Hoće li Hrvatska još jednom biti jedna od onih država koje sudjeluju u obilježavanju žrtava Holokausta, ali pritom ne spominju svoje sudjelovanje u njegovu provođenju? Pitanje je to koje se pojavilo vezano uz prijepore oko Spomenika žrtvama Holokausta koji bi za nekoliko dana napokon trebao biti otvoren u Zagrebu na prostoru između Glavne pošte u Branimirovoj ulici i Glavnog kolodvora.
Na tom mjestu s kojega su zagrebački Židovi deportirani u Auschwitz već godinu dana ispod cerade krije se 11 milijuna kuna vrijedan spomenik sastavljen od zida kofera na željezničkoj postaji - motiv inspiriran prikazom deportacije Židova iz filma "Schindlerova lista" Dalibora Stošića i Krešimira Rogine. Projekt je to još iz ere Milana Bandića i od početka je obilježen prijeporima – s jedne strane umjetničkima u vidu prozivke za plagijat, a s druge i po mnogima dalekosežnijima oko teksta i naziva – je li riječ o Spomeniku žrtavama Holokausta ili Spomeniku žrtvama ustaškog terora i žrtvama NDH-a.
Muzeja tolerancije i očuvanja sjećanja na žrtve Holokausta tko se sjeća još?
A nema zasad ni službenog odgovora gdje je zapelo s još jednim starim projektom - Muzejem tolerancije i očuvanja sjećanja na žrtve Holokausta. Za tu je svrhu Grad Zagreb 2018. odredio staru Uljaru, prostor koji je i povijesno povezan s danas već zaboravljenom zagrebačkom židovskom obitelj Aleksander, čiji su neki od članova stradali u Holokaustu.
Stav Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina jest da spomenik žrtvama Holokausta ne može biti u Zagrebu, nego samo ondje gdje je započeo Holokaust, odnosno u Berlinu. Naime, kako je i povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta objasnio Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb: "Za vrijeme NDH bili su rasni zakoni koji nisu zahvaćali samo Židove, nego i Rome, Srbe, antifašiste, ljude drugačije seksualne orijentacije i i ljude s poteškoćama mentalnog zdravlja koji su po tim zakonima likvidirani. Nismo se mogli složiti s time, mi tražimo da taj spomenik bude spomenik žrtvama ustaškog terora i NDH''.
Čini se da je do dogovora napokon došlo, naime, gradonačelnik metropole Tomislav Tomašević najavio je prije koji dan da će idući tjedan otkriti spomenik posvećen ne samo žrtvama Holokausta, nego i svim žrtvama ustaškog režima: ‘’I time jasno u gradu Zagrebu poručiti što se dogodilo za vrijeme ustaškog režima, tko je stradao, kakvo je to zlo i to jednostavno mora ostati u sjećanju kako se više nikada ne bi ponovilo u budućnosti’’.
Pročitajte i ovo
Povijest koja iscrpljuje umjesto da se iz nje uči
''Prijepore imamo tamo gdje nedostaje participativnosti, a taj deficit snažno dolazi do izražaja u temama koje su politički i povijesno neuralgične i isrcpljujuće za nejaku demokraciju poput naše. Aktualna gradska vlast je te prijepore naslijedila i njima raspolagala na način koji su smatrali najpodesnijim ili optimalnim. No, taj način nije uključivao članove i članice Savjeta Javne ustanove spomen-područja Jasenovac koji predstavljaju narode žrtava ili pak političke predstavnike tih etničkih skupina izuzev predsjednika Koordinacije židovskih općina RH Ognjena Krausa. Naravno, možemo biti zadovoljni da Koordinacija židovskih općina tako principijelno zastupa nedvosmislen odnos prema kontekstu u kojem je Holokaust počinjen na teritoriju NDH-a te da je njihovo inzistiranje donekle urodilo plodom'', istaknula je za DNEVNIK.hr Aneta Vladimirov, sociologinja i voditeljica Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća (SNV).
S obzirom na to da ipak još nije javno poznat tekst natpisa koji će se nalaziti na Spomeniku, vjerojatno ćemo tek u srijedu 27. travnja znati što je dogovoreno, upozorava Tena Banjeglav, istraživačica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i jedna od autorica vodiča ''Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i pamćenju''.
''Međutim, vjerujem da je nova gradska uprava uspjela sa zajednicama žrtava i ostalim relevantnim akterima dogovoriti tekst koji će uključivati sve žrtve ustaškog režima, a ne samo žrtve Holokausta. U slučaju dogovora, to bi bio veliki iskorak u suočavanju s teškom prošlošću, kako u Zagrebu, tako i u Hrvatskoj jer bi to bio jedan od rijetkih primjera priznavanja ustaških zločina i komemoriranja svih žrtava koje su stradale u NDH'', istaknula je Banjeglav za DNEVNIK.hr.
No, kako upozorava Vladimirov, ''cjelokupni spomenik ne ide u red uspjelih političkih, umjetničkih niti bilo kakvih drugih rješenja memorijaliziranja i komemoriranja holokausta, samudaripena, genocida i drugih zločina protiv čovječnosti počinjenih u Drugom svjetskom ratu. Spomenička topografija grada Zagreba vrlo jednostavno pruža komparativnu perspektivu spomeničkim naslijeđem iz jugoslovenskog perioda, primjerice spomenik posvećen kozaračkoj ratnoj siročadi na Mirogoju koji je izveo Stevan Luketić ili kristali na Dotrščini kao i mnoga druga mjesta''.
Dotrščina kao pokazni primjer ''gašenja sjećanja''
Upravo je Spomen-park Dotrščina niz godina svjedok pokušaja ''gašenja sjećanja'' i neprimjerenog odnosa gradske uprave, naime, kako za DNEVNIK.hr upozorava autor projekta Virtualnog muzeja Dotrščina Saša Šimpraga, analitičar prostora te osnivač i voditelj platforme 1POSTOZAGRAD, ''riječ je o autentičnoj lokaciji Holokausta u Zagrebu, no to mjesto nije nikako obilježeno otkad je 1990-ih uklonjena ploča s ulaza''.
A Spomen-park Dotrščina, nedaleko od parka Maksimira, mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine na tom mjestu ustaše su strijeljale nekoliko tisuća ljudi. Prostor dotrščinske šume uređivan je od 1960-ih po krajobraznom rješenju arhitekta Josipa Seissla i suradnika, a u okviru Spomen-parka nalazi se pet monumentalnih spomenika, radovi istaknutih umjetnika: Vojina Bakića (dva rada), Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.
Od 2012. godine na prostoru parka izvode se privremene memorijalne umjetničke intervencije, u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina, koji je pokrenut s ciljem vraćanja Spomen-parka Dotrščina u kolektivnu memoriju. Virtualni muzej kao Šimpragin autorski projekt djeluje kroz privremene umjetničke intervencije na prostoru parka, privremene postave u javnom prostoru grada i druge aktivnosti poput komunalnih inicijativa usmjerenih na obnovu i poboljšanja parka.
‘’Spomen-park Dotrščina je s obzirom na veličinu zločina i to da se to stratište sad nalazi gotovo u centru Zagreba začuđujuće je nepoznat. Toliko nepoznat da do prije nekoliko godina ni policija nije znala za njega. Kad sam prije nekoliko godina policiji prijavljivao da je Spomen-park Dotrščina vandaliziran fašističkim simbolima, morao sam službenici u pozivnom centru objašnjavati gdje se to točno nalazi. Čak i oni koji ga redovito posjećuju kao park-šumu ne znaju što se tamo točno događalo jer je uklonjen kameni blok na ulazu na kojem je stajao tekst: ‘’U šumi zvanoj Dotrščina od 1941. do 1945. godine okupatori i njihove sluge mučili su, ubijali i u jame bacali hiljade znanih i neznanih sinova i kćeri naše zemlje i nepokorenog Zagreba…’’, podsjetio je za DNEVNIK.hr Lovro Krnić, jedan od osnivača portala 'Antifašistički vjesnik'.
