Cijelu su im kuću i okućnicu susjedi zasuli tonama perja, stare odjeće, milijunima plastičnih čepova, razbacali su posvuda slamu, pred kućom zapalili automobilske gume... Prizor je to kao iz kakva apokaliptična filma. Kuća je pretvorena u smetlište, a vlasnici su razdragani i nasmiješeni od uha do uha.
Kažu: E, kakva je to čast. Svi komšije priželjkuju i natječu se kome će biti gore. Narodni je to običaj pozdravljanja dolaska novorođenčeta na svijet, koji je i etnolozima teško objasniti. Zove se perjana i još uvijek živi u podravskom, međimurskom i zagorskom kraju. A znate kako se kaže: bolje da umre selo nego običaji.
Vezani članci
"Postala sam baka! Postala sam baka!" vikala je Željka i tad je počeo show.
"Kad su javili da ću postati baka, to je bio neopisiv osjećaj. Svatko voli vlastito dijete, ali kad voliš djetetovo dijete, to je stvarno poseban doživljaj i poseban osjećaj", kaže novopečena baka Željka Makvić.
"Prva prinova! Nekaj najljepše u životu. Uopće me nemojte više nikaj pitati", rekao je djed Andrija Makvić.
"Kad je moj Tin došao na svijet, to je bilo more suza. Toliko smo ga dugo čekali, čak i deset dana poslije termina, da je to stvarno bilo fenomenalno", kazala je baka Željka.
Stvari za posipanje dovezli u šest kombija
Nakon što im je prvi unuk stigao na svijet, u Pitomači je započela tradicionalna perjana.
Od 16 sati počeli su stizati kombiji. Jedan, drugi, pa treći. I tako šest u nizu. Iz svakog kombija iskrcano je nešto drugo - komadi odjeće, perje, papir, slama.
Ponosni djed i baka u pokazali su fotografiju unučeta, a sin je hrabrio mladu majku u bolnici preko videopoziva iz daleke Njemačke, gdje žive posljednje četiri godine.
Iako su supružnici stotinama kilometara daleko, običaj ne smije stati. Sinek Marino imao je te večeri samo jednu želju. "Nemoj da mi budu ljudi gladni i žedni", kaže novopečeni djed što je mladi otac poželio.
Ima i baka Željka jednu želju, ali će zbog pandemije koronavirusa na nju morati pričekati. Unučića uživo još nisu vidjeli.
"Nestrpljenja, živaca, briga, suza, svega, ali kad su javili da je došel.... evo ga, to je to. Sreća. Ali je problem jer su daleko. Vidjeli ga jesmo, sličice su tu, ali uživo... Ne znam, ne znam, nadam se čim prije", kaže Željka kroz suze.
Neki bacaju perje, neki smeće
Ova pompozna narodna veselica kod hrvatskih je etnologa i dalje neistražen običaj.
Osim što je opstao u tek djeliću zemlje, posljednjih se tridesetak godina interpretira na razne načine, ovisno o mjestu gdje se održao, objašnjavaju s etnološkog odsjeka pri Filozofskom fakultetu.
Tako je danas perjana iz nevinog rasipanja slame, piljevine i perja prerasla u masovno dovoženje svakojakog smeća u tuđa dvorišta.
"Prvo dijete. Muško! Muško", oduševljen je djed.
Dok jedni sipaju, drugi pale gume. Kažu, nisu oni došli raditi nered ili donositi smeće. Njihov je razlog plemenitiji. Okućnicu novopečenih djeda i bake posipa se kako bi novorođenčetu bilo toplo.
Jedan od uzvanika došao je čestitati djedu: "Čestitam ti na unuku! Da je živo i zdravo."
Stoljetni običaj
Osim za rođenje djeteta perjana se organizira i za slavlje zaruka. Etnolozi kažu da ne postoji konsenzus o pravom značenju samog običaja i dodaju da se žena povezuje sa pticom, a kada se sprema uploviti u bračne vode, sva raskoš nestaje i ona postaje očerupana. Zbog toga je perje osnovni materijal koji uzvanici donose na perjanu.
