Isto su to učinili roditelji 13-godišnje djevojčice protiv koje je osnovana Facebook grupa. Mjesecima je žrtva maltretiranja svojih vršnjaka. Je li Facebook postao kao pasivno pušenje? I ako ne pušiš, udišeš tuđi dim. I ako nemaš profil, stalno i uvijek slušaš o tuđima... To je savršeno, komuniciraš s ljudima iz cijelog svijeta, imam 23.892 prijatelja, u svakom trenutku znaš tko što radi, javio mi se prijatelj kojeg nisam čula 17 i pol godina... Da bi riječ rekla! Sa svoja 24 sata svatko može raditi što ga volja i poštujem izbor svake odrasle osobe koja je rekla DA Facebooku. Međutim, u svemu tome nisam jednom naišla na one koji su moje ili nečije drugo NE Facebooku doživjeli, u najmanju ruku, kao uvredu. Trebam li se osjećati loše zato što mi je draže popiti kavu sa svojih puno manje prijatelja, a ako je prijateljstvo nekoga ni čuti ni vidjeti 17 i pol godina, e onda ja imam totalno krivu viziju. Mogu razumjeti da netko obožava Faceboook (osobni izbor). Zašto je tako teško razumjeti da ima i nas koji ga ne uopće doživljavamo. Ali, kamo sreće da je sve zlo u tome, a nije. Gotovo svaki dan svjedočimo puno gorim situacijama.
Uvrijedit ću te, ali to mi nije dovoljno. Želim da to svi vide. Internetsko nasilje trpi svako četvrto dijete u Hrvatskoj.
Prijepodne dobije jedinicu iz matematike, par sati poslije već vrišti grupa – XY je glupa! U svojoj sobi, prije i poslije škole XY proživljava pakao. I ne samo to poslijepodne, već i dan poslije, i još jedan dan poslije i tako tko zna do kada. Jer usmenu uvredu još će nekako i potisnuti, ali internet sve pamti. Pisana je riječ još jača i okrutnija od izgovorene. Poruka, slika ili video zapis svaki put izazivaju istu bol. Sad zamislite kako je s time nositi se djetetu koje je postalo meta. A meta je sve: jedinica – petica, debljina – mršavost, stare tenisice – nove tenisice, lijepa – manje lijepa, visok – nizak... Maloljetni nasilnici ne biraju. Najčešće su to klinci od 10 do 14 godina. Ali i mlađi.
Sjećate li se vi neke traume iz škole? I davno prije globalne mreže vjerojatno je malo onih kojima se u pamćenje nije urezao barem jedan ružni trenutak. Potisnut negdje daleko, a opet neizbrisivo zapečaćen u trajnom pamćenju. Neizbrisivo je danas doslovno neizbrisivo.
I nije tu sad pitanje Facebook da ili ne, bilo koja druga društvena mreža da ili ne, pitanje je što djeca uopće rade na njima? Smije li posao, brzina života, manjak vremena roditeljima biti alibi za neznanje što im djeca rade? Kako objasniti da neki jednostavno dižu ruke i u startu potpisuju kapitulaciju – pa kako ću ga pratiti kad zna deset puta više od mene?
Cyberbulling metastazira; nazire li itko pravu terapiju? Tu i tamo poneka tribina, roditeljski sastanci (na kojima, činjenica je, mnogi ne znaju kojim to jezikom govori nastavnik informatike), akcija poput one 'Prekini lanac' – nikako nisu zanemarivi, ali očito treba još. Dodamo li tome nedostatak stručnih suradnika u školama – psihologa, pedagoga, socijalnih pedagoga – sve skupa, nažalost, ne miriše na bolje. Sigurno da prevencija neće potpuno iskorijeniti nasilničke porive, ali mora ih se nastojati smanjivati. Prvo roditelji u vlastita četiri zida, a onda i sustavno.
Jedna okrutna riječ povlači drugu, treću...
Koliki je možda ne žele izgovoriti, ali strah da će upravo on ili ona biti iduća meta na poligonu za iživljavanje je jači. Izoliranje, podsmjehivanje, izrugivanje, ogovaranje... Ako ne napadam ja, napadat će mene.
I danas je poslije nastave svako četvrto dijete kući došlo pognute glave. Pubertet, ćudljiv kakav je, počesto je roditeljima najjednostavnije objašnjenje povlačenja u sebe. A XY u svojoj sobi proživljava pakao i nada se da će netko prekinuti lanac!
>> U nemilosrdnoj 2010. ipak ima stvari kojima se možemo veseliti
>> Pariz Istoka - mjesto za rušenje predrasuda
