Nik Titanik: Jesam li se nekome zamjerio? Svima.

Pročitajte i ovo Hvaljena blogerica Ivana Katić Hrvatska Miss Facebooka: Previše volim skidanje i dobru ševu 'Žuti tata' ima opasne planove... Daniel Delale: Želim se napokon zaljubiti

U zadnjih godinu, dvije u medijima se pretjeralo s nebuloznim celebrityjima, proizvodnjom takvih idiota koji su još veći idioti u stvarnosti. To više nema smisla! Nikola Plečko Karikaturist, ilustrator i dizajner Nikola Plečko koji se krije iza pseudonima Nik Titanik posljednjih godina putem političke karikature kojom se bavi iz čistog gušta svojim sugrađanima dobacuje osebujne kurtoazije, dosjetke i poruke s kakvima se neki ponekad ne mogu nositi. 'Svi', kaže Nik, iako mu na vrata još uvijek nije stigla niti jedna tužba. Jednom ga je uredništvu dnevnog lista spominjao Ivo Sanader, a jednom su njemu i njegovoj supruzi izbušili gume na automobilu.

Za mjesto našeg sastajanja odabrao je Dinamov stadion. Kaže da najbolje opisuje situaciju u kojoj se svi nalazimo - urušava se nekad gospodski stadion, urušava nam se država. Došao je u običnim trapericama i kariranoj košulji, sličnoj kakvu je nosio prije sedam, osam godina kada smo se prvi puta upoznali.

Ima istu frizuru, ništa više bora i izgleda kao dječarac. Izuzetno ozbiljan, tih, ali titrav od energije, novinar je proširenog znanja koji stečeno odmah obrađuje, tumači na svoj način i integrira u postojeći establišment. Prkosan i zajedljiv, kroz likovni izričaj prihvaćen od društva, domaće estradnjake i njihova djela znalački postavlja na svoje mjesto.

Nikola Plečko: Volim nogomet još od malih nogu, prvi puta me stari '82. vodio na utakmicu, i baš je Dinamo tada osvojio prvenstvo. Odmah sam uletio i u navijačku vatru, zaljubio se u Dinamo, i kasnije s frendovima odlazio na tekme. To je bio čisti fanatizam. 90-ih godina borili smo se za lokaciju, za povratak imena Dinamo, a bio sam mlad, obilježilo me to razdoblje. 2000. godine sam se počeo baviti političkom karikaturom, i baš tada se vratilo ime, ali sve ostalo otišlo k vragu.

Lana: Kao što si sam rekao - urušava se stadion urušava se država..

Nikola Plečko: Da, isplivali su mutni likovi, raznorazni sumnjivi krimosi, kako na sportskoj razini tako i na državnoj. Onda je počelo doba Mamića, a ja uslijed svega užasno patim što je štih gospodskog kluba počeo propadati. Sve se poseljačilo - počeli su isplivavati antitalenti u klubu samo zato da bi se prodalo, tipa Mario Mandžukić, pa kojekakvi plaćeni novinari.. Ali, kvragu to kad onda propadaju neki klinci. Eto zato Dinamov stadion, to je neka analogija svega, čime se bavim i što obrađujem u karikaturama.

Lana: Koliko ti je teško svaki dan biti smiješan i raditi nekoliko karikatura?

Nikola Plečko: Nije mi teško jer to nije posao, to je način života. Nekako sam tako istrenirao mentalni sklop, tako da mi to ne zvuči kao posao.

Lana: Nešto kao hobi koji si unovčio?

Nikola Plečko: Više od hobija - pravi posao, ali na jednoj višoj razini tako da ga ne doživljavam kao opterećenje. Baš zato što je to bila moja ljubav i hobi koji su kasnije postali posao. Problem nastaje kada želim negdje otići na dva, tri, deset dana. Znači da se moram unaprijed pripremiti, a to zna biti teško za 'izhendlati'.

Lana: Otkuda ti ideje, jel to ide fluidno ili se ponekad oznojiš?

Nikola Plečko: Obično kad se ustanem i pripremam za karikaturu, za taj dan, onda surfam po portalima i tražim one vijesti koje se pojavljuju svugdje, jer kada obradim temu koja je meni zanimljiva iz nekog specijaliziranog područja, većina ljudi nije za to čula i propada efekt, bolje je da veći broj ljudi zna o čemu se radi. Hvala bogu, ili nažalost, živimo u društvu koje je politika potpuno preplavila, nažalost zbog društva jel, ali meni olakšava posao. Imam tema na lageru i uvijek kad politiku radim znam da će pasti na plodno tlo.

Lana: A naši celebovi, estradnjaci, zabavljači?

Nikola Plečko: Ljudi više ne žele, hvala bogu, gledati karikature o estradi, jer im je više stvarno pun kufer. U zadnjih godinu, dvije u medijima se stvarno pretjeralo s takvim nebuloznim celebrityjima, proizvodnjom takvih idiota koji su još veći idioti u stvarnosti. To više nema smisla!

