Godišnje bacimo hrane u vrijednosti do 4 milijarde kuna

U Hrvatskoj se na godinu baci hrane u vrijednosti gotovo 4 milijarde kuna, a socijalnih je slučajeva iz dana u dan sve više, redovi pred pučkim kuhinjama sve su duži. Što se događa s kruhom i mlijekom s polica trgovina na kraju radnog dana i zašto ostaci hrane nakon hotelskih obroka završavaju u smeću, a ne na tanjuru nekoga gladnog?

Pročitajte i ovo Priča Provjerenog Je li potreban napad na novinare da se nešto pokrene? Inspekcija zaustavila devastaciju prirode nakon šamara Danki Derifaj Provjereno donosi Kad mislite da ste o hrvatskoj birokraciji čuli sve pa se opet šokirate: Zahtjev predan 2013., rješenje stiglo tek lani

tri vijesti o kojima se priča opasna i rijetka Nevidljiva bolest u Hrvatskoj, u jednom danu zdravu osobu pretvara u nepokretnu: "Mislila sam da sam umorna, da će proći" kaos u australiji Odsječeni gradovi, uništeni domovi, broj poginulih raste: "U tim vodama mogu biti zmije..." Borba s buktinjom Vatrogasci se bore s ogromnim požarom u Zagrebu: Čuju se detonacije, policija uputila upozorenje građanima

Počeli smo od vlastitog frižidera, pa frižidera svojih prijatelja. Nečemu je istekao rok trajanja, nešto nismo potrošili na vrijeme, nešto je ostalo od ručka. Neugodno nam je priznati, u tri dana nas troje, bacilli smo hrane u vrijednosti 200-njak kuna. Fra Ivan Radeljak, hranom koju mu uglavnom doniraju, dnevno nahrani 650 ljudi manje sretnih od nas. 'Evo, 6 paleta jogurta nam šalju iz Karlovca, on je još 4-5 dana rok. Ne možemo mi sve ovdje podijeliti, ali dajemo drugim ustanovama. Šteta je da propadne ono što se može iskoristiti. Robu sa tako kratkim rokom to više ne može stajati u marketingu prodavati, u pravilu neće. Koji je put? Ili baciti ili pokloniti da sirotinja iskoristi? Ja mislim da je ovo daleko bolje i korisnije i pred Bogom i pred ljudima', ističe za Provjereno Radeljak, ravnatelj Caritasa.

Bez ozbiljnog istraživanja u Hrvatskoj

'Kad se gleda bačena hrana, njena se vrijednost gleda prema tržišnoj odnosno po cijeni po kojoj ljudi kupuju. Dakle, ukupna vrijednost potrošene hrane u Hrvatskoj je oko 40 milijardi kuna. Iako se sada objektivno baca malo manje nego prije jer bolji su sistemi za rashlađivanje i tako. To znači da se baca i sada barem jedno 8 do 10 posto hrane propadne ili se baci. To znači da jedno 3 do 4 milijarde kuna hrane ode u vjetar', naglašava Stjepan Bilić, analitičar poljoprivredno prehrambene industrije. Radi se o grubim procjenama koje se baziraju na podacima starijim od 20 godina. U Hrvatskoj nikada nije rađeno ozbiljno istraživanje koliko hrane zaista bacimo. Prema procjenama proizvođača radi se o ozbiljnim količinama. 30 do 40 posto voća I povrća završi kao otpad. Najviše bacamo kruh, oko 30 posto ukupne dnevne proizvodnje. Pekare, domaćinstva, šoping centri, restorani, hoteli-svi bacaju hranu!

Rijetki to žele priznati. Niti jedan lanac trgovina, mali dućan ili pekara nisu nam htjeli pokazati sto se događa sa dnevnim namirnicama koje se sutra vise ne smiju prodavati. Rečeno nam je da u ovo vrijeme krize nitko normalan ne bi dozvolio snimanje primjerice kamiona punog kruha koji završava u smeću. 'Godišnje, ako vas to zanima, takvog raznog otpada, koji još je uvijek u klasi komunalnog otpada, dakle nije klasificiran kao biootpad, se vrti negdje oko 2400, 2 i pol tisuće tona, što je jedna eto tako zanimljiva količina', rekao nam je Boško Eškičević, iz Veletržnica Zagreb. Jedini način da pokušamo otkriti što i koliko ljudi bacaju jest da zavirimo upravo u njihovo smeće. Odlučili smo istražiti u 3 nasumično odabrana kvarta. Jedan elitni, jedan novonastali i jedan stariji kvart s periferije grada.

Ekološka osvještenost na posljednjem mjestu?

Iako sudeći po otpadu, ljudi bacaju jako malo hrane u smeće, zaista prave hrane, odnosno nema uopće ostataka hrane, činjenica je da u cijelom Zagrebu ljudi apsolutno nemaju veze sa recikliranjem...Plastika, papiri, najlon, sve to ide skupa u isto smeće. U sveprisutnoj krizi građani, čini se ipak minimalno bacaju hranu, ili sudeći po miješanom otpadu, tko zna kamo bacaju primjerice ostatke od ručka. Ekološka osviještenost, nam očito nije važna. Zanima li nas uopće može li se naše smeće korisno upotrijebiti?! Ono što ostaje iza velikih trgovina ili pekara, naglašava fra Ivan, korisnicima javne kuhinje doslovce život znači. U dogovoru s jednom privatnom pekarom, kruh za svoje korisnike kupuje dan poslije. Sve što se danas našlo na stolu javne kuhinje, stiglo je kao poklon. Sve namirnice su pred kraj isteka trajanja, ipak, kaže fra Ivan ništa im ne nedostaje. Nikada nije primio hranu, koju ne bi i sam pojeo. Donacije velikih proizvođača dragocjena su pomoć, bez koje bi Caritas teško funkcionirao.

Pretežito sad dobivamo od domaćih proizvođača, problem nam je sad u zadnje vrijeme, zbog HASAP-a, dosta smo dobivali voće i povrće koje više nije merkatilno, ali je konzumno i kvalitetno, ljudi su to prebrali i nosili kući svojoj, međutim po najnovijem ne smiju izdavati tako. Oni trebaju prema najnovijem, po HASAP-u pratiti svaki proizvod od proizvodnje do uništenja. Praktički je zakon takav, ono što im nije za markete uništavaju, bacaju u kontejnere i to ide u kompostište, ili već negdje drugdje. 'HASAP je kontrola kritičnih točaka u procesu proizvodnje. To je jedan sustav koji je preuzet od Amerikanaca iz 90-ih godina. On se upotrebljava sada u Europi kod svih respektabilnih proizvođača i on zapravo znači da je zapravo dobra proizvođačka praksa dokumentirana na način da postoji sljedivost od ulaska robe do izlaska hrane na tržište', objašnjava magistar Katalenić iz HZJZ-a.

Što s otpisanom robom?

Iako HASAP u Hrvatskoj postoji već 15-tak godina, čini se da su ga se rijetki zaista strogo pridržavali. Fra Ivan kaže, tek u posljednje vrijeme osjeća posljedice ovih propisa. 'To nam je jako veliki problem, ljudi se jako žale već mjesec dana mi ne dobivamo to. Jer to je velika pomoć sirotinji. Jer mi dobijemo tu robu koja je otpisana, gdje je 60 do 70 posto sigurno kvalitetne robe, oni sami izaberu i nose svojim domovima, a ostalo stavljamo u kontejnere, iz čistoće dolaze na mjesta gdje se sprema takav otpad', kaže on. 'Prije se znači sa tom hranom moglo malo drugačije postupati, tj. mogli smo ju davati recimo u pučke kuhinje koje su jedno vrijeme bile zainteresirane za to međutim evo sad da bi se to recimo moglo napravit trebala bi ta hrana ić na kemijsko ispitivanje, biološko ispitivanje u institute, a sami znate da je to proces koji traje i jednostavno pobija samu svrhu toga. Na dnevnoj bazi je nemoguće, je li? Ne, praktično je nemoguće', ističe Robert Šaravaja iz hotela Internacional.

'Vrlo je problematično donijeti odluku da neku od takvih hrana damo nekome tko recimo nema što jesti i da tu hranu onda konzumira. Da li će on preuzeti odgovornost ako se nešto desilo u tom procesu nekontrolirano i otrujemo toga čovjeka i o tome treba razmišljati', kaže Katalenić. Takvu hranu koja se koristi na dnevnoj bazi jednostavno se mora baciti, slaže se i fra Ivan. Ipak, ono što nije rizično, ali je problematično jesu upravo domaće donacije. Za vrijeme rata, kaže, dobivali su jako puno stranih donacija I sve su bile oslobođene poreza u svojim zemljama. 'Njihovo je zakonodavstvo takvo da stimulira, da se maksimalno svi potencijali iskoriste, da roba koja je pri kraju s rokom trajanja, ili se daje po cijeni koja je 4-5 puta manja ili poklanjaju, ima i tamo pučkih kuhinja i sirotinje koliko hoćete. Kod nas je problem, svaku donaciju koju vam da, on kad meni da, jos mora na to i PDV platiti. To je ono što žulja sve proizvođače i trgovce, ne samo da mi robu da, on mora i PDV platiti', smatra fra Ivan.

Rješenja su i donacije ili akcije

Tog vremena sjeća se i direktor zagrebačke Veletržnice. Razni europski proizvođači slali su humanitarnu pomoć u vidu svih vrsta namirnica. 'Uglavnom su to bile namirnice koje su bile smrznute, znači smrznuti proizvodi gdje su rokovi još bili da tako kažemo valjani, ali eto što kažu ono narodno bili su našpanani. Tu je bilo možda negdje nekih 15-ak, 20 dana do isteka rokova. Takva roba je po našem saznanju bila oslobođena poreza u tim državama znači od istih tih proizvođača koji su to darivali ili donirali u humanitarne svrhe', rekao je Boško Eškičević, director Veletržnice. 'Bitno je da svi proizvođači prate rok trajanja, i da reagiraju da im hrana ne bi prešla taj rok, jer onda imaju dodatni problem koji će ih s vremenom možda i dodatno koštati, jer danas zbrinjavanje otpada postaje sve skuplje i skuplje. Znači da nađu način da riješe prije nego što ona postane otpad. Oni mogu donirati, mogu ići na akcije, mogu sniziti cijene, sto se tiče sanitarne inspekcije tu nema nikakvih prepreka, bitno je da ne prekorače rok', upozorava Ružica Vazdar iz Sanitarne uprave.

Donacije su ipak rijetka opcija za koju će se proizvođači odlučiti. Nakon što se roba snizi, prodaje na akciji u raznim varijantama, te joj konačno istekne rok, mnogi će je jednostavno uništiti. To je još uvijek jeftinija opcija, nego državi platiti PDV na nešto što su poklonili. Ekonomska računica prije svega. 'Tu bi trebalo, ne znam kako se može u legislativi srediti, naravno kontrole moraju postojati, ali za takve donacije da se oslobode plaćanja PDV-a. To bi bio poticaj i trgovcima i proizvođačima, da se roba ne baca, da se ne uništava, nego da se daje siromašnima, a siromašnih ćemo uvijek imati', zaključuje fra Ivan. Osim što svakodnevno bacamo ogromne količine hrane, a možda baš i ne moramo. Ta hrana završava ovdje sa svim ostalim komunalnim otpadom, dakle ako je mi nismo odvojili pri bacanju neće je nitko odvojiti ni nakon toga, bez obzira na kompostište koje tamo postoji. Razmislite, koliko ste hrane vi danas bacili i jeste li bas morali?