Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Zadarski bend Sexymotherfuckers objavio je zanimljiv i zabavan prvijenac, a ne baš dojmljivo debitantsko ostvarenje ima i Big Boi, član grupe OutKast.


Sexymotherfuckers 'Didonanu', Ocjena: 8/10
(Menart, 2010)

Kad se grupa nazove Sexymotherfuckers, od nje u startu očekujete sve najgore. Srećom, zadarski bend, koji je do diskografskog ugovora došao pobjedom na festivalu iDemo, objavio je prvijenac koji je sve samo ne bezvezan, poput njihova imena. Album 'Didonanu' naravno nosi udarni singl 'Ajme meni nije mi dobro', koji će i nakon preslušavanja ostalih 15 pjesama, ostati njihova najpamtljivija doskočica, no SMF-ovci smisao za dobro uglazbljeni vic srećom nisu potrošili samo na jednoj uspjeloj skladbi.

Vezani članci Slika nije dostupna Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Slika nije dostupna Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Duhovitost u pop-rock izričaju nešto je na čemu su se mnogi poskliznuli, a osim dva, tri jednokratna vica, SMF je u dovoljnoj mjeri zabavan i nakon nekoliko slušanja, pa bi zaključak mogao glasiti - eksperiment uspio! Sexymotherfuckersi vrlo su lako mogli skliznuti u glib dosadnih poskočica, no iz toga su se izvukli s nekoliko trikova...

Kao prvo, glazbena podloga koja prati stihove četvero momaka iz Zadra akustična je, tulumska, neuredna i nabacana, u čemu leži i poveći dio šarma kojeg ova grupa nudi. Puno toga je i posuđeno, što na ovako koncipiran sastav ne baca ama baš nikakvu sjenu. Primjerice, 'Dido je lud' ima uvod Baretove 'Mene ne zanima', 'Ciu' je prepoznatljivu bas dionicu uzeo od 'Od želje da te ljubim' Vatrenog poljupca, dok 'Lipa parcela' i 'Mendule' puno duguju utjecaju Nene Belana. Sav taj probavljivi kupus mogao bi se nekako na silu prozvati dalmatinskim punk-rockom, no SMF su nam i tu doskočili, prozvavši svoj stil - dalmatinskim hop-cup izričajem. I valjda su u pravu.

Kao drugo, vjerovali ili ne, SMF imaju koncept! Kroz čitav se album, naime, protežu dogodovštine jednog dide, koji je prekaljeni ribar, fatalni ljubavnik tankih živaca i tko zna što sve ne. Članovi benda njegove dogodovštine, kao i ostale pjesničke izljeve ljubavi prema moru, ribama, parcelama, trajektima, škoju i maslinama, seciraju s nevelikim brojem stihova i prosječno kratkim pjesmama, što valjda jednako dobro funkcionira na zadarskoj rivi uz gitaru, kao i na ovom CD-u.

Sexymotherfuckersi (nikad se neću naviknut na to ime!) uspjeli su, vjerojatno podsvjesno, u još jednome - u svojim su pjesmama, negdje između refrena i akustičnih akorada, dočarali svu ležernost, opuštenost, pa ako hoćete i lijenost, priobalne svakodnevnice, a da to tekstualno nimalo nisu forsirali. I u tom su segmentu nadmašili uzdanice utihnule scene otočkog rocka, ako je takva ikada ozbiljno i postojala.

Uz 'Ajme meni nije mi dobro', SMF zablistali su i u brzinskoj 'Brod', odlična 'Na škoju' pokazat će vam kako je sasvim ugodno sanjat o dobitku na lotu dok lješkarite u plavo-zelenom okruženju, 'Maslina' nudi svu kreativnu jednostavnost SMF-a ('Bura puše, ledeno je/Di si mala, volim te'), u 'Šinjorini' su sami sebi dokazali da im punkoidne pjesme najbolje leže, dok su se u 'Lokadurima' iskazali i kao vrsni majstori bodulskih polubalada.

Doduše, imaju razigrani Zadrani i nekoliko dosadnjikavih skladbi, poput 'Ludar', 'Dido moj', 'Trajekt' i 'Mali gavun', kojima je, dojam je, trebala dodatna razrada i još malo strpljenja. No, te mačiće bacit ćemo u vodu, jer na albumu 'Didonanu' ima dovoljno toga za palac gore.

Big Boi 'Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty', Ocjena: 4/10
(Def Jam / Universal Music, 2010)

Nije se jednom dogodilo da se članovi nekog uspješnog projekta osjete dovoljno moćnima da pomisle da svojim solo izdanjima mogu napraviti čudo na top-ljestvicama. I tu se često prevare. Takav je slučaj i s Big Boijem, reperom proisteklom iz komercijalno megauspješnog dvojca OutKast, koji je objavio prvijenac 'Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty', a nešto slično priprema i 'onaj drugi', Andre 3000.

Za razliku od bogatstva zvuka, kakvog je OutKast gradio preko funk, soul, rock, jazz i blues ritmova, Big Boi je na svom debitantskom ostvarenju ponudio poprilično ziheraški izgrađen 'čisti' hip-hop album, kojega nudi striktno MTV-jevoj publici, ne pokušavajući dosegnuti nešto više 'mudrosti' od tipičnog reperskog mainstream prenemaganja. Tako su možda ovaj album procijenili i 'glavni i odgovorni' iz matične izdavačke kuće OutKasta, Arista Records, koji su Big Boiju odbili objaviti album zbog 'kreativnih nesuglasica'. Drugim riječima, on im je donosio materijale, a njima nije padalo na pamet da ga objave.

Najveći problemi ovoga albuma su Boijeva prevelika sklonost ka stoput prežvakanim R&B klišejima ('Hustle Blood', 'Turns Me On'), zatim uporno glumatanje nečega što on, hip-hop milijunaš, svakako nije - opasna faca iz kvarta, iako nas u 'Follow Us' u to želi uvjeriti te standarno repersko hvalisanje seksualnim uspjesima ('Tangerina').

Svijetle točke ovog albuma teško pamtljivog naziva, svakako je duet s Janelle Monae 'Be Still' te pjesme u kojima je reperski posao odradio kao pravi školovani hip-hop zanatlija - 'Fo Yo Sorrows' i 'Night Night'. Sve ostalo spremno je za zaborav...

>> 'Stones In Exile' - bijeg u pobjedu