Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Thievery Corporation su otišli korak dalje i uz svoju glazbu zapakirali igrani film. Jack Johnson je ponudio još jedan album koji je melem za dušu, dok kanadski debitant Drake uz svu pomoć moćnih prijatelja ima problema s vlastitom uvjerljivošću.


Thievery Corporation 'Babylon Central' – Ocjena: 9/10
(ESL Music / Menart, 2010.)

Imati progresivni politički stav koji se kosi s politikom matične zemlje, biti glazbenik i uz sve to živjeti u svjetskom centru moći, nije baš ugodna stvar. Thievery Corporation iz Washingtona su oduvijek bili nešto od još jednog lounge DJ dua. Estetika njihove glazbe protkana je buntovničko -evolucionarnim štihom, a skoro cijelo prvo desetljeće novog milenija su na upirali prstom u Georgea Busha i njegovu administraciju i prozivali ih uzročnicima mnogih problema.

Vezani članci Barack i Michelle Obama Obamina hit-knjiga bi mogla dobiti filmsku verziju: Spominje se ime zvijezde koja bi ga trebala glumiti Slika nije dostupna Odsurfajte s Jackom Johnsonom!

'Richest Man In Babylon' iz 2002. godine je bio samo početak aktivizma kroz glazbu koji su potpisivali Rob Garza i Eric Hilton. Thievery Corporation s godinama nije izrastao u atrakciju globalnih razmjera, već su postali svojevrsni čvrsti stup elekronske scene koji je pomaknuo granice percepcije plesne glazbe. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest da su s pomicanjem granica odlučno krenuli dalje i to na jednom sasvim drugom planu –filmu.

Eric Hilton odlučio je snimiti igrani film kako bi dočarao situaciju u Babylonu 2005. godine. Soundrack istog potpisuje Thievery Corporation, a rezultat je 'Babylon Central', dvostruko izdanje koje sadrži DVD s cjelovečernjim filmom i kompilaciju do 17 pjesama koje su uvrštene u isti.

U filmu se isprepliće početak ljubavne veze između washingtonskog DJ-a koji preko dana radi kao kurir i kćerke moćnog naftaša iz Saudijske Arabije s političko-ekonomskom krizom koja se vrti oko cijene nafte.

Hilton je kao redatelj fokusiran na međuljudske odnose aktera koji igrom slučaja budu upleteni mutne i opasne poslove ljudi na čelnim pozicijama Amerike. Napetost zbog neizvjesnog ishoda na sreću nije odvukla redatelja u smjeru režiranja akcionog trilera, što njegovoj filmskoj fikciji daje ton kakav obično imaju europska ostvarenja. Nezavisan, niskobudžetan i s nama nepoznatim glumcima, 'Babylon Central' je dovoljno intrigantan za pogledati.

Po pitanju glazbe situacija je daleko bolja. Tu je Thievery Corporation na svom terenu. Album je mješavina novih i remiksiranih pjesama. Početak je rezerviran za dub reggae koji gradacijski prepušta mjesto bržem plesnom ritmu i melodijama izuzetno podatnima za uistinu kvalitetne partyje, bez obzira radi li se o većim prostorima, ili o 'kućnoj režiji'.

Cijeli materijal posjeduje i jaku 'power to the people' notu, iako je riječ o uglavnom instrumentalnom uratku. No stav je prepoznatljiv već u uvodnoj pjesmi 'Leaving Babylon', klasiku hard core veterena Bad Brains, koji su Garza i Hilton pretvorili u reggae. Soul izvire iz 'Hang On There' Milesa Jamesa Kirklanda, provokativnost iz 'I Chase The Devil' Maxa Romea, dok se kroz instrumentale provlači puno više jazza, nego što se to na prvo slušanje osjeti. Utjecaji Fela Kutija i Sly Stonea su također utkani u glazbeno tkivo koje jednostavno poziva na slušanje.

Riječ je o albumu koji bi lako mogao privući novu publiku. Zaključak je da je 'Babylon Central' inteligentno i decentno glazbeno djelo s majstorskim balansom retro utjecaja i modernih stremljenja u plesnoj glazbi. Thievery Corporation je i dalje najbolji glazbeni proizvod grada Babylona.

Jack Johnson 'To The Sea' – Ocjena: 9/10
(Brushfire Records / Universal Music, 2010.)

'Mislim da je to refernca na situaciju kad otac vodi sina na more u trenutku kad voda predstavlja podsvjesni svijet. To je pokušaj da se ode ispod površine i razumije samog sebe', misli su Jacka Johnsona koje opisuju njegov peti studijski album. Ovaj kantautor, surfer i borac za ekološki i zeleniji okoliš je ovom recenzentu posebno prirastao srcu. Ne samo zbog spomenutog aktivizma, već zbog toga što je to jedan od rijetkih konzistentnih i na najbolji način balansiranih umjetnika današnjice.

Johnsonov izričaj se naizgled čini banalno jednostavnim, no daleko od toga. Činjenica je da on voli pribjegavati durskim skalama i punim akordima, ali u tom okruženju izraubanih sedam tonova i desetak akordnih konbinacija biti originalan prepoznatljiv i nipošto dosadan je nešto vrijedno divljenja.

