Rundekov trio, Leinerov i Hrnjakov duet i soliranje Tomislava Golubana - nova izdanja priznatih domaćih osobenjaka.
Rundek Cargo Trio 'Plavi avion', Ocjena: 8/10
(Menart, 2010)
Darko Rundek opasno se poigrao sa živcima svojih obožavatelja, ponudivši im materijal u koji će se samo oni odvažni upustiti svim svojim čulima. Površno preslušavanje 'Plavog aviona' i brzinsko traženje pjevnih refrena, nastojanja su koja ni izbliza neće polučiti željeni rezultat. Rundek je, s vjernom Isabel na violini i Dušanom Vranićem na udaraljkama, harmonici i klaviru, ušao u katatoničnu fazu u kojoj se osjeća sigurno i slobodno, i autorski nesputano.
Zaštitno lice Haustora i Cargo orkestra, koji je dosad bio majstor stvaranja verbalnih slika, na 'Plavom avionu' isti efekt postiže komornim zvukovnim finesama. Rundek ovoga puta ne stvara zaokružene cjeline, već pušta pjesmi da se sama izgasi, pa ma koliko to trajalo. Zato uvodna 'Kurdistan', koja vuče na njegovu 'Apokalipso' fazu, traje preko sedam minuta, a epsko putovanje bosanskim vrletima u završnoj 'Drini' prelazi 18 minuta.
'Plavi avion' je album glazbenog osobenjaka, autora koji je shvatio da je vrijeme dokazivanja odavno iza njega. Intimna kakofonija koja se prelijeva od 'Sanjala si da si sretna', preko 'Sadimo lan' do naslovnog 'Plavog aviona' u svojoj se srži ne razlikuje previše od atmosfere kakvu Rundek već tridesetak godina gradi, samo što ju je sada, u svojim iskusnim godinama, ogolio, pojednostavnio i isporučio neušminkanu.
Unatoč tmurnim, oblačnim i povremeno neprohodnim zvučnim stranputicama, Rundek ne propušta, u svojim suvislijim trenucima, nasmijati se aktualnom celebrity trenutku u 'Para ljude vara', zakoračiti na Zapad ('You Think You're Busy'), vratiti se na Istok ('Ruskaja'), prizivati kišu u 'Indijanskoj' te filozofirati o smislu života u minijaturi 'Znak'. 'Plavi avion' priuštit će vam miran let bez turbulencija, no plan putovanja, trajanje i konačno odredište, neizvjesni su i za svakoga drugačiji. Bitno se odvažiti...
Leiner + Hrnjak 'Viša sila', Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2010)
Nakon neuspjelog prvog pokušaja recenziranja 'Više sile' i borbe s misterioznim silama, album dvojca Boris Leiner i Mišo Hrnjak konačno se odvrtio i za potrebe Dnevnik.hr-a. 'Viša sila' spojila je nekada prvo bubnjarsko ime Zagreba i basistu koji je preko 25 godina bio u dobrovoljnom egzilu. Pojačani brojnim znanim i neznanim glazbenicima, Azra minus Johnny snimila je pop-rock verziju međimurskih napjeva, koje variraju od hard rock napadaja do ska i reggae poskočica.
Predrasude koje će Štulićevi sljedbenici automatski uzgojiti spram ovog materijala nemaju prevelike osnove. Radi se o ploči koja od prve osvaja simpatičnošću, bez natruha prevelikih mudrovanja, soljenja pameti i ambiciozne želje za buđenjem bolje prošlosti. Dvanaest Leinerovih i Hrnjakovih komada pripiti su nastavci Johnnyjeve varijante 'Klinčeka' i preko 'Kralja birtije', 'Teške sudbine' i 'Curice' pozivaju isključivo na ples, smijeh i dobro raspoloženje. Jer kad čujete stih: 'Mora da smo sišli s uma, pojeli smo oposuma, mislili smo da je zec', ne preostaje vam drugo nego da prihvatite šalu i ne postavljate suvišna pitanja.
No, i tako koncipiran album krije jedan 'ozbiljan' adut, koji ćete prepoznati po imenu 'Tunelarina'. Kad spojite prebiranje po žicama iz Azrine 'Kao ti i ja' i na to nalijepite Arsenove rime, dobijete najbolji trenutak albuma. Tome uz bok stoje 'Vrela', pjesma nekadašnjeg Haustorovog bubnjara Srđana Gulića, rokerski brzanac 'Dorica' te etnom obojani 'Ftičeki veli'.
Slatkasti vokal Borisa Leinera, koji se od davne 'Ne prodajem nasmiješenog psa' nije ni za dlaku promijenio, daje ovom albumu dodatnu privlačnu notu neozbiljnosti. Na 'Višoj sili' je i Mišo Hrnjak odlučio pustiti glas, zapjevavši 'Mađarsku', štosnu numeru koju je i supotpisao, što mu big boss iz Utrechta prije tridesetak godina ne bi ni u snu dopustio. Ali Štulić je danas daleko, geografski i mentalno, pa ako su se Leiner i Hrnjak odlučili izguštati u studiju bez dežurnog strogog nadglednika, to je sasvim opravdan razlog za ovaj diskografski izlet.
Tomislav 'Little Pigeon' Goluban '200$ SUN', Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2010)
Tomislav Goluban spremio je svoju usnu harmoniku u džep, odletio do Memphisa, pokucao na vrata legendarnog Sun Studija, iskeširao 200 dolara i snimio album. Kao krunski dokaz da je sve to istina, i da je svirao na mjestu gdje su prije njega svoja djela snimali Elvis, Cash ili Orbison, dodao je na CD i dokumentarni film. I to je uglavnom početak i kraj priče o novom izdanju Tomislava Golubana, usnoharmonikaša koji i nema prevelikog izbora nego da svako malo ode preko granice provjeravati koliko vrijedi. Zašto? Kad ste zadnji put kupili album na kojem je usna harmonika glavni instrument? Nikad? Eto zato...
Blues kakvog zamišlja 'Mali Golub' vrlo je jednostavan – dominantna usna harmonika te po aranžmanskoj potrebi začini u vidu gitarskog riffa, tipka, dvije po klaviru i povremeno vokal, uglavnom njegov. Bez obzira koliko priprema ili proba stajalo iza ovakvog materijala, Golubanova interpretacija u ponuđenih dvanaest skladbi doima se, a što je najbolja odlika ovog albuma, poput improvizirane ulične svirke, koja je pukim slučajem ostala usnimljena. Od 'The Rakija Song', preko 'Sunset Jam' i 'Mighty Long Time', pa do završnih live snimaka s američkih gaža, Golubanova dozirana i odmjerena soliranja odišu spontanošću, a istovremeno predstavljaju vrhunsku virtuoznost glazbenika, koji je svojim džepnim instrumentom već odavna izgradio ime na blues sceni, tuzemnoj i inozemnoj.
Delta blues u Golubanovoj varijanti ne zvuči nimalo pretvarački, što će vam, bacite li pogled na priloženi dokumentarac, potvrditi i svi oni koji su u Memphisu imali prilike čuti Little Pigeona na djelu. 'On se iz bijelca iz Hrvatske u trenu pretvori u crnca iz Mississippija', rečenica je koja se mogla čuti u Sun Studiju, a to je u tom svijetu, vjerujem, najveći mogući kompliment.
>> Grinderman, Eli 'Paperboy' Reed i Iyaz
