Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine počela su izlaziti sva nacionalna, religijska i društvena razmimoilaženja naroda Jugoslavije. Dok su Slovenija i Hrvatska gledale u smjeru demokratizacije i konfederalizacije države, Srbija je radila na unitarizaciji.
Slobodan Milošević učvršćivao je svoju vlast u Srbiji, dokinuvši autonomiju Vojvodine i Kosova. Kulminacija različitih pogleda na Jugoslaviju odigrala se na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije.
Tu su svi reformski prijedlozi Slovenije glatko odbijani od strane srpsko-crnogorske većine delegata. Slovenskom izaslanstvu prekipjelo je i 22. siječnja 1990. napustili su kongres uz ironični pljesak Srba. Na govornicu je istupio Ivica Račan, predsjednik Saveza komunista Hrvatske i rekao: "Mi ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca", a zatim i hrvatsko izaslanstvo napušta kongres.
Nakon 45 godina okončala se vladavina SKJ-a, a bio je to i početak kraja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naravno, i uvod u krvave ratove, od kojih će se jedan odigrati u Sloveniji.
Uvod u rat
Nakon parlamentarnih izbora u travnju 1990. Slovenija je već u prosincu iste godine provela referendum o izlasku iz Jugoslavije, a 95 posto glasova bilo je za prijedlog. Put prema samostalnosti bio je utrt, ali slovenska vlada bila je svjesna da vodstvo u Beogradu neće to pustiti samo tako, nego da bi moglo doći i do vojne intervencije.
Vidjelo se to odmah nakon izbora kad je JNA promijenila doktrinu "Opće narodne obrane" uspostavljene u Titovo doba u kojoj je svaka od republika održavala teritorijalnu obranu (TO), te je zamijenila centralizirano vođenim sustavom obrane. Republike bi izgubile svoju ulogu u obrambenim pitanjima, a njihove TO bile bi razoružane i podređene stožeru JNA u Beogradu.
Slovenska vlada odmah se oduprla tim potezima te je uspješno zadržala većinu opreme TO Slovenije. Također, izglasan je amandman prema kojem će TO biti isključivo pod zapovjedništvom slovenske vlade.
Istovremeno, slovenska vlada uspostavila je tajnu alternativnu zapovjednu strukturu, poznatu kao Manevarske strukture nacionalne zaštite (MSZN).
Kada je JNA pokušala preuzeti kontrolu nad slovenskom Teritorijalnom obranom, zapovjedna struktura TO-a jednostavno je zamijenjena onom paralelnog MSNZ-a. Između svibnja i listopada 1990. oko 21.000 pripadnika slovenskih Teritorijalnih obrana i policije tajno je mobilizirano u zapovjednu strukturu MSNZ-a, a čega savezna vlada nije bila svjesna.
Slovenci su bili svjesni da neće moći dugo pružati otpor JNA, pa su se okrenuli asimetričnom ratovanju. Jedinice TO-a provodile bi gerilsku kampanju, koristeći protuoklopno oružje i protuzračne rakete za zasjedu jedinica JNA. Tenkovske kolone mogle bi biti zarobljene uništavanjem prednjih i stražnjih vozila na povoljnom terenu, na primjer, na uskoj planinskoj cesti gdje je prostor za manevriranje bio ograničen.
U pripremi za to, slovenska vlada potajno je kupila lake raketne sustave od stranih dobavljača, posebno protuzračni projektil SA-7 Grail (Strela) i njemački protuoklopni sustav Armbrust.
Početak rata
Slovenija i Hrvatska usvojile su akte o neovisnosti 25. lipnja 1991. godine, a nakon rasprave u vrhu vojske odlučeno je da se ide s manjom demonstracijom sile prema slovenskom vodstvu, ali ne i punom invazijom.
Na današnji dan, u jutro 26. lipnja 1991., jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz svoje vojarne u Rijeci prema granici Slovenije i Italije. Lokalno stanovništvo odmah je krenulo s prosvjedima, kao i postavljanjem barikada.
No, slovensko vodstvo već je pokrenulo čitavu operaciju za koju se dugo pripremalo. Zauzeli su sve granične prijelaze, kao i zračnu luku na Brniku. Osoblje je promijenilo uniforme i demonstrirao se slovenski suverenitet.
Prvi hitac ispalila je JNA u Divači u 14:30 tog istog dana, a već idućeg dana pale su i prve žrtve. Slovenci su oborili dva helikoptera JNA s nabavljenim Strijelama, a pritom su poginuli piloti, jedan od njih Slovenac Toni Mrlak. Najgore od svega je što Mrlakov helikopter nije bio ni naoružan, nego je prevozio kruh za vojnike JNA.
Idućih dana situacija je eskalirala. JNA je početno uspješno zauzete granične prijelaze gubila jedan za drugim. Upadali su u zasjede i suočili se s neprobojnim blokadama. Dok su Slovenci bili visokomotivirani za obranu svoje zemlje, multinacionalna JNA s neiskusnim ročnicima iz svih dijelova Jugoslavije raspadala se zbog niskog morala i dezerterstva, prije svega Slovenaca i Hrvata.
Iz tog doba pamti se kultni videoisječak mladog ročnika iz Bosne i Hercegovine koji pokušava objasniti čitavu političko-vojnu situaciju: "Oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo."
Kad je situacija postala jako loša za JNA, ministar obrane general Veljko Kadijević planirao je potpunu invaziju i svrgavanje vlasti u Sloveniji, no srpsko vodstvo odbilo je takav plan. Kasnije će se pokazati i zašto.
Slovenski teritorijalci nizali su uspjeh za uspjehom, sve dok 4. srpnja nije nastupilo primirje, a onda 7. srpnja i Brijunski sporazum. Tamo je dogovoreno da se neovisnost Slovenije i Hrvatske odgodi na tri mjeseca, a da se zauzvrat JNA povuče iz Slovenije.
Sve se jako brzo razriješilo jer srpsko vodstvo nije bilo previše zainteresirano za Sloveniju. Tamo nije bilo znatne srpske manjine, kakva je bila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sva snaga JNA koja se povukla iz Slovenije preusmjerena je zapravo na rat u Hrvatskoj, a kasnije i BiH.
Slovenija je tako dobila dobar start za daljnji napredak reforme i razvoj, dok se ostatak Jugoslavije bakćao idućih osam godina u najrazličitijim ratovima. Tu prednost Slovenci nikad nisu ispustili.