No, Grad Zagreb, prema neslužbenim najavama, kreće u izradu replike info-kamenog bloka/ploče koja je stajala na ulazu u Spomen-park Dotrščina.
“ Raduju me najave da će taj kameni blok biti ponovno izrađen i vraćen na svoje mjesto. Korak je to u pravom smjeru jer se povijest Dotrščine pokušalo više puta izbrisati i pripisati mu ustašku mitologiju. Dovoljno se sjetiti da je 1990-tih Vukojevićeva komisija bez ikakvih dokaza sve dotrščinske žrtve pripisala osloboditeljima Zagreba. Stručne ture kroz Spomen park i komemoracije na visokoj razini su svakako sljedeći koraci koji će upoznati širu javnost s ovim ustaškim stratištem i žrtvama fašizma’’, istaknuo je Krnić.
I Banjeglav ''pozdravlja odluku Grada da se nakon 30 godina vrati info-ploča na ulaz u Spomen-park Dotrščina, čime su pokazali da su im te teme i mjesta stradanja važna'': ''Nadam se da će i nastaviti s obilježavanjem i komemoriranjem i drugih lokacija te da će one postati vidljivije i poznatije svima. Veliki broj građana, škola i fakulteta na spomen-šetnjama koje Documenta organizira pokazali su da interes za teme i za lokacijama postoji. Gradska uprava bi taj interes trebala iskoristiti te dodatno poticati postavljanjem info-ploča na odabrana mjesta''.
O čemu (ne) govorimo kada u Hrvatskoj govorim o Holokustu?
''Ako promatramo i umjetničku vrijednost spomen kompleksa Dotrščina i Spomenika žrtvama Holokausta, vidimo ogromni raskorak između originalnih rješenja cijenjenih kipara i nečega što dio stručne javnosti naziva plagijatom. Kako sam bio na izložbi na kojoj su predstavljeni svi prijedlozi za spomenik znam da je bilo daleko primjerenijih, kvalitetnijih i originalnijih rješenja’’, naglasio je Krnić.
Ipak, vidi i jednu dobru stvar vezanu uz otvaranje ovog spomenika: ‘’Pokrenula se rasprava koja je široj javnosti pokazala kako se proširivanjem rakursa na globalni motiv Holokausta ustvari pokušava zamagliti lokalni zločin, zločince i sve njihove žrtve''.
Banjeglav smatra da je spomenik tog tipa potreban Zagrebu kao glavnom gradu Hrvatske te da bi i drugi gradovi trebali slijediti taj primjer i na primjeren način memorijalizirati žrtve ustaškog terora: ''Smatram i da je lokacija spomenika dobro odabrana jer je Glavni kolodvor bio iz više aspekata centralno mjesto za vrijeme Drugog svjetskog rata, a u kontekstu stradanja svakako su najvažnije deportacije žrtava u razne logore na području Hrvatske i Europe. Isto tako, kolodvor je jedno od prvih mjesta s kojima se posjetitelji u Zagrebu susreću, tako da je važno da je spomenik upravo tamo''.
Jeziva tajna Crne Katice
Krnić se nada da će se novi spomenik ‘’dotaknuti i ‘Crne Katice’ - lokomotive koja je 1992. prevezena iz spomen područja Danica – mjesta prvog ustaškog logora’’: ‘’Tamo je stajala od 1976. kao izložak vlaka kakvim su dovoženi logoraši u Koprivnicu, a po nekim iskazima logoraša moguće je da je baš i ona bila na toj liniji pa bi se mogli prisjetiti da je iz Zagreba prema Danici u tri vagona 31. svibnja 1941. krenuo transport 165 zagrebačkih Židova u dobi od 17 do 25 godina. Samo dva od 165 zagrebačkih židovskih omladinaca su preživjela, tako da su se nakon bijega priključili partizanima’’.
