Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Skakačica u vis Blanka Vlašić na nedavnoj je Katehetskoj ljetnoj školi u Splitu posvjedočila o svojim skokovima i padovima u vjeri.


O sportskim uspjesima i medaljama najbolje hrvatske atletičarke Blanke Vlašić zna gotovo cijeli svijet. Od niza njezinih postignuća, svakako je najistaknutiji skok od 207 cm u Stockholmu 2010. godine, kada je ostvarila drugi najbolji rezultat svih vremena. No, da je Blanka Vlašić osvjedočena vjernica manje je poznato.

Vezani članci Papa Franjo susreo se s princem Mohamedom bin Zajedom (Foto: AFP) Papa Franjo u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima: Održat će misu na otvorenom za 135.000 katolika Blanka Vlašić (Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL) Blanka više nije ista osoba: ''Obraćenje sam doživjela na pustom parkiralištu, isplakala sam sav svoj prijašnji život''

>> Skandal u Splitu: Blanki Vlašić zabranjeno trenirati!

Svjedočanstvo o svojim skokovima ali i padovima u vjeri podijelila je s prepunom dvoranom Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u sklopu programa Katehetske ljetne škole, počevši svoji priču pozdravom 'hvaljen Isus i Marija', piše Glas koncila.

>> Blanka Vlašić: Sramim se što sam Bogu stalno okretala leđa!

Njezin odnos s Crkvom razvodnio se, kako to nažalost obično s mladima danas biva, nakon krizme: svi odlasci u crkvu svedu se na krštenja, vjenčanja i sprovode, i kako Vlašić kaže, tu i tamo koju polnoćku. 'Mene je sram koliko sam godina bila slijepa, a sram me i u ime svih mladih koji ne vide i ne osjećaju ono što im je pred očima', kazala je Blanka Vlašić potvrdivši da je i za nju ozljeda bila životni okidač.

'On je bio uvijek tu, On me zvao, a ja sam ta koja sam okretala glavu i nisam imala raspoloživo srce. Često bih zazvala Boga ali to nije bilo onako kako treba, to nije bilo Tata, to nije bilo Abba, nije bilo iz vjere da je On stvarno tu, na kraju svakog dana, da Mu dođem, da Mu se izjadam, isplačem i pohvalim. Nisam znala ni da je to Ljubav koja nikad ne razočara', pričala je Blanka kroz suze, ističući da je ta spoznaja danas za nju najveće bogatstvo i dar.

Nakon operacije, za koju je mislila da će je spasiti, sve je krenulo nizbrdo, preko infekcija pa do novih bolova. Ustajala je, trenirala i spavala s boli. Poziv njezina prijatelja koji joj je rekao da je zapalio svijeću sv. Anti za njezino zdravlje, potaknuo ju je na jedan mali korak k Bogu. 'Onda sam pomislila, možda bih i ja trebala ići sv. Anti. Nisam znala što ću moliti, ali sam odučila da ću svaki dan upaliti svijeću i stajati u crkvi pet minuta poslije treninga. Trajalo je to neka dva mjeseca, ali i dalje to nije bilo to, nisam osjećala ništa, samo sam dolazila, bila sam uporna. Međutim, klik se nije dogodio tada ali mislim da je to bila jedna mala priprema.'

No bol nije prolazila. Nije znala hoće li više ikada skakati, a život kakav je poznavala i živjela postao je samo uspomena kojoj se rado vraćala i to življenje u prošlosti bilo je uzrok njezinih duševnih boli. Postala je zatvorena u sebe i ljuta na doktore i cijeli svijet...

'Jednostavno sam mislila da sam izgubila svoj identitet zato što više nisam skakala. Izgubila sam ono što sam ja. Smatrala sam da me definira moj rezultat i moj uspjeh i da sam bez toga nitko i ništa. Izolirala sam se od svih i htjela biti sama. Samo bih otišla na trening i vratila se doma spavat. Da sam bila u psihijatra sigurno bi mi konstatirao klasičnu, debelu depresiju koja je kulminirala jakom boli u prsima s kojom sam se jednog dana probudila.'

Požalila se da ju je toliko stezalo da na trenutke nije mogla disati te da je bol iz dana u dan bila jača. Kada je postala neizdrživa, na treningu se na glas požalila i u tom trenutku prišao joj je brat i počeo pričati o Bogu.