U suludom vremenu histerične brzine življenja on uspijeva svakome pojedincu koji ga sluša priskrbiti pauzu, trenutak za normalno disanje, razmišljanje i opuštajuće mantranje. Da kojim slučajem nije Havajac, već Indijac vjerojatno bi dobio nadimak Mahatma odnosno Veliko srce.

U glazbenom smislu njegov prethodni album 'Sleep Through The Static' bio je vrhunac karijere do tada. Prošlogodišnji live album 'En Concert' je jedan od najboljih live albuma u novom tisućljeću, a što je najvažnije Johnson je potpuno neopterećen bremenom tih činjenica nastavak priče u obliku 'To The Sea' isporučio ležerno i opušteno nakon svega tri tjedan boravka u svom solarno pogonjenom studiju s pratećim bendom.

Nema riječi o podbačaju, iako nema udarnih singlova. Uravnoteženi 'To The Sea' se talasa poput oceana u sebi svojstvenom ritmu. Johnson i bend su ovog puta više dali naglasak na električne gitare u odnosu na akustične, jer ipak je iskustvo s albuma 'En Concert' i naravno svjetske turneje utkan kao vrijedno iskustvo i stepenica ka kreiranju novog uratka.

Trinaest pjesama, koliko ih je na albumu, pružaju jedinstvenu i zaokruženu priču punu čulnosti kojoj se teško oduprijeti, a vjerojatno razlog kašnjenja ove recenzije leži u hedonističkom raubanju 'To The Sea' tijekom ljeta i trenutaka kad su boje intenzivnije u trenucima dok vanjska temperatura pruža ugodu tijelu i mislima. No i u ove kišne jesenje dane služi kao odlična terapija.

Jack Johnson je umjetnik kojeg se konzumira bez obzira na stilske oprijedjeljenosti i slušateljske aspiracije. Njegov 'aloha duh' je nešto što nadilazi i formu glazbene recenzije. Treba se samo prepustiti oceanu.

Drake 'Thank Me Later' – Ocjena: 6/10
(Cash Money Records / Motown / Universal Music, 2010.)

Kada iza nekoga stanu Eminem, Jay-Z, Kanye West, Jeezy, pa još kad mu pomognu Timbaland, Alicia Keys i Swizz Beatz, teško je ne oteti se dojmu da je u pitanju novi genijalac u hip hop svijetu. No opet kad se uzme u obzir kodeks reperske odanosti onima koji su tek pristupili klanu i kad se malo proronda prošlost i dođe sjećanje na identično hvaljenje genijalnosti jednog 50 Centa u trenutku kad spomenuti nije imao niti jedan singl u eteru, sve se može i sagledati kroz pouku: tresla se brda rodio se miš.

Kanadski reper Drake, koji se u međuvremenu okušao i kao glumac na svom debiju nudi dovoljno intrige za solidni početak, no o genijalnosti na prvu loptu je teško lamentirati. Album 'Thank Me Later' je doslovce zatrpan gostujućim zvučnim imenima među kojima se Drake bavi samopromatranjem na način najsličniji Kanye Westu. Takav introspektivni pristup dakako posjeduje određeni šarm i očito je da reper više usmjeren ka osvajanju usamljenih ženskih srca, nego što puni baterije nabrijanim muškim poklonicima hip hopa.

U tim vodama pliva suvereno, no u isto vrijeme i hoda po rubu mljackavo-patetičnog popa u koji mjestimice i zalazi riskirajući da mu se zalijepi etiketa konfekcijskog proizvoda, od kojeg ga u takvim situacijama dijeli samo roditeljsko upozorenje 'Parental Advisory – Explicit Content' otisnuto na naslovnici albuma. Ali i to je vjerojatno 'zaslužio' time što je ugostio Lil Waynea, jer američki cenzori znaju i po gostovanju problematičnih glazbenika odlučiti je li sadržaj primjeren maloljetnicima.

Drake nema previše situacija za koje je potreban roditeljski nadzor, osim što mu se tu i tamo omakne riječ 'fuck', kao što je to slučaj u pjesmi 'Over' u kojoj se ne sjeća s kim je proveo noć, pa ga to jako muči, kao da traži ženu životau osobi koju je 'usput pokupio' za jednu noć.

Nekako je uvjerljivost ono što je najveća Drakeova boljka. Nije virtuoz u flowu, a ne posjeduje ni vokal koji ga čini upečatljivim. Da se 'Than Me Later' kojim slučajem rastereti od poznatih imena , teško da bi se moglo pričati o genijalcu, pa čak ni o jednoj pjesmi koja se između njih petnaest po nečemu posebno izdvaja, bez obzira što Eminem, Jay-Z i ugledno društvo rekli. Oni po pitanju Drakea blefiraju. Nema tu jakih karti u rukama, pa čak ni u rukavu.

Prijašnje recenzije: Mario Furka i Štićenici, Steve Wolfman Band i Kuzma & Shaka Zulu