Premda se taj jedinstveni običaj održao u podravskom, međimurskom i zagorskom kraju, ne može mu se utvrditi točna godina porijekla. Dojam je kao da je prisutan otkad je i Hrvata.
Običaj se kroz stoljeća nije promijenio. Promijenio se materijal kojim se sipaju dvorišta.
Iako se zove perjana, ovaj običaj nije započeo perjem.
"Kako je ovo pretežno seljački kraj, znači ljudi su se bavili poljoprivredom, onda se sipala pljeva, slama", objašnjava Andrija Makvić.
"Sad se sipa da to nije normalno. Oni pišu po fasadama, ali to mi se ne sviđa. Inače, kad je muško dijete, onda se piše 'gusak', a kad se rodi žensko dijete, onda piše 'racak'", dodao je uzvanik Branko Sprešana.
Prilagođavanje vremenu
Nekima poznatiji kao perjana, a nekima kao potepanje, sipanje ili štrajenje. Brojni nazivi i brojni doživljaji u suštini istog običaja. I to je, kako pretpostavljaju etnolozi, ključan razlog zašto kroz stotine godina nije izumro zato jer ga kroz godine mještani prilagođavaju vremenu u kojemu žive.
Susjeda Afroditta Fett svojoj je kumi po dvorištu rasipala čepove. "Pune vrećice čepova. I onda sam ja kumi to posipala, to je bilo... sin ide sad drugi razred, znači da je to sad osam godina, vidiš kako vrijeme brzo prolazi. Osam godina, ona još uvijek ima tih čepova u dvorištu!" kaže Fett.
Na sreću, Željkino dvorište Afrodita nije posula čepovima. Ona je došla ispuniti važnu obvezu koju nalaže običaj.
"Ja sam došla vratiti dug. Prije osam mjeseci rodila se moja unučica, moja srećica, bakino zlato. I prije osam mjeseci je isto tako bilo kod mene", objasnila je Fett, koja smatra da bi se Željka možda i naljutila da nije došla. "Mi smo od rođenja zajedno, mi smo generacija, isto godište, susjede, cijelo djetinjstvo smo provele zajedno", rekla je.
Premda se nekada vlasnicima kuće potajice sipalo po dvorištu, sada vlasnici - sipaju s uzvanicima.
"I dok se to posipa, onda idemo unutra na pečenu puricu", kaže djed Makvić.
Perjana je i natjecanje
Sprešpana se prisjetio kako je kod njegova bratića bilo toliko perja da je nestao kad je legao na njega. "Kad je ustao, bio je kao guska. Možete misliti kako je to izgledalo", rekao je.
Perjana traje do tjedan dana. Svakog popodneva okupi se ista ekipa i nastavi gdje je stala. I tako svakih nekoliko mjeseci u drugoj kući s novom prinovom. Branko, koji je do sada sipao više od 50 puta, u lipnju iduće godine doživjet će prvu perjanu u vlastitoj kući.
"Ja mislim kad se bude moje unuče rodilo, da ne bude nigdje koliko bude kod mene!" smatra Branko.
U ovom se kraju ljudi vole pohvaliti velikom perjanom.
"Vele da to, tak' se kaže u našem kraju, da nije kuća ako se ne posipa", kaže Sprešpana, koji je doživio i to da ga je susjeda zvala na posipanje da ne bi morala sama. "I normalno, moja kći i ja uzeli slamu i otišli posipati, a susjeda bila sva zadovoljna."
Nekima se to ne sviđa, pa zovu policiju i vatrogasce
Ono što kod jednih izaziva uzbuđenje, kod drugih potiče bijes. Kažu da je perjana seljački običaj koji treba zabraniti. Nije to slavlje, nego vandalizam, dodaju.
