Galerija
Sedmero članova HGSS Stanice Zagreb je u četvrtak u poslijepodnevnim satima krenulo prema sljemenskoj žičari. Svi su prošli obuku za spašavanje unesrećenih u kabini još prošle godine, nakon koje su certificirani za daljnje obučavanje ostalih.
Njihova nova zadaća bila je vidjeti kako će postupiti u određenoj situaciji na pojedinoj dionici žičare. Uz obuku i tehničku spremnost, potrebne su i snaga i izdržljivost jer im je ovo bila jedna od zahtjevnijih zadaća. Bili smo uz njih tijekom vježbe evakuacije.
Trasu su svi spasioci prošli s kompletnom opremom za pristup i evakuaciju. Na temelju tih rezultata i tehničkih činjenica razvit će plan spašavanja koji će se primjenjivati u slučaju takvog događaja. Kao pripremu prvo su trebali proći obuku proizvođača sustava za evakuaciju, kako bi naučili kako se ona ispravno koristi.
Prije ulaska u kabinu žičare, ekipa HGSS-ovaca je provjerila sve tehničke specifikacije i opremu. U kabini nam je voditelj akcije Filip Filipović, koji dok nije na terenu radi u IT odjelu jedne firme, pojasnio da zapravo idu provjeriti što bi učinili da dođe do zastoja cijelog sustava i da ljudi ne mogu izaći. ''Svaka dionica je priča za sebe, jer nisu jednake. Neke od njih su ravne, dok na nekim mjestima dolazi do progiba sajle i stvaranja uzbrdice'', objasnio je.
''Nama je osnovni problem kako uzbrdo po sajli. Svaka žičara ima nekoliko sustava osiguranja da se to ne dogodi, ali postoji i mogućnost da sve stane i da ljude treba evakuiratii'', pojasnio je Filipović. Nakon vožnje u žičari, stigli su do prvog odredišta - Brestovec.
Spašavanje s opremom od 30 kilograma
Težina osobnog kompleta tehničke opreme za napredovanje i evakuaciju koji svaki spasilac nosi je 30 kilograma. ''Broj stupova žičare je 29. Minimalni razmak između kabina je 144 m. Maksimalni broj kabina koji može biti na sajli je 74, odnosno na svakoj strani 37. Maksimalna visina na kojoj kabina može biti od tla je otprilike 62 m. Najviši stup žičare je 44,5 m'', pojasnio je tehničke detalje voditelj ekipe Filipović.
Duž cijelog puta, od pripreme sve do ''ziplinea'' na sajli, spasioci su se šalili i opušteno krenuli u avanturu koja je nama s tla izgledala vrlo opasno. Prvi koji se popeo na žičaru bio je voditelj tima - Filipović. Zatim su ga pratili i ostali.
''Krenuli smo puni entuzijazma jer nešto slično još nismo radili pa nam to dođe kao nova igračka ili novo igralište. Zezali smo se da smo bili na najduljem ziplineu na ovom području. Ugodno nas je iznenadilo što je neke dionice za koje smo mislili da će biti problematične bilo dovoljno pomoći si rukama kako bismo ih prešli do kraja'', prepričao je svoje iskustvo voditelj vježbe evakuacije.
Neugodno su ih iznenadili neki podesti na stupovima, na koje je bilo poprilično teško popeti se s užeta jer su, pojašnjavaju, nezgodno postavljeni pa su se, kako kažu, na njima dosta patili. ''Prepuni smo modrica jer naslanjanje na oštre metalne bridove nije nešto najugodnije što si čovjek može priuštiti. Najviše smo uživali u prekrasnom pogledu na Zagreb iz nove perspektive ne baš dostupne općoj populaciji, a definitivan highlight je bio noćni pogled na Zagreb'', opisao je Filipović.
Šalili su se kako su došli na ideju da bi bilo fantastično negdje gore na stupu postaviti mrežu za spavanje i prespavati jednu noć. ''Naravno da to nećemo napraviti, niti je dozvoljeno, niti ikome preporučamo tako nešto pa se odmah ograđujemo od bilo kakvih insinuacija na tu temu'', kroz smijeh je rekao Filipović.
Zahtjevan pothvat na žičari trajao je gotovo pet i pol sati. ''Mi smo na tlo sišli na stupu broj 12 u 23:40, a doma sam stigao u 01:30. Malo se odužilo. Na sajli smo bili gotovo pet i pol sati'', kazao je Filipović.
Neke dionice zbog kojih su i išli u obilazak pokazale su se jednostavnijima za odraditi, dok je jedna svojim nagibima potvrdila da im je potreban dodatan električni alat. ''Saznali smo sve što smo htjeli te sada možemo napisati protokole i razraditi plan spašavanja'', zaključio je Filipović.
