Galerija
Hrvatska nije slučajno nastala, nastala je na boli, nastala je na patnji i na životima onih koji su ga dali za Domovinu. "Cijelo vrijeme dok sam ga nosio, njegova krv mi je doslovno oblijevala leđa, slijevala se niz leđa. On je legao na krevet, na odmor i nažalost, granata je pogodila ovu prostoriju“, prisjetio se načelnik PU zadarske Anton Dražina.
Svaki izgubljeni život priča je za sebe, a svi su zajedno Poskoci. Vatrene bitke počele su 1991. Specijalne policije bilo je od Slavonije do Dubrovnika, no Velebit je njihova planina. Dražina kaže kako je svaki od njih u prosjeku bio na Velebitu oko 300 dana u te tri zime i četiri ljeta.
"Neprijatelj na dlanu, a surovi planinski dani pred njima. Nije se moglo, pogotovo u ljetnim mjesecima. I onda smo ovako na magarcima, na mazgama, ovisno o rasporedu koji bi nas dopao, donosili vodu za cijelu postrojbu", nastavio je.
Imali su ključnu ulogu u Oluji. Pod nogama je specijalcima bio jedan od glavnih pravaca djelovanja. Dražina priča kako su prolazili po svakakvom terenu, slično, kaže, kao i skijaši prije vožnje i prije konačne pobjede.
Oluju su, priznaje, sanjali godinama. "Imam sliku, to je bilo 1993., onda smo stalno gledali na Sv. Rok, jesu li oni odlazili, ali došao je i taj dan, četvrtog ranom zorom. Preko Udbine, Gračaca, Donji, Gornji Lapac", prepričao nam je uz osmijeh.
Za narod veselje, za branitelje olakšanje
Branitelj Ivica Glavota također se prisjeća borbene akcije. Kaže kako su u tri dana sve pregazili i riješili. Zagreb, Split, Zadar, Šibenik, Osijek, Rijeka, nabraja i dodaje kako im je sve to bio neopisiv osjećaj sreće. A lako nije bilo. Morali su disati kao jedan.
"Onako iscrpljeni, svatko je otišao svojoj kući, zabavio se pet minuta. Došao kući otuširati se. A ljudi su slavili danima. 24 sata se čuva položaj, i doktori su išli na položaje. I s puškom, ista stvar. Ako se neko zlo dogodilo, imao je plazmu. Ali ona se zamrznula. Nije mogao davati normalnim putem, nego smo davali iz žile u žilu", objašnjava tadašnju svakodnevnicu.
Dijelili su i zlo i dobro. Kaže da ih je zajedništvo držalo na okupu. Ipak, nevolje pretvara u smijeh pa govori kako je prešao više kilometara nego Hitlerova Buba. A sve dane na Velebitu želja je bila samo jedna - doći kući. No nije rat nikako bio pjesma. Strašna vijest o gubitku brata zatekla ga je na Tulovim gredama.
"Sutra mi je došla vijest da su mi tri poginula. Onda se ja pitam koja su to tri? Onda su poginuli svi! Razumiješ. Došlo mi je i materi kući, i ćaći. Na kraju je Mario poginuo, u Palju", nevoljko se sjeća.
No, dodaje, vremena za plakanje u ratu jednostavno nema. Borba za slobodu na neko ga je vrijeme odvojila i od supruge. I to tek nekoliko sati nakon što je rekao sudbonosno da.
"Auto je mene već čekao pred kućom, pita žena: 'Kamo ćeš?' Ja kažem: 'Idem na medeni mjesec. Ako ćeš sa mnom, možeš, poslije pira odmah.' Za to sam se ispričao svim ženama. U najboljim godinama mi smo bili odsutni", govori.
Danas ga boli što u najboljim godinama mladi napuštaju Hrvatsku.
"Mi smo danas 55, 60 godina. Ako naša djeca odu vani, kome će to ostati? Ne vidim svrhe. Razumijete. Neka zaposle našu omladinu, nek' se okrenu budućnosti. Dosta je više crnih i crvenih budala, jednih i drugih, kakve ustaše, kakvi partizani?" zapitao je na kraju.
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr
