesetim godinama s diplomom FER-a u rukama.

Galerija


Gdje pronalazi motivaciju, iz koje je pogreške najviše naučio, što bi napravio da je sada u dvadesetim godinama s diplomom FER-a u ruci i koji je najbolji savjet koji može podijeliti s nama – dio je to pitanja na koja nam je iskreno odgovorio Nikola Dujmović, predsjednik uprave Grupe Span, jedne od vodećih hrvatskih IT kompanija.

Od punkera do predsjednika uprave

U mladosti punker, danas predsjednik uprave svjetski uspješne IT kompanije Span s gotovo 400 zaposlenih. Koliko je punka u vama danas?

Vezani članci Don Mihovil Kurkut, ravnatelj izdavačke kuće Salesiana (Foto: DNEVNIK.hr) Kako je žestoki torcidaš postao omiljeni svećenik među mladima: "Pozvani smo da budemo znakovi ljubavi" Gordana Deranja, predsjednica uprave Tehnomonta (Foto: Anamaria Batur) Trnovit put do vrha: Jedna od najmoćnijih žena u hrvatskom biznisu iskreno o detaljima svoje karijere

Punk je u bivšoj državi bio znak protivljenja. Britanski izvori i razlozi za punk bili su drugačiji, a u bivšoj državi to je bilo buđenje neke mlade generacije. Ja sam tada bio uvjeren da proživljavam svoje najsretnije doba. Trebalo mi je 20 do 30 godina da shvatim da to baš i nije tako.

Ali da, moja je generacija, između ostalog, obilježena punkom, Clashom, Sex Pistolsima, to jest malim revoltom. Iako, ja volim reći da smo mi bili salonski punkeri. Kroz glazbu smo se protivili, ali sve ostalo bilo je relativno blago i određeno "salonsko protivljenje".

Koliko su to protivljenje i bunt dobrodošli i korisni u biznisu?

Mi smo ustvari prvi imali priliku da smo s punoljetnošću mogli ići u poduzetnike. Zakoni koji su to omogućavali došli su tek s konačnom propašću socijalizma. Mi smo već '88. osnivali zanatske radnje, pa onda i prva poduzeća kada je došao Zakon o poduzećima. To je bio, ja bih rekao, određeni revolt prema standardiziranom klišeju "završi faks i budi uhljebljen do kraja života", što je bio ideal u bivšoj državi.

Od samo dvoje zaposlenih došli ste do 350. Što Vam prvo pada na pamet kada se prisjetite početaka? Poznato je da ste u počecima imali crveni Yugo i vreće za spavanje u firmi.

Tko u firmi zbog frke s isporukom nije prespavao, nije pravi poduzetnik. Ta priča s crvenim Yugom je kultna jer smo prvih 20 godina ulagali u ljude, firmu i ostalo, a onda u nekakav luksuz za sebe.

Crveni Yugo bio je sve: automobil za izlete, za distribuciju, dostavu, nabavu i na kraju za - obiteljski život.

Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2
Nikola Dujmović, predsjednik uprave Spana u svom crvenom Yugu (Foto: Privatna arhiva)

Mnogi se zbog straha ne žele odvažiti na pokretanje samostalnog biznisa ili na nekakvu promjenu kada je u pitanju njihova karijera. Kakav je Vaš odnos sa strahom?

Istraživanja pokazuju, ne mogu se sjetiti gdje sam ih čitao, da u svakoj državi imate pet posto poduzetnika. Sa startupovima je nastala iluzija. Vi i dalje imate pet posto poduzetnika.

To su oni ljudi koji su spremni riskirati i svoju osobnu imovinu i ugodan život da bi stvarali nešto novo, temeljeno na vlastitim idealima. Većina ljudi u svim državama i u svim sustavima voli raditi za druge. U protivnom bi sindikati ostali bez članova.

Ne postoji država u kojoj su svi poduzetnici, koliko god država podupirala poduzetništvo. Kada pogledate broj odraslih ljudi u Hrvatskoj i broj registriranih tvrtki, obrta i ostalih tipova poduzeća, doći ćete do zaključka da se pet posto ljudi bavi poduzetništvom.

Država bi tu trebala biti, kao što je slučaj u Americi, da pomogne poduzetnicima da uspiju, a ne da ih zavarava idejom da je rješenje svih problema da svi postanu poduzetnici, jer nije. Vi u Hrvatskoj imate oko 180 tisuća pravnih subjekata, a 150 tisuća ljudi se bavi poduzetništvom.

Danas se u novinama miješaju poduzetnici, gospodarstvenici i menadžeri. Te riječi nemaju isto značenje. Menadžeri su zaposlenici u tvrtkama koje su pokrenuli poduzetnici koji su imali nekakav plan, ideju i vlastitu viziju.

Spomenuli ste državu, odmaže li Vam država ili pomaže?

Nemojmo o državi. Mi svi uspijevamo unatoč, a ne zahvaljujući državi. Apsolutno svi.

"Ne treba se bojati pogrešaka"

Iz koje ste svoje pogreške najviše naučili?

Ne znam, morate griješiti. Da smo mi zapošljavali ljude samo kada smo ih trebali, da smo nastupali konzervativno, nas bi danas možda bilo 25. Jednostavno morate riskirati, a kad riskirate, morate griješiti.

Pola poduzetničkih odluka koje smo donijeli bile su pogreške. Ali ona druga polovica je jako dobro uspjela i na to smo ponosni. Ne mogu konkretno reći iz koje sam pogreške najviše naučio.

Da sam slušao naše stare i da sam slušao poslovice kojima su me učili bake, djedovi, mama i tata, bio bih puno uspješniji. Od "pomozi sirotu na svoju sramotu" pa nadalje. Kompletna mudrost sadržana je u narodnim poslovicama, tako da ih preporučujem mladim poduzetnicima.

Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2
Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 3

Godine 1993. osnovali ste Span, a 2000. ste prestali s programiranjem i okrenuli se menadžmentu i razvoju kompanije. Nedostaje li vam programiranje?

O, da! Postoje dvije stvari koje stvarno volim. Smatram da je učenje najbolja zabava, a programiranje je stvarno lijep dio života. Ali kad je firma narasla, ja sam morao shvatiti da se moram odreći svog, u tom trenutku, najdražeg hobija, za koji sam mislio da će mi biti buduća profesija, i da se netko mora baviti firmom od 0 do 24.

Osjećate li se ikada usamljenim na poziciji predsjednika uprave? Sigurno se i vama dogodi da nekada nemate energije ili motivacije.

Mi si to rijetko možemo priuštiti. Kada imate 400 ljudi, onda ne smijete biti očajni ili loše. Ja imam izvrsnu grupu ljudi s kojima radim. Imam pet partnera u firmi i pet do šest članova uprave i nisam usamljen, osim kada nastanu veliki problemi koje moram sam riješiti. Ali dobar sam u tome.

Ne dopustim si dane ili tjedne u kojima bih ušao u neku petlju.

Mislim da su priče o usamljenosti predsjednika uprave dobrim dijelom pretjerane. I mi smo najobičniji ljudi koji su počeli s Clashom i koji popiju pokoji gemišt. Možete biti jednako usamljeni kao predsjednik uprave i kao radnik u rudniku.

"Motivacija mora dolaziti iznutra"

Kako i gdje pronalazite motivaciju za rad? Rekli ste da volite čitati i učiti.

To vam je poduzetništvo. Ja sam nekada puno čitao. Imao sam po 20 knjiga koje sam istovremeno pokušavao pročitati pa bih ih ponekad nakon 50. stranice, kad sam shvatio da nisu vrijedne, bacao. Sad sam to dosta smanjio. Ne zato što sam pročitao sve što vrijedi pročitati, nego zato što više nemam energije do četiri ujutro čitati dobru knjigu. Ono što sam do 10 pročitao, pročitao sam.

Ako ste poduzetnik, onda morate imati motivacije. Poduzetniku koji nema motivacije bolje je da se baci u menadžere. Oni se trebaju pobrinuti da stvari dobro funkcioniraju. Za to vam ne treba hipermotivacija. Motivacija vam se sastoji od novca, plaće i bonusa. Poduzetniku motivacija mora dolaziti iznutra.

