FOTO: I životinje tuguju

Svako malo inteligentnije živo biće sposobno je tugovati, a posebice gorila. Treba imati na umu da je to vrsta koja je po kombinaciji gena i strukture DNA vrlo bliska ljudima. Gorile žive u grupama od 35 do 40 članova i kada netko iz zajednice umre ostali to itekako primjećuju.

Pročitajte i ovo Šokačko sijelo Plemenite životinje u središtu stoljetne tradicije: "Tko je progutao konjsku dlaku, to ostaje do kraja života" Ljubav je kriva?! ''Štene je letjelo 10 metara u daljinu'': Žena koja baca životinje kroz prozor ponovno ima psa

Životinje ne shvaćaju smrt na način identičan ljudima. U slučaju majke gorile koja je izgubila mladunče, ona ne zna točno što se dogodilo njezinom mladunčetu, ali zna da je to njezino dijete s kojim je snažno povezana i za kojeg se treba brinuti.
A sada kad ga više nema osjeća tugu.

U divljini, kada se tako nešto dogodi ostale gorile oželošćenom daju potporu u obliku društva i podrške.

Roditelj će ostati sa svojim preminulim mladunčetom koliko god može kako bi ga zaštitio od strvinara i predatora poput hijene. No u jednom trenutku shvatit će da je ipak vrijeme da se krene.

Većina životinja pokušat će svoje preminulo mladunče zamijeniti sa živim. Pingvini će, na primjer, pokušati ukrasti jaje ili mladunče drugog pingvina u slučaju da izgube vlastito.
Ne tuguju sve životinje, no većina ipak da – posebno one inteligentnije, sklone socijalizaciji. To se posebno primjećuje kod afričkih slonova. 

>>Tuga kornjače za ubijenom partnericom dirnula turiste

Rubom trbuha dodirnuli bi preminulog, kako bi ga pogladili i odali mu počast. Uradit će to kada netko od njihovih vlastitih potomaka umre, no čak i kada nabasaju na slonovski kostur u divljini, učinit će istu stvar. 

Kada to rade, ispuštaju duboke klepetave zvukove. Komuniciraju međusobno i čini se da je to način pružanja utjehe i davanja na znanje da su svjesni što se dogodilo. 

Delfini, kitovi, tuljani i pingvini na sličan način reagiraju na smrt bližnjega. 

U slučaju roditelja koji tuguje za mladunčetom, postoji veza u odnosu na preiod hranjenja. Drugim riječima, što duže majka provede brinući se i hraneći svoje mlado, dublje će osjećati gubitak ako se dogodi najgore. 

To se ne odnosi na neke reptile, koji mogu proizvesti tisuće ili čak milijune jaja i ne brinu se hoće li se izleći ili ne. 

No neki, uključujući krokodile i pitone mogu biti izvrsni roditelji te imati prilično zaštitnički odnos prema svojem potomstvu. Ipak u usporedbi sa sisavcima radi se o primitivnim instinktima. 

Česti argument je kako se životinjama daju ljudske osobine, no ovi primeri očiti su dokaz da i one imaju razvijene emocionalne veze. Bez obzira što ne možemo prodrijeti u njihov um, kada vidimo prizor majke gorile koja nježno njiše svoje preminulo mladunče, jasno nam je da tuguje. 

Dojmljivo je vidjeti grupe životinja koje si daju potporu u takvim slučajevima, pa da i mi ljudi kao vrsta koja je često prezaposlena i sebična izvučemo pouku. 

Možda i empatiju na način na koji ju izražavaju ova čudesna stvorenja.