Lana: Mene više ništa ne iznenađuje!

Nikola Plečko: I svi ti Ante Gotovci, Simone, Maje Morales. Maja Morales, tko je ta, jebote? Znaš kaj je najgore, onda kad su Simona i Ante prekinuli, ona je nestala. I onda se vidjelo u kome je problem! Svi smo govorili – glupa Simona, glupa Simona. Eeeee...

Lana: Ali, ljudi njih najviše traže.

Nikola Plečko: Jasno, pa mislim to i ja radim. Ja sam isto dio medija, i ja sam kriv za to.

Lana: Ali, neke teme guraju čitanost.

Nikola Plečko: Apsolutno. U krajnjoj liniji pravi karikaturist je ipak 'prošireni novinar'. Dok su novinari specijalizirani za neko područje, ja moram obrađivati sve, pratiti sve.

Lana: Jel ti to teško?

Nikola Plečko: Zna biti. Meni je kraj sezone u srpnju, a u kolovozu imam dva tjedna odmora. A sedmi mjesec je užas, jer tada moram napraviti 28 karikatura za ta dva tjedna dok sam na godišnjem. A već su ti u glavi kroz proteklu godinu nakupljeno svega, tako da mi je zlo od svega, ne da mi se više. Ali, onda dođe dva, tri sata popodne i skužiš da si opet sve odradio. Ali, gle, to sam odabrao.

Lana: Kakvo je stanje s karikaturistima danas u Hrvatskoj?

Nikola Plečko: Već deset godina stalno kukam i upozoravam. Dakle, Hrvatsko društvo karikaturista koje je ove godine proslavilo 25 godina rada ima sto i nešto članova. Od toga pedesetak aktivnih da crtaju, ne nužno da objavljuju, ali crtaju. Oni znaju slati karikature na razne svjetske festivale. A ostalih 50 posto ne radi ništa. Od te polovice 30-tak samo malo intenzivnije crtaju. A profesionalaca se može nabrojati na prste jedne ruke šlampavog radnika u pilani; Puntarić, Marušić, Mišković, Reisinger koji povremeno objavljuje i ja. Pravom političkom karikaturom se, u principu, bavim ja, ali pomalo i Mišković. Ovi malo drugačije stilove imaju.

Lana: Kako provodiš slobodno vrijeme?

Nikola Plečko: 'Naš kaj, osim ove dvije karikature dnevno koje moram napraviti, što mi oduzima pola dana, imam puno narudžbi portreta, tako da stalno nešto. A to opet uzme par sati, i tako to već godinama traje. Kroz godine se stvorila neka kvota klijenata koji samo proširuju posao. Stalno neki projekti sa strane, možda malo izluđujuće, ali ja bih mogao stalno sjediti i imati što za raditi. Mislim super je što mogu živjeti od toga.

Lana: Jel možeš ono, baš dobro živjeti od karikature?

Nikola Plečko: Da, doduše imam kuću i auto na kredit, ali stvar je u tome da mogu sve komotno otplaćivati i imati za ono malo što tražim; dva puta mjesečno otići u kino, vikendom s obitelji na izlet, jednom godišnje na more (zadnjih deset godina ljetuju na Hvaru u privatni smještaju, op.a) i jednom godišnje na neko putovanje. Prošle godine smo bili u Lisabonu, a sada se sprememo za Barcelonu. Stvarno se na ništa ne žalim, supruga ima sve, dijete ima sve.

Lana: Kako je kćerkica?

Nikola Plečko: U rujnu će navršiti šest godina i nagodinu kreće u školu. Ma koje su to spike već u vrtiću počele - ona mora ići u trapericama jer njezina frendica ima traperice. Mi nekako nismo bili takvi kao klinci.

Lana: Ma jesmo, svi uvijek žele što ima netko drugi.. znaš da je trava kod susjeda uvijek zelenija..

Nikola Plečko: Ma da, ali uvijek misliš da je nama bilo nekako bolje, u biti to je sve isto.

Lana: Ali današnji klinci su stalno za igricama. Sjećam se ljuljanja na brezi u Trnju, tamo gdje je danas šarena plastična zgrada sagrađena za dva tjedna.

Nikola Plečko: Pazi, mi nismo imali pojma kaj su sapunice! Ja svojoj maloj ne dam da to gleda, ali njezini vršnjaci se, pazi, igraju 'Najboljih godina'! Igraju se toga! Moje dijete zna što je to, ali ja joj to zabranjujem gledati. Ali, kod bake jedne, druge, pa ponekad gledaju.

Lana: Gledaš crtiće?

Nikola Plečko: Naravno, u kinu svaki crtić moramo ići gledati. 'Up' je dobar.

Lana: Prošlo je godinu dana od tvoje prve samostalne izložbe, imaš u planu neku novu?

