Bolestima poremećaja prehrane u 90 posto slučajeva je najviše pogođena ženska populacija između 10. i 35. godine života, no granica prvih poremećaja pomiče se prema sve ranijoj dobi, pa se tako može javiti već u 7. godini života.
Pročitajte i ovo
Riječ je o psihosomatskim bolestima do kojih dolazi usred nekog psihološkog problema u obitelji, koje zatim zbog izgladnjivanja uzrokuju niz somatskih poremećaja.
Budući da je kod bolesnica dugotrajan proces negiranja bolesti, obično treba dugo da se bolest uopće dijagnosticira, posebno kod bulimije, a zatim slijede godine liječenja, koje uključuje i dugotrajno bolničko liječenje.
Prof. Vesna Vidović iz Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb smatra da Hrvatska po načinima liječenja ne zaostaje bitno za svijetom, ali postoje problemi koje treba rješavati.
Svakodnevni priljev novih pacijenata zahtijeva otvaranje specijaliziranih odjela pri kliničkim bolnicama u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, veći broj psihoterapeuta, kao i osnivanje mreže grupa psihološke samopomoći.
Kako kod tih bolesti nema spontanog izliječenja, važno je donošenje preventivnih programa radi širenja znanja među roditeljima i djecom te podrške obiteljima, upozorava prof. Vidović.
U razvijenom svijetu postoje specijalizirane zdravstvene ustanove u kojima s oboljelima radi tim stručnjaka sastavljen od gastroenterologa, endokrinologa, ginekologa, psihijatara i nutricionista, dok su kod nas djevojke i njihove obitelji uglavnom prepušteni sami sebi, kaže Hrvoje Rendulić, tajnik Udruge Nada koja okuplja oboljele od anoreksije i bulimije i njihove obitelji.
Rendulić tvrdi da se liječenjem posljedica anoreksije i bulimije, nakon odlaska nekih liječnika u mirovinu, sada bavi tek četvero liječnika u Zagrebu, jedan u Splitu i dvoje u Rijeci.
O veličini problema govori i podatak da je kroz Udrugu Nada u šest godina prošlo oko 1.600 obitelji tražeći informaciju i pomoć, ističe Rendulić koji procjenjuje da u Hrvatskoj čak 90.000 žena boluje od poremećaja prehrane.
Put djevojke koja boluje od anoreksije obično prvo vodi od liječnika primarne zaštite prema psihijatru, najčešće zbog toga što oboljele negiraju bolest, no ti su tretmani prerijetki da bi dali rezultata.
Kako u međuvremenu organizam slabi zbog izgladnjivanja, dolazi do hormonalnih i probavnih poremećaja zbog čega je često potrebno bolničko liječenje, koje može potrajati od više mjeseci do godine dana.
Oboljele obično završavaju, ovisno o dobi, na pedijatrijskim i internim odjelima, a često i na psihijatrijskim odjelima, no nigdje gdje se liječe nemaju mogućnost istodobno popravljati tjelesnu težinu i liječiti se psihoterapijom.
"Kada dođe do hospitalizacije, organizam je toliko slab da se tu više ne radi o liječenju već o spašavanju života, i zato mislim da su te djevojke diskriminirane u svojem pravu na liječenje", kaže Rendulić.
Dodaje da za takvu situaciju nisu odgovorni liječnici jer oni rade što mogu u situaciji kada u zdravstvu uopće ne postoji mogućnost subspecijalizacija iz tog područja medicine, kao i bilo kakva edukacija i literatura na hrvatskom jeziku.
Rendulić također smatra kako bi, osim osnivanja specijaliziranih odjela za liječenje anoreksije i bulimije, pacijentice trebale imati stalnu ambulantnu skrb, budući da je riječ o dugotrajnom liječenju koje sporo daje rezultate.