U to je vrijeme Blanka sa svojim najstarijim bratom, bivšim košarkašem, bila u svađi i nisu razgovarali više od dva mjeseca. Zbog toga nije znala da joj je brat, koji je također imao zdravstvenih problema, u međuvremenu počeo ići u crkvu, otvorio Bogu svoje srce i postao potpuno novi čovjek.

'Ja sam imala ispred sebe zid i mislila da on nije kompetentan pričati o Bogu. Jednostavno nisam ga htjela čuti. No on je, odnosno Duh Sveti preko njega, za pet minuta došao do mene i jednom rečenicom razbio sve moje brane. Meni je u jednom trenutku sve postalo jasno, da put kojim sam krenula ne vodi ničemu i da je sva ta patnja koju mi je Bog poklonio, namijenjena tome da sretnem Njega. Znam da je On mene zvao i puno prije, ali kad nisam htjela na lijep način, onda sam morala ovako. Moj teren je bio pripremljen da primim Gospodina, i ja sam počela plakati.'

Plakala je bez prestanka barem tri dana jer onog trenutka 'kad sam postala svjesna koliko sam mu puta bezobrazno okrenula leđa, a On je bio uz mene, trebala sam sve isplakati'.

'Osjećala sam da On kroz moje suze liječi svaku moju ranu i lošu uspomenu, sve one trenutke kad sam ja nekoga povrijedila i kad je mene netko povrijedio. On je zapravo tada morao odraditi nekoliko itekako teških i dugih operacija na mojoj duši i onda je sve krenulo uzbrdo. Krenuo je ushit i zaljubljenost, na meni su svi vidjeli da letim. I tako je krenuo moj put obraćenja koji traje cijeli život, a bol u prsima je nestala u trenu.'

Kako su dani prolazili za nekih 50% smanjila se bol u stopalu, a treninzi su postali sve bolji pa je u roku od 10 dana počela razmišljati o natjecanju. Pristupila je životnoj ispovijedi nakon koje je doživjela veliko oslobođenje i radost te su joj mise i sveta pričest postali nešto drugačije i novo.

'Shvatila sam da sam previše ovisila o tome što radim, dopustila sam da me moj posao i moji centimetri definiraju. Smatrala sam da jedino ako sam uspješna nešto vrijedim. Nakon lošeg natjecanja posramljena danima ne bih izlazila iz kuće da me nitko ne vidi. Tako da zapravo nisam znala tko sam ja. Kad se sve to raščisti, kad se maknu svi ljudi, kad se ugase svjetla pozornice i mi ostanemo sami onda tek shvatimo naš pravi identitet - ja sam Božje dijete', istaknula je Blanka Vlašić te nadodala da su je, kao javnu osobu, svi smatrali jakom, samosvjesnom i uspješnom ženom, te da ju je zapravo oslobodilo to što napokon može biti ponizna.

'Mene je moj ego opterećivao. To je užasan teret. Zašto glumiti da sam jaka, i kome? Oslobodila sam se toga i sretna sam što navečer mogu reći Isusu što sam napravila, u čemu sam zgriješila, što me je zaboljelo i razveselilo. Jednostavno mogu biti malo dijete u tatinom naručju bez ičega, a On me uvijek čeka otvorenih ruku, kakva god bila', zaključila je Blanka te napomenula kako je danas zahvalna na svakom životnom detalju, a kako je prije zahvaljivala samo na 207 cm.

'Sad su mi se otvorile oči. I na samom skakalištu mi je lakše pristupati natjecanju iako naravno i dalje postoji pozitivna trema, ali onaj stres zbog neuspjeha sada u samoći sobe izanaliziram s Bogom.'

Promjene koje su zahvatile život Blanke Vlašić polako se šire i na njezine bližnje. Tako je ponosno ispričala da je Bog, osim brata i nje, zahvatio i cijelu njezinu obitelj pa su se u srpnju ove godine, njezini roditelji Venera i Joško, vjenčali u crkvi nakon 30 godina civilnog braka.

Novu Blanku Vlašić prepoznale su i njezine kolegice s natjecanja koje su je se, kako kaže, jako bojale jer je uvijek imala stav 'čelične ledi', a sada prije natjecanja redovito zajedno mole držeći se za ruke, jer 'otkada sam s Bogom, više primjećujem ljude oko sebe. Ja se nadam da ću kroz svoja svjedočanstva na skakalištu bit pravi Kristov apostol u svijetu i da će Gospodin i dalje nastaviti ispunjati moje srce, kao i srce svih ljudi koje svakodnevno susrećem'.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook