Marta je pobijedila leukemiju, a onda je bolnici u kojoj se liječila pripremila iznenađenje: "Svi su mi pomagali kad je meni bilo najteže"

Uz pomoć mame Iskre, Marta je u svojoj školi organizirala božićni sajam, a sva prikupljena sredstva donirat će bolnici koja joj je spasila život.

Za sajam su se učenici Osnovne škole Mladost iz zagrebačkih Utrina pripremali tjednima. Izrađivali su božićne ukrase, crtali čestitke, oslikavali kuglice. Sve s jednim ciljem.

"To je posebno zbog te humanitarne akcije za tu djecu koja su bolesna od raka", objasnile su Hana i Sara Obradović.

Akcija je potekla od nje. Učenice trećeg A. Zaigrane devetogodišnjakinje. Borca. Ali ova je priča tako lako mogla imati sasvim drugačiji kraj. Jer prije pet godina njezin je svijet izgledao drugačije. Potpuno drugačije.

"Ja sam Marta. Kao mala, razboljela sam se i završila u bolnici. Tamo sam se liječila duge dvije godine. Svoj peti rođendan proslavila sam također u bolnici", ispričala nam je Marta Biberdžić (9).

Hodnici bolnice za njenu obitelj bili su drugi dom. Osam mjeseci ova djevojčica nije nogom stupila izvan bolnice. Nije išla u vrtić, igrala se sa svojim prijateljima u parkiću, bila kod bake i djeda. Osam mjeseci njena mama većinu noći spavala je na fotelji u bolnici sretna jer može biti pokraj svoga djeteta. Tužna jer će ono drugo, Martin tada dvoipolgodišnji brat Matej, i tu noć usnuti bez njezinoga zagrljaja.

"Tada ne razmišljaš o sebi, ne. Tada razmišljaš da moraš stalno biti nasmijan, čvrst da dijete vidi da je sve pod kontrolom. Funkcioniraš da pamtiš informacije koje su bitne za liječenje da bi bio 100 posto tu osim doktora da izvučeš to dijete iz te situacije", govori Iskra Žderić, Martina mama.

"Ta moja bolest zove se leukemija" 

Sasvim bezazlene modrice koje su se pojavile na Martinim nogama prerasle su u dijagnozu od koje je vrijeme stalo, nakon koje više ništa nije bilo isto.

"Ta moja bolest zove se leukemija. Rak u krvi. I onda budeš u bolnici i tako", objašnjava Marta.

S nepunih pet ostaneš bez kose. Naučiš neke teške i važne riječi. Živiš ih jer bez njih možda nećeš živjeti. Kemoterapija, braunila, kortikosteroidi, punkcije... Ovih se posljednjih, priznaje stidljivo dječji, najviše bojala.

"Punkcija je nešto gdje ideš sa krevetom i u potkošulji i oni te uspavaju i negdje te ubodu. Ne boli. Stave mi neku masku koja jako smrdi a nekad me znaju ubosti u ruku i onda mi staviti kao neko mlijeko. Kao da mi se malo počne vrtjeti, kao da malo manje čujem glas. Pa trebalo se napraviti negdje sedam punkcija. Pa onda mogu iz bolnice", priča Marta.

Istrpjela ih je svih sedam. I bezbroj uboda, vađenja krvi, terapija. Istrpjela ih je hrabro, neustrašivo. Smijući im se u lice.

Rođendani u bolničkoj sobi

Djetinjstvo se mora živjeti, makar i po bolničkim sobama. Marta je slavila rođendane, stvarala prijateljstva... Bilo je i nestašluka.

"Ovo je Marta prije punkcije, ušla je u ormar i nije htjela otići sa sestrama. Malo se beljila i bila je jako ljuta što mora ići na punkciju", objašnjava mama Iskra dok drži sliku Marte u ormaru.

Ovo su, kaže, veseli trenuci jer samo je u takvima fotografirala Martu. One teške ostavile su iza sebe, ne želi ih se prisjećati. No neke se slike, makar nikada snimljene mobitelom, zauvijek urežu u sjećanje i u dušu.

"Znala je biti agresivna kao da bi najradije počupala sve kablove, ove žice sa sebe. Vikala je da boli, boljela ju je i glava. To su u biti neke normalne posljedice kroz koje svi prolaze, ali vam je teško vidjeti da je dijete takvo. Teško je odlazila u samu salu, znala se sestrama bacati s kolica samo da ne bi došla do sale... To je malo... teško gledati, a ne moći ništa napraviti", prisjeća se mama gutajući suze.

To je bio posao liječnika i sestara. Svih onih divnih ljudi koji svoje znanje, ali i srce ostavljaju na najstrašnijem, ali i najhrabrijem odjelu. Odjelu onkologije i hematologije zagrebačke Klaićeve bolnice.

"Pa ja znam često reći da su oni nama druga obitelj. Zašto? Osim Marte koja je ključni moment, to su ljudi koji su spasili moje dijete", kaže iskra kroz plač.

Ljudi koji poput fizioterapeutkinje Marije svoje male pobjednike jednostavno ne zaboravljaju.

"Pa zna se što je onkologija i liječenje od malignih bolesti tako da svako dijete koje je izliječeno... je i vaša pobjeda", kaže fizioterapeutkinja Marija Andonov.

Nije joj bilo drago zbog suza koje su potekle. Kaže da je ovo je odjel na kojem se inače puno smije i veseli. Da nas Marija ne laže, Marta nam je iz prve ruke i poprilično stručno potvrdila. Kaže kako je simpatičan odjel i da ima puno djece. To je mjesto, ali i dio života koji ni Marta ni mama nikada neće zaboraviti. Kojem se ona poželjela odužiti, za sve što su za nju učinili.

"I meni su pomagali"

Kada je fotografa Igora mama Iskra zvala i molila za pomoć, pristao je čim je čuo da je to Martina ideja i velika želja.

"Samo sam joj rekao u biti kad me trebaš, dogovori se sa školom i eto", priča Igor Dugandžić.

Sada je tu. Zajedno s cijelom Martinom školom spreman pomoći da njezini snovi postanu stvarnost.

"Sa 7i pol godina kada sam išla u osnovnu školu, sjetila sam se kako su mi svi pomagali kad je meni bilo najteže. Odlučila sam i ja pomoći onima koji su sada bolesni. Smislile smo akciju u školi kojom ćemo prikupiti potreban novac. Nadam se da ćemo uspjeti", kaže Marta.

Prvi korak bila je fotografija u obliku srca za školski kalendar koji će se prodavati na božićnom sajmu.

Igor je na balkonu užurbano usmjeravao djecu u holu škole da naprave srce. Jedno veliko srce. U akciji u kojoj će, nadaju se svi, sakupiti dovoljno novca da se kupe dva uređaja za rehabilitaciju djece na onkologiji Klaićeve.

"Srce je bilo ne u grlu, srce je bilo negdje na podu. Rasulo se 16 puta i 16 puta se spojilo. Ono kad počnem gore na tom katu skakati od sreće i veselja, to je samo zato da me vjerojatno kamera ne ulovi da cmoljim kao papak neki", priznaje Igor.

Jer kako drugačije reagirati kada te s iskrenim veseljem gleda toliko dječjih očiju. Biti dijelom ove priče, za njega je bila ne samo čast, nego i puno, puno više.

"Isuse! Najbolji božićni poklon koji sam mogao poželjeti. Stvarno odlično!" oduševljeno priznaje Igor. Kalendari s njegovim fotografijama ovoga su utorka bili najtraženija roba.

"Ludo je. Ali to je dobro, to je dobro. Za djecu sve. Da smo mi u takvoj situaciji, mi bismo očekivali da nama netko treba pomoć. Lijepo je pomagati", rekao je na štandu Josip Horvat, učenik 8. razreda.

A još ljepše znati da su djeca koju učite, ma koliko mala, već itekako veliki ljudi.

"Prvo su svi nekako bili suzdržani. Sudjelovali bi, pa ne bi, no u 12:30 kad smo počeli slagati stolove, njih je počelo dolaziti sve više i više. Svi su željeli pomoći, uključiti se", rekla je na sajmu Mihaela Bajamić, učiteljica engleskog jezika.

"Pa, srce mi je puno. Prekrasno je vidjeti ovoliko ljudi da se odazvalo za ovako veliku stvar i jako mi je drago zbog Marte. Znam koliko njoj to znači. Stvarno je lijepo što je to poteklo od naše učenice. To je najljepše od svega", govori Iva Šišak, školska knjižničarka

Pokrenula val dobrote 

U novoj haljini koju su za ovu posebnu priliku morali kupiti večer prije, Marta je prodavala čokolade, potpuno nesvjesna kakav je val dobrote zapravo pokrenula.

"Uzbuđeni i ponosni na našu Martu. Idemo od štanda do štanda podržati ovu divnu akciju koju je Marta osmislila, a njezina mama provela u djelo", oduševljena je Irena Krstekanić.

Obećanje koje je svome djetetu dala prije dvije godine, najljepši je dar koji će ovoga Božića usrećiti mnoge.

"Zapravo sam znala da ću ispuniti želju, ali nisam uopće znala kako. Sad mi se ovo čini kao veliko ludilo u koje sam upala, ne znam ni sama kako", kaže Martina mama Iskra.

Koliko je sati provela u organizaciji, kaže, ni sama ne zna. Nije ni važno. Cilj je bio prikupiti 10 tisuća kuna. Za bilo što više, iskreno priznaje, nije vjerovala da je ostvarivo. Ali božićna čuda zaista se događaju. Prikupljeno je čak 24 tisuće kuna.

"Shvatila sam, kad smo izašli, da dijete ima snagu, ali da mu mi samo trebamo dati vjetar u leđa sa svojim optimizmom", kaže mama iskra.

Kako u bolesti, tako i u životu. U životu posebno. Jer biti roditelj znači širiti krila, bdjeti uz bolesničku postelju, ispunjavati naizgled neispunjive želje. Moguće je. Uz ovakve ljude pogotovo.