'Stones In Exile' - bijeg u pobjedu

The Rolling Stones 'Stones In Exile' – Ocjena: 10/10
(Eagle Rock / Menart, 2010.)

Skoro četrdeset godina je prošlo od objavljivanja albuma 'Exile On Main Street', desetog po redu i ujedno jednog od najboljih studijski uradaka Stonesa. Bio je to također i prvi, tada dvostruki LP album s potpuno novim pjesama.

Po izlasku su kritike na 'Exile On Main Street' varirale, da bi što je vrijeme više prolazilo postalo uvriježeno mišljenje da se radi o istinskom remek djelu unutar kojeg je sadržana široka lepeza stilova i utjecaja, odnosno countryja, rocka, bluesa, soula i calypsa.

Niti jedan album The Rolling Stonesa do tada nije sadržavao tu silinu pretapajućih ozračja. Jedina stvar koja je s vremenom postajala jednako zanimljivom jest priča kako je album nastao, jer su se u međuvremenu ispreplele mnoge legende.

Dokumentarni film 'Stones In Exile', redatelja Stephena Kijaka, premijerno prikazan ove godine u Cannesu priča tu priču, koja je jednako uzbudljiva kao i većina dokumentarnih filmova o Stonesima.

Što se tiče rubrike kojoj bi ova recenzija trebala pripasti, bilo je dvoumljenja treba li se 'Stones In Exile' naći u filmskim umjesto u glazbenim recenzijama, ali je odluka pala da joj je prije mjesto u glazbi.

Stephen Kijak je priču počeo u proljeće 1971. godine kada su Stonesi skoro bili okarakterizirani kao izdajnici nakon odluke da se zbog visokih poreznih stopa isele iz matične Velike Britanije. Mediji su bili neprijateljski raspoloženi prema članovima benda i upirali su prstom u njihovu razmaženost i govorili da im nije već dovoljno to što žive u dvorcima.

Richards je do tada već počeo heroin uzimati na dnevnoj bazi. Tisuće dolara u heroinu i kokainu je tjedno dolazilo u vilu Nellcôte u kojoj se istovremeno snimalo u podrumu, dok se iznad tulumarilo. Mick Jagger je tu činjenicu nazvao prividom, jer da grupa tada uglavnom nije posjedovala sve stvari u kojima je uživala i da je svaki neuspjeh bio prijetnja da se taj luksuz izgubi. Uglavnom odluka je donesena i Stonesi su se odlučili za egzil. Keith Richards, kako je sam kasnije priznao, je bio isuviše ponosan da bi sebi dozvolio da se cijela stvar raspadne i da se na matični otok vrati podvijenog repa, prepušten na milost i nemilost medija i javnosti. Dakle kocka je bila bačena. Samo su dvije stvari bile u opciji: potpuni uspjeh, ili propast.

Richards je znao da treba napraviti novu bazu za stvaranje epohalnog djela (iako u to nije ušao s tom zamisli). Iznajmio je vilu Nellcôte, u Villefranche-sur-Meru, blizu Nice u Francuskoj, te doveo sa sobom cijelu svoju obitelj. Ubrzo je odlučeno da se ne ulazi u postojeće studijske prostore, već je producent Jimmy Miller napravio pokretni studio, te ozvučio podrum vile.

Jagger se u to vrijeme sa svojom trudnom suprugom Biancom preselio u Pariz, te je živio na relaciji između glavne francuske metropole i Richardsove vile. Stonesi u tom periodu nisu samo bili Richards, Jagger, Watts, Wymann i Taylor, već i još toliki broj gostujućih glazbenika i naravno sve njihove obitelji. Tu još treba dodati i društvo prijatelja i gostiju među kojima su vili najčešće boravili William S. Burroughs, Terry Southern, Gram Parsons i Marshall Chess.

Richards je do tada već počeo heroin uzimati na dnevnoj bazi. Tisuće dolara u heroinu i kokainu je tjedno dolazilo u vilu u kojoj se istovremeno snimalo u podrumu, dok se iznad tulumarilo. Naravno u cijelom tom metežu su djeca glazbenika koja su bila sastavni dio rock cirkusa mogla vidjeti stvari koje nisu baš prikladne za oči maloljetnika.

Čak je i jedan francuski kuhar bio ovisnik o heroinu, te je bio zaduženi za dobavljanje droge iz Marseillea. Stvari poput požara u kuhinji bile su skoro normalne.

Cjelokupni kaos bio je kolijevka za jedan od najboljih albuma u povijesti rocka, kreativnost je izašla iz grupe, a utemeljen je i potpuno novi način snimanja i stvaranja albuma. Taj oblik boemštine i danas je za mnoge rockere nedosanjani san, ako ne i razlog zašto su se počeli baviti glazbom. Bio je to istovremeno i Olimp i Had rocka.

Čak je i jedan francuski kuhar bio ovisnik o heroinu, te je bio je zaduženi za dobavljanje droge iz Marseillea. Stvari poput požara u kuhinji bile su skoro normalne. No stvar bi vjerojatno otišla dovraga, da Jagger nije tražio da se album, koji ni nakon nekoliko mjeseci snimanja i stotina kilometara snimljenih vrpci, dovrši u Los Angelesu. Tamo je 'Exile On Main Street' konačno dobio svoj oblik. Ono što su u Nellcôteu bile skice ideja, u Los Angelesu je oživjelo u konkretne pjesme kojima su Stonesi odmah po izlasku albuma doslovce pokorili SAD.

Dokumentarac obiluje originalnim snimkama i decentno uklopljenim fotografijama koje su zarobile trenutke u velikoj rock čergi privremeno naseljenoj u vili Nellcôte. No tu su i kao sugovornici i svi akteri priče koji su, kako to ipak dolikuje visini zadatka, bez imalo uljepšavanja iznijeli svoja sjećanja na te dane.

I pored toga što nema obilja dokumentiranog materijala iz tog perioda, redatelj Stephen Kijak cijelo vrijeme drži tenziju i ne dozvoljava da ista u priči padne, pa film koji traje više od 140 minuta doslovce proleti.

Majstorski je dočarao taj hod po rubu Stonesa u njihovom ključnom glazbenom periodu, u kojem iako su se stvari izvana gledano činile kao beskrajni tulum, je istina bila nešto sasvim drugo. 'Stones In Exile' je štivo koje se ne bi trebalo propustiti.

Pogotovo se to odnosi na one koji će u kino dvoranama htjeti pogledati koncert Stonesa nakon izlaska albuma 'Exile On Main Street'.

I naravno tko god misli da su Stonesi nezasluženo dobili titulu najvećeg rock benda svih vremena, ovaj dokumentarac će mu dobro rasklimati teoriju, ako je već ne uspije iz prve potpuno otpuhati.

Prijašnje recenzije: Stromae, Renée Fleming i Lena