Oružani sukob hrvatskih policijskih postrojaba sa pobunjenim Srbima se zbio 1. ožujka 1991. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim agresorom u Domovinskom ratu.
Pročitajte i ovo
No, sve se počelo zakuhavati još početkom siječnja 1991. godine, kad je 4. siječnja osnovan Sekretarijat unutrašnjih poslova SAO Krajine. Policijska postaja u Pakracu time je izdvojena iz sastava MUP-a RH i postala je sastavnim dijelom tijela unutarnjih poslova pobunjenih Srba.
U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, koji je 22. veljače zapovjedio je da se u službu pozove 80 posto pričuvnoga sastava policijske stanice Pakrac. Ustavni sud Republike Hrvatske 28. veljače poništio je odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini, a Vezmar je od srpskih političara dobio zadatak preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.
Povodom 25. obljetnice početka Bitke za Pakrac i Domovinskog rata, za 034portal.hr se dramatičnih događaja prisjetio jedan od heroja obrane Policijske postaje Pakrac, Stipan Grgić.
Predaja oružja
"Oko 12:30 sati tadašnji načelnik postaje Jovo Vezmar sve nas je policajce pozvao na sastanak. Nas 30-ak se odazvalo sastanku, a svi mi smo otprilike znali što nam ima za priopćiti. On je započeo svoj monolog: 'Drugovi policajci, baš dolazim sa sjednice vijeća gdje je donesena odluka da se Pakrac pripaja SAO Krajini te da više nisu prihvatljiva obilježja Republike Hrvatske i stoga vas molim da oni koje prozovem predaju oružje i odu svojim kućama kako bi se spriječilo krvoproliće, a kad se situacija smiri, bit ćete vraćeni na posao'", prisjeća se Grgić.
Kad je Vezmar počeo čitati imena policajaca koji su trebali predati oružje, Vezmar kaže da je odbio isprva predati oružje i izašao na hodnik, gdje je sve bilo puno srpskih rezervista naoružanih do zuba. Nakon toga pristao je predati oružje te dodao da se već idući dan vraća po njega.
Sav teret pao na osam hrvatskih policajaca
"Vjerujem kako nas četnički rezervisti nisu imali namjeru ubiti sad i ovdje, ali bilo je to samo pitanje vremena. Pri izlasku iz stanice, iznenađen brojem rezervista, vraćam se u postaju kako bih zatražio od načelnika pratnju do svog doma. Prolazeći kroz grad, zgranut sam brojem pripadnika srpskih rezervista. Čim sam došao kući, kroz glavu mi je prošlo kakve su se strahote mogle zbiti, ali tu je valjda Bog odigrao prave karte; svojoj supruzi došao sam živ - dodaje", kaže Grgić.
"Ubrzo je Policijska satnica u Pakracu vraćena pod kontrolu, nekoliko njihovih rezervista je zarobljeno, ali su svi oni vrlo brzo pušteni. Sad je sav teret pao na naših 8 redarstvenika koji su ostali tu", dodaje Grgić.
Nakon što su otkrili više slučajeva miniranja nekoliko kafića i ubojstvo Vlade Laučana, kaže, on i njegovi kolege odlučuili su pokazati što želja za samostalnom hrvatskom znači. Svake večeri bi dolazili u stanicu po oružje i dijelili su ga ljudima koji su se priključili obrani, a oko 5:30 sati ujutro bi isto oružje vraćali u postaju.
"Poput mnogih drugih, i ja sam stradao braneći naš Pakrac; imam 60-postotnu invalidnost od granate čiji su me geleri izrešetali. Tako je stradala cijela trbušna šupljina, arterija je bila raskidana, nemam veliki komad mišića u nozi. Unatoč svemu tome invalidskoj sam se mirovini opirao sve do 1998. godine", rekao je na kraju Grgić.
