Korona utire neke promjene, one u globalnome poretku, pa nema sumnje da će za 10-20 godina stvari biti drukčije, objašnjava Željko Ivanković.


Svatko tko je ikada pokušao promijeniti sebe – to je, uostalom, jedini put bilo kakvoj drugoj promjeni, pa i globalnoj – shvatio je koliko je to težak zadatak. Jer, promjenu koče obrasci ponašanja. Tvrdokorni, otporni, ukorijenjeni. Pa, koliko god su ljudi u izolaciji očistili nebo od smoga, pročistili venecijanske kanale i nakratko vratili životinje u oteta im staništa, čim smo izašli iz kućnih pritvora nastavili smo ondje gdje smo stali.

Vezani članci Dom za starije osobe / Ilustracija Umirovljenici čeznu za društvom, jedno mjesto im pruža veliku utjehu i radost: ''Ovdje nema suza, a časna je DJ i pušta Kiću Slabinca'' Roditeljstvo (Foto: thechive.com) - 9 Bili su mladi i ludi dok nisu postali roditelji, pogledajte kako su im djeca promijenila život

"Suočeni smo s rizicima, hoćemo li se promijeniti, čovjek se stalno mijenja pod pritiskom nužde, i sad je pitanje hoćemo li se promijeniti u odnosu prema prirodi, u odnosu prema drugim ljudima. Zapravo se i u koroni pokazalo koliko je odnos prema prirodi moralno pitanje. Možemo li se mi u odnosu prema prirodi moralno angažirati to je zapravo ono što čekam da vidimo", objašnjava Željko Ivanković, društveni analitičar.

Naizgled, nešto se ipak mijenja. Mijenja se vanjska pojavnost svijeta. Unutarnja struktura i odnosi ostaju isti. Stoga se čini da napredujemo, barem tehnološki. Otuda stiže jedini izvor promjene – pritisak napretka koji se, kaže Željko, pojavio s industrijskom revolucijom.

"Sveli smo se na to da naš život dosta orijentiraju podaci o tome kakav je bio rast domaćeg bruto proizvoda. Ne samo u poslovnom svijetu nego u tome što, kad se objavi taj podatak, o nezaposlenosti, o rastu industrijske proizvodnje, o tim stvarima, onda krene rasprava koju ne možemo izbjeći, koja se tiče toga hoće li Vlada opstati, naprimjer. Moralno pitanje tog bruto domaćeg proizvoda, podataka o nezaposlenosti, podataka o rastu industrijske proizvodnje, podataka o tome koliko turista je ušlo na našoj granici, moralno pitanje nije u prvom planu. Nego je pitanje što će se sad dogoditi, pitanje raspleta. Ja mislim da to opterećuje", nastavlja Ivanković.

A opterećuje, jer smo svedeni na usporedive brojke, stoga i na vječito konkuriranje. Otuda strah od objavljenih brojki, otuda i umjetna, nametnuta potreba da vječito radimo, sve do smrti. Odustajanje od takvog koncepta življenja bila bi istinska promjena. Promjena blagotvorna i za ostala bića s kojima dijelimo jedini planet koji nas je ugostio. Hoće li se ona ikada dogoditi?

"Ja mislim da ne. Barem za vrijeme mog života ne vidim da će se to promijeniti. Mislim da kad se pogleda i Biblija 'u znoju lica svog' i slične rečenice onda zaista mislim da ima tu dimenziju vječitog", dodaje Ivanković.

Za takvo što potrebno je duboko razumijevanje najprije sebe, a onda i odnosa s drugima. U međuvremenu korona utire neke druge promjene, one u globalnome poretku, pa nema sumnje da će za 10-20 godina stvari biti drukčije.

"Sjedinjene države godinama su bile, pogotovo mi u Istočnoj Europi to znamo, obrazac poželjnih struktura u ekonomiji, u politici... Kako će se obrasci koji će možda s tog Istoka emitirati prvo u bliže područje, onda možda i u Afriku, a možda i u razmjeni s Latinskom Amerikom ili sa Europom, kako će se ti obrasci ne samo politički i ekonomski nego i obrasci prihvaćanja drugog, pa i rukovanje na kraju krajeva, odnos na poslu, kako će se to promijeniti za 10-20 godina to je dosta teško predvidjeti", kaže Ivanković.

Jedno od pitanja koje nameće prodor Istoka u globalni poredak svakako je pitanje dubine kontrole nad ljudima. Prava na privatnost. Koje je i korona stanjila. 

"To da se čipiraju ljudi na ovaj ili onaj način, to nije stvar koja je nemoguća. Na kraju krajeva neki zatvorenici nose na nogama, kad su u kućnom pritvoru, digitalne odašiljače, da se zna gdje su, jesu li otišli do suseda. To uopće nije nemoguće i kako epidemiolozi najavljuju nove valove ne samo ove nego i drugih zaraza zbog toga što na svijetu ima 7-8 milijardi ljudi i zbog toga što se tih 7-8 milijardi ljudi, htjeli, ne htjeli, kreću i susreću više nego dvije milijarde ljudi, nije nemoguće da se obrazac praćenja pojedinačnog kretanja kakav je primijenjen u Aziji raširi po svijetu s relativno uvjerljivim argumentima", misli analitičar. 

Vodi li to distopijskom, potpuno kontroliranom društvu? Hoće li to biti ona konačna promjena kojoj vodi tehnološki razvoj? Nije nemoguće.

"Privatnost, ta granica kad si sam sa sobom, kad si miran, bez toga mislim da nije moguća ni demokracija jer onda odnos između mene i vlasti nije ravnopravan ako nemam privatnosti, ako recimo glasanje nije tajno. Bez te privatnosti nema ni kreacije, ako smo govorili o onom silnom napretku koji nam je potreban, ni ljubavi", zaključuje Ivanković.

U svijetu vječitog rada, dužničkih okova i dominacije tehnologije, ne vidimo zlatne rešetke globalnoga društva čije gorivo – besmislena potrošnja – polako izdiše. Da, samo mijena stalna jest, ali kako bi bilo da umjesto tuđeg i općenitog najprije promijenimo svoj unutarnji svijet?

 

 

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju