Hrvoje Šalković: Koliko se još dugo normalnom svijetu mora okretati želudac?

Poginula je Dolores Lambaša, i strašno je i tužno kada pogine bilo tko, a kamoli mlad čovjek, koji je jedva zajahao val ranih tridesetih. Nisam poznavao tu curu, nikada nisam s njome razgovarao, nikada nisam gledao niti jednu njenu predstavu, film ili krišku sapunice. Kakva je bila, zaista ne znam, i ne pada mi na pamet suditi po onome što pročitam na naslovnicama tabloida (tabloidi, u prijevodu – sve do jedne domaće, tjedne i mjesečne novine).

Pročitajte i ovo Kolumna Hrvoja Šalkovića Nema te crne vijesti koja će mi svijetlu vjeru do kraja izbiti iz pluća Kolumna Hrvoja Šalkovića Nisam hejter, kontraš, nisam revolucionar, samo imam zdravu pamet

Kakva je bila, nikada neću saznati, niti ću ikada donijeti sud, jer je, na žalost, ta lijepa, mlada cura izgubila život.

Ali ovo nije priča o Dolores Lambaši, ovo je priča o onome što se događalo nakon njene pogibije, i o onome što bi se u hrvatskom medijskom prostoru tek trebalo dogoditi.

Osim što je nacija brujala o pogibiji, još više je brujala o svoj sili odurnih komentara koji su se ugnijezdili ispod opisa tragedije kojim su nas šopali portali, svoj toj bulumenti anonimnih ili, pak, potpisanih gmizavaca koji su po nesretnoj curi sipali drvlje i kamenje na način od kojeg se normalnom svijetu okreće želudac, istih onih gmizavaca koji su, dok je ta cura još bila živa, čeznutljivo čeprkali po njenim fotografijama na zaslonima računala ili smartphoneova i pritom slasno udarali majmune.

Normalnom svijetu se okretao želudac, i svi su se zgražavali, ali hajte molim vas, kao da je prvi puta.

Kada nas je prije sedam godina napustila Ana Rukavina, predivna mlada žena koja je svojim tragičnim skončanjem života pokrenula lavinu dobrote, portali su objavili tragičnu vijest, i sjećam se da je prvi komentar neimenovanog buzdovana bio:
- Hvala bogu da je krava crkla.

I sada dolazimo do ključnog pitanja?

Koliko još mladih ljudi mora poginuti, koliko se još dugo normalnom svijetu mora okretati želudac, koliko dugo ćemo dozvoljavati da skupina kretena siluje zaslone naših računala, i koliko duboko, kao društvo, možemo potonuti u mulj?
Jer, da se ne lažemo, dragi ljudi, klinci danas ne čitaju knjige, niti čitaju tablodide (u prijevodu – sve do jedne domaće dnevne, tjedne i mjesečne novine), nego čitaju baš vijesti na portalima, ili, ako hoćete preciznije – s guštom čitaju bljuvotine tulipana koji se natječu tko će na koga bolje hračnuti.

Pišem li ovo iz taštine? Pišem li kao jedna od razmaženih osoba iz javnog života koja ne može podnijeti lošu riječ o sebi?

Apsolutno ne, i to iz jednog sasvim jednostavnog razloga - u životu nisam pročitao niti jedan komentar ispod svojeg teksta na portalima, onog kojeg sam ja pisao, ili onoga koji je netko pisao o meni. Nisam pročitao niti jedan takav komentar, jer pretpostavljam u kojem smjeru ti komentari idu, zaista ne vidim niti jedan razlog zašto bih to čitao, pa time i ne vidim razlog zašto bi se to mene ticalo, ili me smetalo.

Živim od svojih knjiga, statusa, putopisa, kolumni, PR tekstova, živim od naknade koju dobivam za svoj rad, a ne od komentara raznih buzdovana. Na nekoj razini normalnog diskursa, bio bih presretan da smo kao društvo dosegli razinu u kojoj će ljudi moj rad komentirati na način da se ili negativno ili pozitivno očituju o strukturi mog romana, ili mlakoj poanti kolumne ili da pohvale ako sam dobro zašiljio kakvu ideju.

Ali u diskursu – hvala bogu da je krava crkla – ne moraš se niti truditi oko čitanja komentara.

Svi mi koji se bavimo javnim poslom moramo znati da su ideje koje ljudi imaju o nama samo projekcije njihovih želja na našim pojavama, njihove projekcije obožavanja ili mržnje. To je svijet lažnih slika, toliko truo, toliko klizavog ruba između dvije krajnosti, i svaki pametan čovjek iz javnog života mora znati kako unovčiti to što radi, a onda se povući u svijet desetak ljudi koji ga jedini poznaju, koje zove obitelji ili prijateljima, i koji jedini imaju pravo procijeniti je li riječ o kralju, caru ili smeću šugavom.

Kakva je bila Dolores Lambaša, to zna njenih desetak ljudi. Ali kakvo je lice i naličje društva u kojem živimo, to smo saznali u tim nesretnim satima nakon što su portali objavili vijest o tragediji.

Klinci danas ne čitaju knjige, niti bilo kakve pametne stvari koje bi mi dale vjeru u bolje sutra. Čitaju odurne komentare ispod tekstova portala, i možemo se samo nadati da će se pojaviti neka više sila koja će unijeti red u medijsku sliku moje dobre, male Hrvatske.

Postoje određeni svijetli primjeri, pa tako i moj bazični portal za kojeg pišem, koji je uveo novitete, ocjenjivanje komentara, i u slučaju odgovarajućeg broja negativnih bodova, komentar nestaje sa zaslona.

U svakom slučaju, dobronamjeran i inteligentan pokušaj koji treba pozdraviti, ali tek ćemo, u praksi vidjeti kako će stvar dugoročno funkcionirati, i hoće li se među pratiteljima komentara stvoriti kritična masa zdravog razuma koja će gušiti trolove. Ili kritične mase zdravog razuma više nema, i komentare ostavljaju i prate ih samo buzdovani. To još ne možemo znati.

Elem, ako ih pitate, urednici portala će vam reći istu stvar: Mi živimo od prodaje oglasnog prostora, i bitan nam je svaki komentar, svaka interakcija, bolje nam se vidi u excel tablicama. Mogu i moram to razumjeti, ali matematika je tu prilično jasna.

Ako portal xxx.hr ukine praksu komentiranja tekstova, a portali yyy.hr i zzz.hr ne ukinu, naravno da će ovaj prvi bilježiti slabiju matematiku, i time gubiti potentnost u pregovorima s oglašivačima. Ali, k vragu, ako svi portali, u isti tren, ukinu te nepotrebne rubrike mentalne onanije, onda će svi brojeve izgubiti na proporcionalan način, i svi će u utakmici biti poravnati, sve će biti fer i pošteno.

Ako vam je to previše, i ako mislite da time ukidamo pravo na slobodu mišljenja, pa onda barem uvedite radno mjesto kontrolora-administratora koji 24/7 drži uzde, kreira diskurs, pa neka lijepo svede polemiku na neku civiliziranu razinu, neka se zaista piše o dobrim ili lošim potezima Linića, o dobroj ili lošoj predstavi u Kerempuhu, k vragu, neka se priča i o Severininim gaćicama ili bradavicama Simone Gotovac, ali neka se ti komentari izbruse do mjere da te nije sram baciti oko bez da te prođe jeza od spoznaje u kakvom društvu živiš.
A ako vam niti ovo ne zvuči logično, onda hajdemo svi čekati da opet netko pogine.

Pa da se opet svi kolektivno zgražavamo, pišemo kolumne na ovu tematiku, a za sve to vrijeme čekanja polako i sigurno sve dublje tonemo u mulj.

>> Sve kolumne Hrvoja Šalkovića

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook