I kad ih napadaju, oni često moraju šutjeti jer im tako kaže zakon, a svaki dan slušaju tragične ljudske priče, zlostavljana djeca, brakorazvodne parnice i životi u neimaštini. 'Ja znam da to nije baš profesionalno, ali ja sam takva osoba. Ja te najteže slučajeve uvijek nosim na sebi i uvijek ću ih pamtiti, znate', kaže za magazin Provjereno Vera Šarić, socijalna radnica CZSS Slavonski Brod.
Pročitajte i ovo
Dva grada, dvije socijalne radnice. Spomenuta Vera u Slavonskom Brodu, a Ružica Ninić u Rijeci. Njihova svakodnevica jest da slušaju najteže probleme ljudi, a ruke su im često vezane. 'Kad padne prvi snijeg, mislim se: Bože, gdje je Stanko, hoće li se smrznuti, kad se ja smrzavam u nekakvoj nedovoljno zagrijanoj prostoriji', priča Ružica. 'Patronažna sestra mi je rekla da ima jednog Dedića koji nema ništa, ni osobnu, i stvarno nije imao ništa, otrgnuti list radne knjižice i pismo od sestre iz 68. godine', kaže Ružica o Stanku Fridelu.
Briga za gotovo sve
'Tu živim od 1964. godine. Zimi se grijem ovako, dosjetljivošću. Na primjer kad idem spavati, uzmem dvije, tri flaše vrele vode i stavim pod noge, to je najbitnije za noge i ja se lijepo ugrijem normalno kao svugdje', objašnjava Stanko. Osim novčane pomoći, njezin posao bio je napraviti Stanku osobnu iskaznicu, osigurati državljanstvo, ali čeka ju još jedan veliki zadatak. Stanko bi trebao otići u dom, ali još to ne želi. Ima 85 godina i živi sam u potkrovlju bez grijanja, kupaone, kuhinje, a još je i gotovo slijep. 'Ja sam zadovoljan jer vidim da je život da bolje ne može biti. Pošto sam ja skroman i malo tražim u životu, meni je to čisto dovoljno', tvrdi on.
Ružica smatra da zaslužuje bolje, pa ostaje uporna. Kao što je godinama bila uporna u pomoći Azrinoj obitelji. Ružicu smo pratili u posjeti Azri Gecaj, gospođi koja je prije, kako kaže, živjela u baraci. Azrin muž je umro i ostala je sama s dvoje djece, zapravo, ne baš potpuno sama. 'Nemam riječi za tu ženu, stvarno mi je pomogla, ja joj se jako zahvaljujem, koliko meni toliko i mojoj djeci, pomogla je meni da dobijem ovaj krov nad glavom, nemam riječi, sve hvale...', veli Azra za Ružicu. 'Često znaju ljudi doći u centar, očekuju da ćemo mi dati stan, da ćemo mi riješiti sve njihove probleme. Mi možemo ono što nam zakon dozvoli...', pojašnjava Ružica.
Stan im jedino ne mogu dodijeliti
To nije dodjela stana, jer tu mogućnost imaju općine i gradovi. Ružica je samo Azru predložila, a priče poput Azrine najljepši su dio posla. No, postoji i druga strana medalje. 'Najviše sa sobom nosim ako su u pitanju djeca, kod smještaja djece, odvajanja... Kad je čovjek u pitanju, ne možeš potpuno isključiti emocije, ne uvijek, unatoč stažu, ponavljanju situacija, emocije su uvijek prisutne', priča ova brižna socijalna radnica.
O kakvim zakonima mama i tata pričaju s ranije spomenutom tetom Verom, djeca se ni ne trude čuti. Igra je na prvom mjestu, ali njihovi roditelji zbog zakona ne spavaju. Srećom, nije riječ o problemu s djecom. 'A hvala Bogu ništa im ne nedostaje. Imaju sve, puno ljubavi i sve im pružimo što god nam je u mogućnosti. Jedino eto naš stambeni prostor je vrlo je loš', kaže Kristina Bakunić. Mile i Kristina zapali su u gotovo bezizlaznu situaciju. Kupili su i jedva otplatili prostor koji se ipak ne može nazvati domom. Iz dvorišta se ulazi u toalet, a nemaju ni kuhinje pa i suđe peru u sličnim posudama. Htjeli su izgraditi novu kuću, i računali da će dobiti građevni materijal od Hrvatske, ali su im preporučili da povuku molbu za pomoć. Problem je što nisu na području od posebne državne skrbi, već dvadesetak kilometara izvan. Zato je Vera tražila promjenu zakona koji bi vrijedio za mnogočlane obitelji poput ove.
