Mario Furka i Štićenici 'Mario Furka's Loose Explosion', Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2010)
Diplomirani arhitekt Mario Poje u Švicarskoj tulumari s mladim Jimmyjem Pageom, u Afganistanu svira sa Santanom, po Londonu se druži s Emersonom, Lakeom i Palmerom i s Milićem Vukašinovićem osniva bend, na Silbi zbog 'fakultetskih obveza' odbija Štulićevu ponudu da se priključi prvoj postavi Azre... To je bilo jučer. Danas je Mario Poje ulični svirač, uglavnom beskućnik, koji riječki Korzo naziva domom. Sugrađani ga znaju kao Marija Furku. Legendu.
Može li, nakon svega, njegov album, potpomognut uglavnom članovima My Buddy Moosea, biti loš? Nema šanse!
Mario Furka autor je ovih deset neuglađenih, bučnih i sirovih pjesama, koje u neotesanoj rock maniri poprilično dobro opisuju kako je Mario zaradio svoje bore. Spoj mladosti i iskustva na 'Loose Explosionu' kulminira već na prvoj skladbi 'Crazy'. Poletna rock podloga Štićenika i Marijev umoran i hrapav vokal ne pretendiraju na vrhove top-ljestvica, već nude jedino iskren odnos prema glazbi. Pa kome se sviđa...
Album možda i otvara riff koji su Pipsi već iskoristili na 'Rositi Pedringo', no ako se Furki nešto ne može prigovoriti, to je nedostatak originalnosti. Od autobiografske 'Đir '89', preko romantične 'Prva ljubav', do hipijevske 'Ulice' i nostalgičnih 'My Dear Friend' i 'London Town', Mario proguta pokoje slovo (pogotovo englesko), ponegdje nudi naivna tekstualna rješenja i poseže sa rock klišejima, ali to radi srcem i nikad ugaslim žarom. Gubitnički šarm ovog albuma vrhunce doživljava u mahnitoj 'I Feel Like a Monkey' i punkoidnoj 'Vila Maria', kao i akustičnm i smirujućim 'Fool' i 'Putnik'.
Nakon svega odslušanog ne preostaje nam drugo nego se složiti sa posljednjom rečenicom Marijeve biografije priložene uz album: 'Svaki grad ima svoju furku, samo se riječka zove Mario.'
Steve Wolfman Band 'Na pola puta između stvarnog i sanjanog', Ocjena: 6/10
(Spona / Aquarius Records, 2010)
Stevo Vučković nekad je bio poznat kao Stiv Stividen, a proslavio ga je bodulski hit 'Ići mići'. Danas je Steve Wolfman i fura se na blues. Naziv album 'Na pola puta između stvarnog i sanjanog' ustvari idealno ocrtava unutarnju borbu splitskog autora, koji se nikako ne može odlučiti hoće li biti rocker, blueser ili će prevagnuti njegov zabavljački gen.
Zato je valjda i većina pjesama, koje su nastajale dugi niz godina, posložena poput žanrovskih križanaca koji znaju zvučati dobro, a gdjekad baš i ne. Primjerice, uvodna 'Jučer još', jedna od najuspjelijih skladbi albuma, počinje kao punokrvan blues, a razvija se u nešto što zvuči kao Daleka obala (prisutnost Borisa Hrepića na basu, dakle, nije nimalo neprimjetna). Isto tako, 'Samo tebe noćas sanjat ću ja' sasvim neočekivano izrasta u dalmatinsku verziju rocka, što nikako ne treba unaprijed osuđivati.
Steve Wolfman ponekad skrene prema pjesmarici Bijelog dugmeta ('Sve je u redu'), krene u smjeru Divljih jagoda ('Peta kolona'), posegne za obrascima Deep Purplea ('Ja to znam', 'Ljubiš mi lice') te se pop-rock zvukom vrati tridesetak i više godina u prošlost ('Zadnja pjesma za nas', 'Glorija'). Na svim tim vrludanjima uvijek se iznova vraća blues temeljima, 'teškim' orguljama i usnoj harmonici.
Najnovije ukazanje Steve Vučkovića za splitsku je scenu svakako osvježenje, a može li dobaciti više, ovisit će o preferencijama glazbenih urednika. No, nekako smo u tom pogledu skeptični...
Kuzma & Shaka Zulu 'Di ćemo večeras?', Ocjena: 6/10
(Kondorcomm, 2010)
Ako se nešto treba priznati ovom splitskom dvojcu, to je da su neumorni, uporni i, povrh svega, dosljednji. Sajam staromodnih synth-ritmova i 'opičeni' tekstovi, čime su se služili i u doba najveće slave ranih devedesetih, glavna su obilježja njihovog albuma i na početku drugog desetljeća u novom mileniju. Kuzma & Shaka Zulu i dalje điravaju rivom, proučavaju nove trendove i rugaju se.
I dok su takvi dobri su, problemi nastaju kad Saša Kuzmić sebe počne shvaćati kao relevantnog stihoklepca i pjevača. Tako nastanu, primjerice, kvazi-ozbiljna pop stvar 'Ti odlaziš' ili 'Dalmatinska noć', kad trash estetika postane malo previše trash. Ukratko, sve ono što od ove puknute ekipe ne želimo čuti.
No, 'doktori puknuća' i danas znaju ubosti pravu stvar. 'Di ćemo večeras', 'Noćas su pederi u điru' i 'Dvi, tri tunje' u rangu su onoga što su K&SZ uspijevali raditi nekad bez previše napora. Tu svakako spada i 'Susidova lipa ćer' iz pera Jakše Fiamenga, majstora dalmatinskog stiha, dok bi 'U vrelim ljetnim danima' mogla polučiti najviše vrćenja u eteru.