"Znate kaj, nekome se to ne sviđa i onda namjerno zove policiju i zove vatrogasce, a oni bokci moraju doći ni krivi ni dužni, a to nikaj se ne bude zapalilo, kao i ovo sad tu", kaže Branko.
"Recimo, moja susjeda rodila je prije mjesec dan, isto žive na Viru, ali kod njih nije bilo posipanja niti se znalo da se dijete rodilo. A mene kad su pitali jesam li postala baka, ja sam samo rekla - ja kad postanem baka, onda će cijelo selo znati da sam ja baka!" kaže Željka.
"Ima i takvih: 'E, ja budem čekao s puškom, ne bude mi sigurno netko posipal'.' Ali se to opet smisli takva priča da oni njega tak otpeljaju k šestom susjedu i dok se on vrati, Bože me sačuvaj", dodaje Branko.
Za organizaciju ove perjane bilo je potrebno dva mjeseca. Od kuće do kuće skupljali su se perje i odjeća.
"Uvijek se nešto može desiti da ukrivo ode, da netko odustane, da netko ne može po planu kako smo se dogovorili i to", objašnjava organizatorica Ivana Magdić.
Ovaj put, na sreću, nitko nije odustao. Čak ih je bilo više od planiranoga. Tako se u kuću nakon godinu dana vratila 29 godina stara drvena roda, koju je za rođenje djeteta izradio djed Andrija jednom od susjeda. Drvene rode u mjestašcu Otrovanec sa svakom perjanom kruže od kuće do kuće.
"Bili smo čak i na hitnoj, završili smo na hitnoj jer išli smo rodu na krov postavljat i onda smo opali s krova i tak', svega je bilo", prisjeća se Branko.
Obitelj nered čisti sama
Iduće popodne, djed Andrija vodio je glavnu riječ među zaposlenim grabljama. Njegova Željka ne može se načuditi. Kaže, oko sinova nije htio pomagati. Uvijek neka izlika. mora ovo, mora ono.
"Sad kad je postao deda, sad je anđel od čovjeka! E, sad budemo mu pijeska doveli tu kod pečenjare pa se on bude igrao, sad se ima vremena za sve. Sad se može sve ostaviti, više se ne mora ni orati ni kopati, sad se to malo i pomete i počisti i usisa i tak'", kaže Željka.
Običaj je, govore nam, da čisti obitelj. Tko želi, može doći pomoći.
"E, vidite ovaj otpad tu iza mene kaj je u prikolici, tu ima negdje pet tona", kaže Andrija.
"Dobro, ovo perje, to se još sigurno godinu dana povlači, čak i po kući dok prođeš nakon šest mjeseci pa ono di koje pero pa ono kao u kokošinjcu, ali dobro, to tak' mora biti", kaže baka Željka.
Svoj su nered sanirali unutar 24 sata. Makvićima je petina uzvanika došla pomoći s čišćenjem. A dok su oni čistili, ekipa Provjerenog je sina Marina pozvala na red preko videopoziva. S knedlom u grlu, priznao je da mu je najveća kazna što nije u svojoj Pitomači za vlastitu perjanu.
"Tučnjave vjerujem da nije bilo, mislim da nisu baš takvi, ali policije mora biti, to je tako. Možda su i dečki nešto popili i pojeli“, kaže Marino Makvić, Tinov otac.
"Pa u biti sve se svodi na to kad se posiplje, na meni, na piće i tak dalje“, rekao je Andrija.
Ova punokrvna seoska fešta ukorijenjeni je hrvatski običaj kojemu mještani ne daju da se zaboravi i nestane.
"Mada ispada kao cirkus, ali stvarno je to čast dok ti tak, svi ti dođu prijatelji, njegovi prijatelji, stvarno je čast“, kaže Željka.
Uvjerava nas djed Andrija da je to katolički običaj. I zato su malenome Tinu ovi praktični vjernici prije službenog priredili pravo vatreno krštenje.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
Pravila objave komentara