"Ključ uspjeha - kvalitetni pojedinci i timski rad"

Koju knjigu, a koja nije nužno vezana za tehnologiju, preporučujete?

Mislim da bi svatko trebao pročitati knjigu Good to Great: Why Some Companies Make the Leap... And Others Don't. To je knjiga koju je napisala ekipa s MIT Sloan School of Business. Kada je Financial Times među poduzetnicima radio veliko istraživanje o najboljim knjigama za poduzetnike, smatrao je da će ta knjiga biti broj jedan. Nije bila broj jedan, ali je ušla među prvih pet. Fora je u tome da su poslovne turbulencije krajem 20. i početkom 21. stoljeća pokazale da tvrtke koje su se smatrale velikima ipak nisu otporne na sve turbulencije. Zbog toga je isti pisac napisao How the Mighty Fall: And Why Some Companies Never Give In?, to jest – Zašto moćni propadaju?.

Knjiga je fenomenalna i jedna od prvih rečenica glasi: "Get the right people on the bus and get the wrong people off the bus." To je ključ uspjeha svake tvrtke.

Dobre ljude morate ukrcati, a loše morate iskrcati, bez obzira na to u kojem ste biznisu.

Jeste li vi osobno ikada imali problema s „iskrcavanjem“ ljudi?

Više ne, iako je za direktore to jedan od najvećih problema. Dati prvih deset otkaza meni je bila noćna mora. Čak je i mom Odjelu za ljudske resurse to bilo bolno. Pogotovo jer su radnici u maloj firmi poput obitelji. Ali kod nas, od čistačice do genijalnih inženjera, svi su sretni. Ako ne pašu u timu, bolje je da si nađu tim u kojem će funkcionirati. Sve je to ono što naše škole ne uče.

Ključ je uspjeha u timovima, u uspješnom zajedničkom radu. I ako vas tim ne prihvati ili vi ne prihvatite tim, koliko god ste pametni i kolika god vam je odlična plaća, bolje je naći tim koji će vama odgovarati. Zato mi je lakše. Danas kad shvatimo da nam netko ne paše, mi se toj osobi vrlo brzo zahvalimo, pokušamo se u što boljim odnosima rastati, ali ne pokušavamo popraviti veze koje ne funkcioniraju.

Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2
Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 4

Mladi imaju golemu prednost – globalno tržište

Da sada imate dvadesetak godina i da ste upravo diplomirali, u kojoj biste hrvatskoj kompaniji htjeli raditi?

To je dobro pitanje. Što se tiče Hrvatske, vrlo bih vjerojatno odmah otišao, tako da uopće nemam odgovor na to pitanje. Ili to ili bih otišao u poduzetnike. Nikada nisam radio za druge. Ja taj osjećaj rada za druge ne poznajem. 30 godina nisam dva dana zaredom imao mogućnost ne razmišljati o poslu i da si mogu reći da je nešto napravljeno, jer stalno nešto ima. Kad se vozim po cesti, vidim priliku za unaprjeđenje. Dok se vozim po gradu, cijelo vrijeme razmišljam o tome.

Što se tiče mladih, mislim da je ogromna prednost što smo u Europskoj uniji i što mogu sudjelovati na najvećem tržištu rada na svijetu. Ako imaju znanje i, užasno važno - ako su globalno konkurenti, mogu raditi bilo gdje. Vi danas možete iz Osijeka prodavati u Ameriku, što i mi radimo. Više nema te geografske barijere.

Ono što su nekada bili bauštelci koji su išli u Njemačku danas su programeri koji sjede i po selima u Hrvatskoj i programiraju globalno konkurentne proizvode za globalno konkurentne naknade.

Nažalost, naše društvo i država i dalje zaostaju. Zaostajemo za državama s kojima se nekad nismo htjeli ni uspoređivati. Mislim da ćemo na kraju digitalne transformacije biti u goroj poziciji nego kada smo ju započeli, a imali smo fenomenalan start. To je moje najveće životno razočaranje jer smo tu snagu koju smo imali u '90-ima, kada je bio rat, ali je bilo i volje, uspjeli demotivirati.

Danas živimo u državi bez adekvatnog pravosuđa, bez moralnih kategorija, a svjedoci su nam izdajice. I to mladi shvaćaju. Mene moja kćer od 12 godina pita o tome, pa kako neće oni od 25 koji sami mogu zaključivati. To je problem. Za uspjeh društva potrebno je složiti se da želimo uspjeti.

Imate dvoje djece, koje im savjete dajete?

Ja im želim priuštiti sve što žele od školovanja. Ali, ja sam svojima rekao da s 20 godina neće dobiti ni stan ni auto jer im je to samo okov oko noge.

Kada je moja kćer imala 11 godina, u šali sam joj rekao da će tata sve pojesti i popiti. Nakon toga smo narednih sat vremena imali raspravu o tome pijem li ja. Rekao sam joj da je to samo izraz.

Čovjek prvo mora naći svoju sreću. Kada bih im ja ostavljao svoju firmu ili svoj novac, to bi stvorilo odnos koji ne bi funkcionirao. Tu ističem gospodina Bakića kojeg smatram najvećim filantropom u Hrvatskoj. Sve kontroverze vezane uz njega potpune su gluposti jer je on svojim rukama i idejom preokrenuo stav prema obrazovanju.

Mi ne želimo da svi budu programeri, kao što neće svi koji idu na vjeronauk biti svećenici ili časne sestre. Mi želimo stvoriti ljude koji će biti produktivni članovi digitalnog društva.

Što su vas dosad naučila vaša djeca?

Puno toga. S prezirom mi govore: "Tata, nismo te našli na Snapu pa smo ti poslali običan SMS." Naučio sam da su se stvari u proteklih deset godina dosta promijenile, da uopće ne žele Facebook jer je to mjesto na kojem se okupljaju roditelji. Učim od njih i vrijedan su mi izvor znanja i percepcije.

Gdje vidite prednost, a gdje mane i potrebu za opreznošću kada je u pitanju odrastanje uz tehnologiju?

Obrazujem ih o načelnim opasnostima interneta, od lakoće upoznavanja stranaca do krađe identiteta, što je u inozemstvu puno veća opasnost nego u Hrvatskoj, ali je i ovdje opasnost.

Raspoloživost digitalnih servisa danas je apsolutna prednost. Ja svake godine uredno doniram Wikipediji jer smatram da je to jedna od najboljih stvari koja nam se dogodila. Ne za prepisivanje na ispitu, nego za dolazak do znanja. Internet i digitalno doba za nas može biti fenomenalno.

Spomenuli ste da donirate Wikipediji. Ima li još neki projekt u koji vjerujete?

Wikipediju sponzoriram jer mi je prelijepo što ju mogu dobiti besplatno i bez reklama. To mi stvara osjećaj obveze, pa doniram 50 dolara. 

Projekata ima puno. Pogledajte Google Translate. Ove smo godine djeca i ja 20 minuta na recepciji u Veneciji gledali kako se recepcionerka prepire s Rusom, a da ona ne zna riječ ruskog niti on zna riječ ijednog drugog jezika osim ruskog. Oni su uz Googleov prevoditelj komunicirali kao u filmovima znanstvene fantastike. Ja sam bio oduševljen.

Mi se uopće nismo bunili što čekamo jer smo gledali nešto o čemu smo prije čitali u knjizi "Vodič kroz galaksiju za autostopere" – ribica u uhu koja je bila univerzalni prevoditelj. To je genijalno. Vi se možete uputiti u bilo koju zemlju i s online prevoditeljem razgovarati.

Uz umjetnu inteligenciju, bit će genijalnih stvari. Neki se ljudi toga boje, ali ja nemam straha. Zbog stvari koje mi u firmu donose, dogodilo se da me prvi put nakon 20 godina nešto opet oduševljeva. To će biti velik pomak i tu Hrvatska opet ima priliku iskoračiti, ali ne želi.

Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2
Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 1

I dalje je problem pronalazak kvalitetnih IT-jevaca

Vi ste više puta javno izrazili zabrinutost zbog poteškoće u pronalaženju kvalitetnih mladih IT-jevaca. U čemu je najveći problem?

Nema ih dovoljno. Mi imamo školski sustav koji smo prije 200 do 300 godina preuzeli od Austrijanaca, to jest Nijemaca.

Mi smo prije tri godine tražili pravnika i javilo nam se troje ljudi.

Nakon što je pravnik kojeg smo tada zaposlili otišao, ponovno smo raspisali natječaj i javilo nam se 136 ljudi. A za inženjere smo imali 12 pozicija, a javilo nam se petero ljudi. To je zato što ih više nema.

Vi sad imate školski sustav u kojem mi još uvijek raspravljamo trebamo li učiti djecu da budu produktivni članovi digitalnog društva. O tome raspravljamo, a ništa drugo nismo napravili.

Svi u industriji imaju problem s manjkom ljudi koje bismo mogli čak i dodatno podučiti. Ljudi idu za pravnike, za ekonomiste. To su sve odlična zanimanja.

Mi kompjuteraši ne želimo da svi budu programeri. Ali želimo da se naša djeca, umjesto da sjede doma i jauču kako nema posla, uključe na tržište rada tamo gdje ima posla i tamo gdje bismo mogli biti, kao društvo i država, globalno konkurentni.

Umjesto toga, ne postoji ni podrška društva. Vode se samo rasprave u kojima više ne želim ni sudjelovati.  Mi pet godina mlatimo jedno te isto. I ništa se nije pomaklo. Mijenjamo ministre i svi oni obećavaju, a nitko ništa ne napravi. I što sad? Imamo hvalevrijedan Ured za digitalno društvo koji vodi gospodin Gršić, koji zna što treba i kako treba. Ni on ne može naći ljude. Čovjek ne može sam pokrenuti cijelu državu.

O najboljim savjetima u karijeri

Koji je najbolji savjet koji ste dobili tijekom svoje karijere? Što je nešto što ste sami naučili, a da bi se moglo podijeliti kao savjet?

Treba vjerovati u to što radite i treba svoju strast i ljubav pretočiti u nešto korisno za društvo. Svi koji društvu daju više nego što od njega uzimaju društveno su produktivni. Bilo bi na odlično kada bismo svi dali više nego što uzimamo.

Nažalost, nas se kroz opću klimu u društvu uči da treba uzeti što više, a ne dati ništa.
Čelnici sindikata tvrde da ćemo, u slučaju da svi prestanu raditi, povećati poreze. Ali kako?

Moramo u jednom trenutku stati i reći: Idemo vidjeti što će biti za pet godina, a ne što je bilo prije 40 ili 50. Idemo pokušati potaknuti društvenu produktivnost. Idemo pokušati naučiti našu djecu da budu društveno produktivni i da daju više nego što uzmu.
Onda će društvo napredovati. Ovako kako ide, ja nam ne dajem dobre šanse.

Kako se nosite sa stresom?

Ja uopće ne znam jesam li pod stresom jer sam ovakav oduvijek. Imam osjećaj da jesam. Neki indikatori pokazuju da jesam. Ali moj posao je moj život. Bio bih pod većim stresom da ne radim.

Pod ozbiljnim sam stresom tek kad nemam pet dana što raditi. Spremam se s djecom na dva i pol tjedna skijanja i to mi je super. Tome se već dva mjeseca veselim. I to je zasad to. I onda će mi posao već faliti. Vratit ću se ozbiljnom stresu.

Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2
Intervju s Nikolom Dujmovićem, predsjednikom uprave Grupe Span (DNEVNIK.hr) - 2

 

Portal DNEVNIK.hr donosi intervjue s uspješnim poduzetnicima, čelnicima velikih kompanija i zanimljivim pojedincima koji su nam opisali svoj put do uspjeha, otkrili na kojim su greškama najviše naučili i koji su najbolji savjeti koji im pomažu kroz život. Otkrivaju nam kako balansiraju privatno i poslovno, koji su njihovi načini da što bolje organiziraju svoje vrijeme, ali i kako se nose sa stresom. Intervjue čitajte redovito na portalu DNEVNIK.hr.