Riječi hvale
'Mi socijalni radnici možemo imati ne znam koliko srce, ali mi ovo sami ne možemo riješiti', naglašava gospođa Vera Šarić, iz CZSS-a Slavonski Brod. Bakunići sanjaju o kući od 60-ak kvadrata. Taman, kažu, za njih osmero, ali nemaju tih stotinjak tisuća kuna koliko su procijenili da im je potrebno. Mile više ne radi, a Katarina je bila toliko skromna da nam nije htjela spomenuti svoju bolest - probleme sa štitnjačom. 'Smatram da je žalosno ovo. Doći u takve obitelji i vidjet ovo što vidimo, što zatičemo i da nam toliki broj djece odrasta u neprimjerenim životnim uvjetima. Nemaju ono osnovno za normalan njihov psihofizički razvoj', smatra Vera.
I dok je u Andrijevcima došla na rub suza zbog nemoći, sasvim druge emocije javljaju se dvadesetak kilometara dalje, u kući obitelji Has. Uspjeli su ostvariti prava zbog života na području posebne državne skrbi i izgraditi novu kuću. Sada imaju prostorije o kojima su prije samo sanjali i mogu nastaviti normalno živjeti. Oca smo pronašli u dvorištu, sadi krumpire, a lijepih riječi za Veru mu ne nedostaje. 'To što god je trebalo od kak smo ovaj krenuli i s vodom, telefonom, sve živo smo maltene krenuli u svemu nam je pomogla', kaže za Veru Ivan Has. Vodila ih je kroz pravni postupak, pozivala udruge i medije na humanitarne akcije. Tako im je kuća opremljena. Vera može reći da je sudjelovala u stvaranju sretnog kraja jednog poglavlja obitelji Has i tako olakšala djetinjstvo za njihovo desetero djece.
Posao nose i kući
No, nisu svi koji ovise o radu Vere, Ružice i tisuće njihovih kolega diljem Hrvatske, uvijek zadovoljni. 'Kad uđem, prođem ova vrata za mene ne postoje ni djeca, ni muž ni prijatelji. Ja ne znam da li sam privatno nekog nazvala tri put za ovih osam godina s telefona. Novine nisam nikad otvorila. Ja sam sva tu', kaže Vera, koja se trenutno brine o otprilike 300 korisnika socijalne pomoći. Najteži dio posla su susreti sa starim i nemoćnim osobama koje imaju djecu, ali ipak brigu o svojim roditeljima prepuštaju njoj. 'Mene vrijeđa da ja moram kompletnu brigu voditi o tom, o toj osobi, o tom roditelju koji ima i sina i kćer i unučad, a ja moram i podići mirovinu, i platiti smještaj, hodati od pošte do banke, ishodovati zdravstvenu iskaznicu, ishodovati dopunsko zdravstveno osiguranje, ishodovati osobnu iskaznicu, sve to mi socijalni radnici moramo prohodati', ističe Vera.
Puno toga se o njima ne zna, što je uvijek plodno tlo za pretpostavke. Često ih se proziva i optužuje za nehumanost, a one često, prema zakonu, ne smiju reći svoju stranu priče. Uvijek postoje iznimke koje narušavaju ugled profesije, ali Verina kolegica Mirjana zna da je riječ samo o pojedincima. 'Bez te naklonosti, ljubavi, suosjećanja, preživljavanja, primjećivanja, slušanja čovjeka, ne možete mu pomoći. On nije tu samo da dobije 300 kuna ili ne znam nešto. To je tek završno. On je tu da ga ti primijetiš. Kad ga primijetiš, onda vidiš štošta drugoga što bi mu trebalo', smatra Mirjana Džaja, isto tako iz CZSS-a Slavonski Brod. Zato se ne može reći da posao ostavljaju u uredu. Koliko god se tome opirale, posao nose kući. Možda im tako ne piše u udžbenicima, ali ih definitivno čini čovjekom.
I Ružica i Vera cijeli život rade ovaj posao. Desetljeća su to veselja, tuge, ali i opasnosti, jer Ružica je dva puta bila zarobljena u vlastitom uredu, a Veri su prijetili smrću. Ipak, svoj posao ne bi mijenjale ni za što na svijetu. Veri je ostalo još samo dvije godine do mirovine i kaže da ne može otići dok ne pomogne Milinoj obitelji da izgrade kuću. Zbog njih traži promjene zakona, ali i nekoga da im posudi potrebna sredstva. Nije dio njezinog posla, ali je dio poziva.
-
OBITELJSKO PUTOVANJEMlada majka umrla pod čudnim okolnostima, a onda je uslijedilo jezivo otkriće: "Izvadili su joj srce"
-
metar vode u podvožnjakuFOTO/VIDEO Apokaliptičke scene diljem Beograda, poplave gutaju ulice: "Ovo je pravi kaos..."
-
U HAMBURGUŽena nožem izbola 18 ljudi na željezničkoj stanici: Četvero u kritičnom stanju
