Jinx 'Diksilend', Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2010)
Kako pjevati o usamljenosti, a istovremeno pozivati na ples? Kako biti hladan, a napraviti emotivnu ploču? Recept nije jednostavan, ali Jinxi su nekako uspjeli. Navedena formula mogla bi opisivati svaki njihov album, s tim da je otuđenost na 'Diksilendu' najočitija dosad, a Jinxi se s njom nose sasvim dobro. Njihovo oružje protiv depresije ovoga puta pronađeno je u zvukovima New Orleansa s početka prošlog stoljeća, country nadomjescima i pop-rock okvirom, koji je kod Jinxa uvijek bio fleksibilan pojam.
Nepotrebno je ljepotu ove ploče tražiti u njezinom retro, zapadnjačkom ili ne znam kakvom zvuku, adut Jinxa uvijek je bila – hladnokrvnost. Yayin lijeni vokal, naizgled neambiciozni gitaristički i duhački aranžmani, programirano apstraktni Cokijevi tekstualni koncepti… ne dajte se zavarati, 'Diksilend' udara iz drugog plana. U trenutku kad ste već u iskušenju da date konačan zaključak: 'ništa posebno', 'Čuvaj me, ne daj me' počne zvučati neodoljivo, 'Dok smo bili bez kontrole' odvede vas u neki crno-bijeli film, 'Mira mi daj' ne možete prestati slušati…
Da dokažu da na sceni postoji netko još 'nezainteresiraniji' za pjevanje, doveli su u studio Srđana Sachera, glazbenika koji je bio bitan u vrijeme kad je i glazba na ovim prostorima bila bitnija. Njegov duet s Yayom jedan je od boljih pogodaka albuma. Druga suradnja, ona bračna s Daddyjem, koji se po običaju prenemaže i to dobro radi, nosi najhitoidniji potencijal ploče. Ipak, kad se Yaya riješi muškog društva, tada nastane 'Pravo', najbolja pjesma 'Diksilenda', koja možda i ima najviše poveznica s njihovim prošlim albumom 'Na zapadu'.
Jinxi su napravili ljubavni album na kojem se ljubav čita između redova, u kojemu je ljubav 'zubato zlo', kako je to rečeno u 'Barakudi'. Glavni junaci 'Diksilenda' zato žive život sa 'spremljenom torbom', ne zaboravljajući da, dok se pripremaju za odlazak, mogu i zaplesati. Toplo-hladno, volim-mrzim, idem-ostajem, to su gabariti među kojima balansiraju Jinxi. Opet, jako uspješno…
Bombaj štampa 'Neka DJ odmah dole CJ', Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2010)
Nekad je bilo dovoljno da Branko Đurić progovori, pa da se to prepričava kao neponovljiva fora. Nakon više od dvadeset godina od Nadrealista i prvih singlova Bombaj štampe, postali smo ipak malo izbirljiviji, pa od nove Đurine diskografske avanture imamo veća očekivanja. Ali, Đuro ne bi bio to što jest da danas zaglumi ozbiljnog rokera koji se trudi postati shvaćeni glazbenik. Klasična kvaka 22, no gola istina jest da album 'Neka DJ odmah dole CJ' nema ništa manje šarma od nekadašnjih izdanja Štampe.
Đurić je i dalje opsjednut Stonesima i to se očito nikad neće promijeniti. Niti ne mora. Poletna 'Nije nas dugo bilo' ili ulično-filozofski 'Heroin' ogledni su primjer koliko njegov opus duguje pjesmarici Jaggera i Richardsa, što se nešto manje osjeća i u 'Neka traje' i 'Ma ko si ti'.
Ali tu ne leže glavni favoriti ploče. Đuri su uvijek najbolje ležale polubalade, pjesme koje se razvijaju i ubrzavaju, a na refrenu doživljavaju vrhunac. Tako je zablistao u laganicama 'Truba' i 'Žena koje nema', no najbolju pjesmu na albumu otpjevao je gitarist Nedim Babović, baladu starog kova 'To nije u džepu'. Nijedna od tih pjesama nema onu nepatvorenu snagu iz 'Mrak i ja', ponajbolje pjesme iz karijere Bombaj štampe, no stoje joj uz bok. Vodu drže i 'Evo jedne što se svira na plaži' (koja se toliko svidjela Angelini Jolie da ju je uvrstila u sondtrack svog nadolazećeg filma) i uspjela rock and roll pošalica 'Nedim', a s druge strane, grupa se ne zna izvući iz dosade tijekom 'Palim se na guranje' i 'Predgrađa'. Album završava disco-pop mutantom 'Vriska', u kojemu se Đuro ljubi s transvestitom.
Bombaj štampa albumom 'Neka DJ odmah dole CJ' slavi i svojevrsni jubilej. Najbolje da prenesemo riječi Branka Đurića otisnute na omotu CD-a: 'Po nekoj nevjerovatnoj koincidenciji ploča je snimljena u maju 2009., a grupa Bombaj štampa osnovana je 1983. i to upravo u januaru!' Pa čestitamo...
Iron Maiden 'The Final Frontier', Ocjena: 7/10
(EMI, 2010)
Neutreniranom se uhu možda čini da Iron Maiden uvijek zvuče isto. Uglavnom tako i jest, no Steve Harris se svakih desetak godina zna zaigrati, pa publici, valjda najvjernijoj na svijetu, tu i tamo podvali poneki eksperiment. Neke nove smjerice prvi je put pokušao utkati u zvuk grupe na albumu 'Fear of the Dark', neočekivano podarivši Maidenima novu mladost, a nešto je manje bio komercijalno uspješan sa sljedećim izdanjem 'The X Factor'.
Upravo je atmosferu s tog albuma, na kojemu je Dickinsona zamijenio Blaze Bayley, Harris pokušao primijeniti na 'The Final Frontier'. Mračan, spor i drugačiji zvuk idealno je 'legao' Bayleyju, no slična formula primijenjena na legendarnog Brucea ovoga je puta dala polovičan rezultat. Odraz tih nastojanja najočitiji je na uvodnoj 'Satellite 15... The Final Frontier', čiji je prvih nekoliko instrumentalnih minuta najbolje odsviran materijal na ploči.
Originalnost je nešto što Maidenima nitko ne može osporiti, no na posljednjim albumima se malo muče s razbijanjem vlastitih šablona. I na 'The Final Frontier' traže kombinaciju intrigantnosti i prepoznatljivosti, u čemu konačno uspijevaju u zadnje tri pjesme ('The Talisman', 'The Man Who Would Be King', 'When the Wild Wind Blows'), čiji je prosjek trajanja deset minuta, a sadrže sve ono što su Maideni posljednjih trideset godina izumili. Uvod, zaplet, vrhunac, gitaristički solo, rasplet i lagana odjava, pri čemu se odvijaju epske bitke mraka i svjetla, ono što Iron Maiden oduvijek rade najbolje.
Album 'The Final Frontier' označio je kraj njihove dosad najveće pauze između izdanja, a činjenica da im je ovo i najduži album (76 minuta i 34 sekunde) govori nam da ne odrađuju, već i dalje uživaju. Ovoga puta svoju su inspiraciju pronašli u svemiru, možda tamo sretnu i prvog hrvatskog astrunauta Daddyja, koji se prema posljednjoj granici vinuo nešto ranije.