Pa ipak, nisu rijetki oni koji se ipak pitaju treba li Zagrebu i Hrvatskoj umjesto (samo) novog velikog spomenika žrtvama ustaškog režima zapravo primjeren civilizacijski odnos umjesto kontinuiranog institucionalnog revizionizma?
Vladimirov objašnjava da se spomenička rješenja kao i komemorativna moraju sagledavati u sklopu šire politike sjećanja ili politike zaborava: '' Kada se usudimo pogledati u tom smjeru doista vidimo niz propuštenih šansi da teret povijesti ne prenosimo na buduće generacije, bilo da one dolaze iz većinskog, bilo iz niza manjinskih korpusa - ne samo etničkih dakako. Kod nas vladaju prakse poricanja i to ne samo kada su u pitanju katastrofalni učinci ustaškog režima, već šire i dalje u smislu negiranja očiglednog propadanja našeg društva''.
''Nesposobnost suočavanja s prošlošću dovodi do propuštanja procesa učenja, a samim tim stvara građane koji se nisu u stanju suočiti sa stvarnošću'', dodaje Vladimirov i napominje: ''Srećom, ta stvarnost nije tako teška kao povijest koja je tema ovog razgovora, ali njezin teret opet završava na najslabijima - bilo najmlađima, bilo onima koji su u najvećem riziku od siromaštva, mržnje, diskriminacije i mnogih drugih oblika urušavanja minimuma društvenosti''.
''To što ćemo dobiti taj spomenik nikako ne znači da tu trebamo stati s obilježavanjem i memorijalizacijom mjesta u gradu koja imaju veze sa stradanjem i s otporom tijekom Drugog svjetskog rata ili da sad možemo zaboraviti druge lokacije. Njih ima zaista mnogo, većina njih nije obilježena i građani, posebno mlađi (oni koji su se školovali u Hrvatskoj, od 1990. nadalje), ne znaju za njih'', upozorava i Banjeglav.
Pročitajte i ovo
''Dotrščina je zapravo primjer dobre prakse odozdo koju najvećim dijelom nosi Saša Šimpraga, a SNV je sretan da ga može podržavati u raznovrsnosti memorijalnih inicijativa i animiranju stručne i zainteresirane javnosti'', inaglasila je i Vladimirov.
Edukacija kao jedini održivi izvor nade da je društvena promjena moguća
Posebno je tu Vladimirov istaknula kao dragocjene zagrebačke profesore i profesorice povijesti koji dovode svoje osmaše i učenike starijih razreda kako bi in situ učili o Drugom svjetskom ratu u svom gradu: ''Mislim da je taj princip zavičajnosti posebno važan i da primjerice o Koncentracijskom logoru Jasenovac ili koncentracijskom sustavu Gospić-Jadovno-Pag možete učiti u mjestima iz kojih su Židovi, Srbi, Romi, komunisti i mnogi drugi deportirani na neke od ovih stravičnih lokaliteta. Dakle, učenje je uvijek moguće i ono je, barem kada je SNV u pitanju, jedini održivi izvor nade da je društvena promjena moguća''.
''Osim Dotrščine tijekom niza godina imali smo zadovoljstvo producirati niz sličnih privremenih memorijalnih intervencija u suradnji sa Šimpragom, ali i drugim vrlo aktivnim i važnim agentima sjećanja poput Damira Gamulina, Sanje Horvatinčić, Tonke Maleković, Davida Kabalina, Petre Milički, Katarine Zlatec, Alme Trauber, Barbare Blasin i mnogim drugima. Naravno, raznovrsnost inicijativa koje dolaze odozdo i odasvuda ne može nadomjestiti manjak institucionalnog i političkog odnosa, ali može umanjivati i dekonstruirati strah mnogih naših sugrađana i sugrađanki koji izbjegavaju izraziti svoju naklonost antifašizmu kao političko-društvenom okviru, pa čak i kao civilizacijskom dostignuću koje počiva prije svega na solidarnosti'', podsjetila je Vladimirov.
