Pornoustašluk je najmanji problem "Dare iz Jasenovca": Žrtve jezivih zločina NDH zaslužile su više od jeftine patetike i nakaradnog trasha

Prepucavanja Srba i Hrvata u komentarima na IMDb-u prije nego što su uopće pogledali film, neuspjeli pokušaj da se Dara progura u konkurenciju za Oscara, brojni članci i intervjui filmu su donijeli za naše pojmove neviđeni publicitet. I sve to prije nego što ga je publika uopće imala prilike vidjeti.

Nemoguće je gledati „Daru iz Jasenovca“ i istovremeno biti neopterećen svime onime što je o filmu napisano – od katastrofalnih kritika američkih medija, hvalospjeva srpskih vlasti koje su izdašno financirale njegovo snimanje pa do optužbi za nacionalističku propagandu i raspirivanje mržnje prema Hrvatima.

Za one koji ipak nekim slučajem nisu upoznati, spomenimo kako je  "Dara iz Jasenovca", film redatelja Predraga Antonijevića, priča o desetogodišnjoj Dari, koja nakon ofenzive na Kozari s majkom i dva brata završava u ustaškim logorima NDH. Nakon što su ustaše ubile njezinu majku i starijeg brata, Dara pokušava spasiti život svog dvogodišnjeg brata.

Kroz Darine oči pratimo tragične sudbine zatočenika ustaških logora, no filmom nažalost dominiraju plastično prikazani likovi, konfuzna i razvučena radnja te jeftina patetika.

Puno polemika izazvala je scena u kojoj je zapovjednik logora Maks Luburić organizira krvavu zabavu na kojoj Romi sviraju užičko kolo dok Srbi trče ukrug sve dok ustaše ne zaustave glazbu. Tada moraju sjesti na stolicu, a onaj tko ostane bez mjesta, ostaje i bez glave. Za to vrijeme zgroženi njemački časnici povraćaju od muke, a neke je krvavi pir valjda toliko uzbudio da su se jedan ustaša i njegova djevojka brže-bolje morali prepustiti strastima u automobilu?!

Čak i kada bismo nekako uspjeli zanemariti pornoustašluk i nakaradne eksploatacijske trash-scene s početka filma, „Dara iz Jasenovca“ nažalost ni u nastavku ne nudi ništa bolje. Scene ubijanja zatočenika nižu se bez ikakvog fabularnog smisla, a gledatelje bi mogli zbuniti i mnogi likovi kojima ne znamo ni ime, ili pak oni koji se u filmu pojavljuju bez ikakvog objašnjenja.

Zlo i užas Jasenovca prikazani su pomoću jeftinih i prvoloptaških krupnih kadrova uplakane djece bez ikakve namjere da se zagrebe dublje u same likove i njihove priče. 

Prizore ustaša kojima se krv cijedi niz bradu i časnih sestri ledenog pogleda teško da će iznijansirati prozirne scene poput one u kojima Hrvatica spašava srpsku bebu ili pak nespretno predstavljen lik Diane Budisavljević, koja izvlači djecu iz logora smrti.

Odluku je li film "antihrvatski", "antiustaški" ili "antikatolički" prepuštamo vama, no unatoč neviđenom publicitetu i hypeu, teško se oteti dojmu da će, baš poput nekih hrvatskih filmova iz sredine devedesetih, i "Dara iz Jasenovca" brzo pasti u zaborav.