Nikola Plečko: U ožujku sam gostovao na Mjesecu kulture u Križevcima. Bilo je super, izložbu sam ostavio otvorenu dva tjedna i to je to. A sada, ne znam što dalje, stalno imam nekih upita, ali nemam vremena, ma za ništa. A tek kada se sjetim da dolazi lipanj, srpanj... Međutim, u veljači smo imali mali eksperiment - u salonskom prostoru u podrumu kafića Retro u Savskoj ulici s vlasnikom sam bio dogovorio malu izložbu na temu afera u Hrvatskoj. Retrospektiva 2009. i to je ispalo super. Rastegli smo štrik i zakvačili karikature na kvačice. Mislim da velike izložbe neću raditi.

Lana: Dosta si ti čekao sa svojom prvom izložbom!

Nikola Plečko: Da, da! Imao sam upite, ali sve je bilo u nekim knjižnicama, ne bih volio nikoga uvrijediti, ali nisam to htio. Baš sam želio izložbu složiti kako treba ili nikako. Tako se potrefilo s tom galerijom u Dubravi, puno ljudi, dobra zabava. Mislim, zašto ne, najmanji je problem karikature strpati u auto, ali volio bih da je to u nekom lijepom izložbenom prostoru. Tako da više preferiram foru sa štrikom i volio bih sljedeće godine ponovno složiti retrospektivu na temu afera u Hrvatskoj.

Lana: Imaš neku najdražu karikaturu, znam da je teško odabrati, ali ...

Nikola Plečko: Imam! 'Albino mravi ližu šećer na snijegu'. Samo prazan bijeli papir, i to je tako izašlo van.

Lana: Hahaha, ne sjećam se te, ali zvuči super. Hoće ti ikada sve to dosaditi?

Nikola Plečko: Ma neeee, to sam ja. Inače, svi misle da će u mojem društvu umirati od smijeha, da ću valjati fore. Ali, ne, ne. Ja sam inače ozbiljna osoba, i depresije me operu i živčan sam jako, ali to nema veze s onim čime se bavim. Humor je jako ozbiljan i težak posao.

Lana: Što ako nemaš nikakvu ideju taj dan, a moraš nešto napraviti? Udaraš li kada glavom u zid?

Nikola Plečko: Da, sve to! Međutim, uvijek na kraju nekaj napraviš, zapravo najbolje karikature ispadaju u takvim adrenalinskim histerijama. Dead line je tu i skužiš da već satima po internetu surfaš k'o lud, pa i po Facebooku, kad ono ništa ne pada napamet.

Lana: Koliko imaš vremena za sebe?

Nikola Plečko: Ništa, ali da imam više slobodnog vremena vjerojatno bih ga utrošio crtajući nešto za sebe. Sigurno, da. Volio bih slikati više, ulje na platnu. Meni je Vlaho Bukovac idol idola! Čak sam likovnu akademiju htio upisati, ali nisam uspio, pa sam se primio karikature.

Lana: Odlično, onda ti evo tekica i 'olofka' pa nešto nacrtaj!

Nikola Plečko: Šteficu ću ti nacrtati.

Lana: Pa, kaj god hoćeš.

Nikola Plečko: Danas sam prvi puta Ivu Josipovića uspio nacrtati, jebo majku, e! U par navrata sam ga pokušao dobiti, ali nikad mi nije uspjevao, ali danas sam uspio prvi put! Si čula kak su mi gume izbušili i zalili auto s nečim? Došla murja, napravila očevid. Kasnije sam doznao da su zbušili gume i kolegi koji meni radi fotomontažu.

Lana: I? Ima nekih novosti? Jesu koga ulovili?

Nikola Plečko: Ne, nitko ništa nije doznao. Pita mene murjak - jeste se možda nekome zamjerili? Rekoh - svima, mislim ono. No, nitko od poznatih mi nije prijetio, više sam imao problema od raznoraznih poslovnjaka koji su obično oglašivači. U socijalizmu si bio cenzuriran od političara, a danas od oglašivača, ali i političara. A ja sada imam sreću da radim negdje gdje ne osjećam pritisak, sjećam se samo jednom da me Sanader spominjao uredništvu. Uglavnom, nitko me nije tužio.

Ja: Jel ti čudno da te nitko nije tužio?

Nikola Plečko: Političari ipak nisu toliko glupi, znaju da postoji demokracija i sustav vrijednosti, ali kad bi išli srat, da prostiš, još bi se više zakopali. Tako da nitko to ne radi. Vjerojatno da radim u nekim lokalnim novinama u nekoj vukojebini, neki lokalni šerif bi me direktno pritiskivao. Iskreno, što misli Ante Gotovac i ti likovi koje 'derem', stvarno ne znam. Ja nikada ne ismijavam čovjeka, već njegove postupke, nešto što je stvarno netko napravio.

Ja: Kako napreduje crtež? Štefica mi je super!

Nikola Plečko: Gotovo! Evo ti crtež, pa kad umrem da si možeš auto kupiti. Izvoli!