Pročitajte i ovo
No, gotovo je nemoguće zapitati se koliko, ako uopće, zaista ima stvarne volje (djela, a ne samo riječi) na razini cijelog društva, države, politike… da se povijest ne zaboravi, da se s njom suoči i da se stane na kraj revizionizmu.
''Dok se u Zagrebu situacija popravlja, nažalost, čini mi se da na državnoj razini još uvijek prevladava revizionizam te da ne postoji niti će u bližoj budućnosti postojati politička volja ni interes da se na primjeren način komemoriraju sve žrtve i mjesta stradanja, kao i mjesta antifašističkog otpora iz Drugog svjetskog rata'', smatra Banjeglav.
''Teško je govoriti o razmjerima ''stvarnosti'' poliitčke volje'', napominje Vladimirov i dodaje: ''Motivacija političkih aktera je važnije od naše procjene koliko su iskreni u donošenju ovih ili onih odluka. Rekla bih da nema previše političkih partija koje su u trenutku obnašanja vlasti imale izbalansiran odnos prema povijesti i da bi svatko morao pokazati minimum samokritičnosti i učenja iz grešaka. Primjerice, odluku da se bivšim jasenovačkim zatočenicima i zatočenicama ukine simbolička naknada, koju su primali radi pretrpljenih boli upravo u Jasenovcu, donijela je ministrica Milanka Opačić u vrijeme SDP-ove vlade. Bilo je tu još drugih grešaka i one nas nisu iznenadile''.
Pročitajte i ovo
''Ono što iznenađuje jest da današnji predstavnici i predstavnice nemaju uvid u ovaj i slične podatke. Zvučat će nedostižno, ali bilo bi jako važno da svi nositelji političke moći, svi sudionici u borbi za opće dobro, uključujući naravno i nas manjinske predstavnike, razmisle o povijesti vlastitih pokušaja i pogrešaka. Odnos prema povijesti je uvijek nedovoljan ako nema nelagode, ako vam je ugodno ili makar jednostavno. Onda sasvim sigurno nešto propuštate uvidjeti ili se pak vješto držite komforne pozicije onako kako je to svojevremeno učinila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović'', podsjetila je Vladimirov.
No, ono što možda ovu godinu ipak razlikuje od prethodnih, smatra Vladimirov, jest činjenica da će Hrvatska iduće godine predsjedavati Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust - IHRA (International Holocaust Remembrance Alliance): ''Morat će prikazati što je sve učinjeno u odnosu na borbu protiv revizionizma i negacionizma, kao i što se učinilo na planu obrazovnih programa ne samo u školama već i za specifične grupacije poput polaznika sjemeništa, političkih mladeži, željezničara, liječnika, bivših zatočenika i mnogih drugih''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
''Vrlo brzo će se vidjeti hoće li se doista dogoditi promjena, prije svega na planu institucionalnog i programskog razvoja jedine ustanove u našoj zemlji koja se zapravo memorijalno, pedagoški i istraživački bavi Drugim svjetskim ratom odnosno konclogorom Jasenovac'', upozorila je Vladimirov i podsjetila: ''Od osnutka do danas ova je ustanova, usprkos izvrsnim istraživačima, radila na minimumu kapaciteta i bila u daleko težoj poziciji od bilo koje druge muzejske ustanove u našoj zemlji. Promjena na tom planu bila bi zaista nešto novo i važno iako, moram to reći, o tome se govori i za to se zalaže dugi i predugi niz godina''.
