Bljesak. Oluja. Iduća je trebala biti Vukovarska golubica. Mogla je biti i Grom. Neka su to od imena kojim se trebala zvati, kako su se nadali mnogi, još jedna, konačna pobjedonosna vojna operacija oslobađanja posljednjeg okupiranog dijela Hrvatske koji mjesec nakon Oluje. Umjesto pobjede oružjem izabrana je pobjeda razumom, a golubica je ipak poletjela – golubica mira. Samo što joj nije dano da (još) posve raširi krila, što i ne čudi kad se u sjećanje prizove koliko je kratko letio jedan golub u okružju jastrebova.
Bez ispaljenog metka i bez izgubljenog ljudskog života, čitav teritorij hrvatskog Podunavlja vraćen je pod puni suverenitet Republike Hrvatske, a proces mirne reintegracije kojim su istočna Slavonija i Baranja te zapadni Srijem i formalno-pravno vraćeni u ustavni poredak Hrvatske službeno je okončan 15. siječnja 1998. godine.
Premda je sudjelovala i doprinijela jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda, Hrvatska nije uspjela prepoznati ni kapitalizirati tu činjenicu, a i dalje se iz dana u dan pokazuje kako je zanemarila i da je izgradnja mira trajan posao.
Tražeći odgovor na pitanje zašto je tome tako, politologinja i povjesničarka te vršiteljica dužnosti izvršne direktorice u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska Senna Šimek smatra da ga se najvećim dijelom može naći kada uzmemo u obzir koje događaje ili osobe vezane za rat Hrvatska prepoznaje kao najvažnije.
Između rata i mira
''Uvijek je u prvom redu riječ o vojnim pobjedama, a tek onda slijede projekti poput mirne reintegracije. To je vidljivo i u kalendaru državnih praznika - 5. 8. je neradni dan, odnosno državni praznik, a 15. 1. ima status spomendana. Iako je tek mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja vraćen cijeli teritorij u ustavni poredak - dakle, operacije Oluja i Bljesak nisu predstavljale završetak tog procesa - taj se detalj uglavnom ne ističe. Rekla bih da jedan od razloga za to leži u tome što su Oluja i Bljesak, a što mirna reintegracija. Kao što i sam naziv upućuje, mirna reintegracija je odrađena bez ispaljenog metka, a Oluja i Bljesak su vojne operacije izvršene na samom kraju rata i simbolički predstavljaju njegov završetak - čini se smisleno vojnom operacijom završiti višegodišnje vojne napore. Osim toga, zbog često isticanog pobjedničkog karaktera tih operacija, odnosno njihove uspješnosti u vidu vraćanja teritorija, Hrvatska nije, praktično, imala potrebu kapitalizirati nešto drugo“, kazala je Šimek za DNEVNIK.hr.
Nerijetko se zaboravlja i da proces mirne reintegracije nije dovršen, a što nije teško shvatiti s obzirom na to da na ljudskim odnosima i s bremenom rata i bez njega treba raditi svakoga dana i važno je pronalaziti odgovore na pitanja kako iz njega možemo učiti i danas, i ne samo u hrvatskom kontekstu.
Da proces nikako nije gotov, smatra i Šimek te objašnjava: ''Prije svega zato što se ne radi isključivo o reintegraciji teritorija, već i stanovništva, a upravo se ovo potonje ističe kao teže i raspravlja se o njegovoj (ne)uspješnosti. Dijeliti terete vrlo nedavne prošlosti bez pravilnog odnošenja prema njoj zaista jest teško - teško je, kao što konstantno imamo priliku vidjeti, i kad je riječ o međudržavnim odnosima, stoga ne iznenađuje da je još teže ako se radi o suživotu u istoj zajednici, a u svaki se odnos treba ulagati. Ipak, također smatram da je nužno uvijek zagrebati malo dublje od bombastičnih medijskih reportaža kako bi se dobila prava slika, posebice kad je riječ o analizi međuetničkih odnosa. Nerijetko su, uvjetno rečeno, zanimljivije priče koje predstavljaju suživot nemogućim i koje se onda generaliziraju.''
Mir nije samo odsutstvo rata
''Mirna reintegracija pokazala nam je da smo kao društvo i država dokazali da smo sposobni stvoriti mir diplomacijom u vrlo teškim uvjetima, a već sustavno desetljećima propuštamo napraviti i neke progresivnije korake u smjeru održivog mira'', upozorila je za DNEVNIK.hr voditeljica programa Obrazovanje i osnaživanje za društvenu promjenu Lana Jurman iz Centra za mirovne studije (CMS).
Uvijek je stoga iznova važno naglasiti da mir nije samo odsutstvo rata, a na to podsjeća i Šimek: ''Ulaganje u mir ne završava u trenutku kada vojno djelovanje prestane nego zapravo tek tada počinje. To je trajan proces posebice onda kad se radi o državama čije političke elite aktivno koriste prošle sukobe za dobivanje političke podrške, mobilizaciju građana i dobivanje izbora.''
''Sve više ljudi shvaća da se vrijedi boriti za prava životinja, za zaštitu prirode, protiv smanjivanja dosegnutih prava žena, ali i drugih, za slušanje poruka klimatskih promjena te za primjerenije odgovore... Sve je to mirovni rad, izgradnja društva u kojem su međusobno poštovanje, osjećaj pravde, znanje, etika cijenjeni i prisutni“, objasnio je za DNEVNIK.hr Goran Božičević, iza kojeg je tri desetljeća kontinuiranog međunarodnog mirovnog rada i zauzimanja za ljudska prava.
Pa ipak, mnogi su skloni otpisati arhitekturu mira i opisati je jalovim poslom, no Šimek napominje da je posao na izgradnji mira bolje opisati kao ''dva koraka naprijed, jedan korak natrag, ali baš zbog toga od njega ne treba odustati."
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
