Guns N' Roses - povratak u sedlu

Guns N' Roses 'Chinese Democracy' - Ocjena: 10/10
(Geffen Records / Aquarius Records, 2008.)

Prva Olimpijada u Kini, propast liberalnog kapitalizma, crni čovjek na čelu Amerike, ukratko ova 2008. je godina za pamćenje. Što se tiče glazbe, pogotovo rocka u kojem vlada čvrsti ritam i žestoki rifovi, situacija je također zanimljiva. U svega nekoliko mjeseci nove albume su izdali giganti rocka Metallica, AC/DC i Guns N' Roses.

Svaki od tih albuma može se slobodno nazvati povratničkima, a pogotovo 'Chinese Democracy' Guns N' Rosesa. Postao je legendaran puno prije nego se napokon pojavio u prodaji. Prošlo je 15 godina od posljednjeg studijskog albuma 'The Spaghetti Incident?'. Tijekom tog vremena u snimanje materijala uloženo je 15 milijuna dolara, odnosno radi se o najskupljem albumu svih vremena. Axl je s bendom, u kojem je on jedini originalni član iz prve postave, snimio preko 70 pjesama, a po posljednjim glasinama 37 ih je ušlo u uži krug za objavljivanje (računajući tu i 14 pjesma s 'Chinese Democracy').

Pored enormno puno novac, na snimanju je stradavala i prilična količina živaca. Axl je potrošio čak četiri godine za osobne krize. A obzirom da glasi za jednog od najvećih tirana u rocku, može se samo zamisliti kroz što su prolazili ljudi oko njega.

Ono o čemu se u glazbenim medijima cijelo vrijeme špekuliralo bilo je pitanje hoće li album ikada ugledati svjetlo dana i na kraju krajeva kakav je to album koji toliko dugo vremena može okupirati pažnju bilo kojeg glazbenika, a da on od toga ne digne ruke. No kako god bilo, rezultat je spektakularan.

Odavno je poznati da je Axl Rose egocentrik s kojim se jedva izlazi na kraj i da je razjurio cijelu originalnu postavu, ali ako je suditi po kvaliteti uratka 'Chinese Democracy', to je vjerojatno učinio s razlogom. Bez obzira što neki fanovi grupe cendraju za Slashom, dotični gitarist sve što je napravio nakon G N' R-a može si zataknuti za svoj crni cilindar, jer se ne može mjeriti s onim što je napravio njegov nekadašnji kolega iz benda.

Jedan od najupečatljivijih pjevača iz svijeta rocka u ovom trenutku se dokazao kao opaka njuška, koji pored vokalnih sposobnosti ima grandiozne vizije koje je u stanju sprovesti u djelo. U usporedbi s njim Slash je samo gitarist koji je dobro brendirao vlastiti izgled.

'Chinese Democracy' na prvo slušanje nudi ogromnu količinu glazbenih informacija koju je jednostavno nemoguće odmah provariti. Raspon stilova je širok, često i samo u jednoj pjesmi. Zvuk je moderan, dapače čini se da je sve što se događalo u glazbi u posljednjih 15 godina utkano, ili bolje rečeno sabijeno u 14 pjesama. Upravo zato ovaj album zahtijeva priličan broj sati vrćenja kako bi stvari počele sjedati na svoje mjesto i kako bi se veliki imput informacija počeo oblikovati u pjesme.

Od zvuka starih Gunsa nije ostalo previše toga. Ustvari i da je ostalo, to bi bila propast, znak da je Axl prestao poimati glazbene tokove. Kako aranžmanski, tako i produkcijski se radi o jednom od savršenih uradaka. Skupa sprega talenta, vještine i tehnologije, a sad druga je stvar kako će to sve funkcionirati uživo i može li uopće.

Treba samo krenuti o Axla koji je sve otpjevao ne samo savršeno, već i toliko visoko da se može posumnjati i u razne produkcijske trikove. Ok, vjerojatno je poput Stevena Tylera išao na operacije glasnica, ali i u tim stvarima postoje ograničenja. Ni kao puno mlađi pjevač nije pjevao visoke large kao što to radi primjerice u 'Street Of Dreams', 'If The World', 'There Was A Time' ili pak u 'Prostitute', a mnogi koji su prije par godina gledali Gunse uživo na europskoj turneji najviše su imali zamjerki na Axla koji se mučio s interpretacijom.

No ta digresija ne umanjuje vrijednost albuma (jer ako bi se ocjenjivalo isključivo po tome što se može izvesti uživo, sva elektronska glazba bi izgubila na vrijednosti).

'Chinese Democracy' otvara istoimena pjesma. Grandiozni singl za stadionske koncerte u kojima adrenalin već na početku proključa u trenutku kad nakon potmulog uvodnog podgrijavanja tenzija cijeli bend iznenada eksplodira i brutalno ponese ritam. Pjesma 'Chinese Democracy' jednostavno tijekom svog trajanja kao da poništi petnaestogodišnju pauzu i da do znanja da su Gunsi opet živi. Rifovi su pak bliži Metallici, nego nekadašnjem G N' R-u.

Sljedeće iznenađenja predstavlja 'Shackler's Revenge', koja je pak u maniri Nine Inch Nailsa i Prodigyja, odnosno industrial na Axlov način. Treća 'Better' se na uvodu i refrenu poigrava s emo rock fraziranjem, ali radi se o kompleksnom prog metalu s brzim izmjenama unutar aranžmana. Bend staje na loptu s 'Streets Of Dreams', baladom srednjeg tempa podebljane gudačima koja podsjeća na Gunse iz 'Use Your Illusion' faze.

'If The World' opet dobrano eksperimentira s elektronikom u kombinaciji s industrial rifovima, samo bi se zbog Axlovog pjevanja mogla uvjetno nazvati baladom, ali daleko uzbudljivijom od 'Streets Of Dreams'. 'There Was A Times' kroz tekst priziva prošlost, dok je oblik klasične rock pjesme opet masno podebljan gudačima i pjevačkim zborom.

U svakom slučaju 'There Was A Times' moćno nosi središnji dio albuma kojim vladaju himnične balade 'Catcher In The Rye', 'I.R.S' i pogotovo 'Sorry', koja predstavlja Axlov obračun s medijima. Ovaj put ne poziva nikoga u ring, već žali sve koji žale njege, ili mu žele zlo. A mora mu se priznati da je i tu pjesmu majstorski odradio, dapače radi se o emotivno najdubljem dijelu albuma.

No ni po pitanju žestokih pjesama ne pada tenzija. 'Scraped' je još jedna žestoka poza s dinamitom u ruci, dok bi se 'Riad N' The Bedouins' mogla okarakterizirati kao 'Immigrant Song' novih Gunsa. Otpjevana od strane ciničnog i lucidnog Axla itekako drži vodu, a i dobro mu stoji ta Plantovština.

Završnica albuma je također spektakularna. Počinje s pjesmom 'Madagascar', socijalno-revolucionarno angažiranim komadom dok bi se glazbeni ugođaj mogao okarakterizirati kao suluda mješavina Beatlesovskog igranja s puhačima nakon Sgt. Peppersa i Zeppelinskog 'Kashmira', no opet s jakim osobnim vokalnim pečatom Axla Rosea, koji zvuči kao napaćeni Sizif koji ne vidi kraj svojoj muci, a zanimljivo je kako je kroz govor Martina Luthera Kinga iskoristio segmente monologa Strothera Martina iz filma 'Cool Hand Luke' protkane u svrhu flashbacka i poveznicu na pjesmu 'Civil War' s 'Use Your Illusion II'.

Pjesma 'This I Love' je pak klasična i predvidljiva klavirska balada, koja je čak slatkasto patetična, ali je uglavljena na dobro (predzadnje) mjesto na albumu i predstavlja svojevrsni intermeco za opuštanje čula. Da je kojim slučajem zadnja, ne bi valjalo.

'Chinese Democracy' zatvara 'Prostitute', odjavna 'dizalica' srednjeg tempa, koja se postepeno otvara da bi kulminaciju postigla u dvije teatralne gitarske solaže, nakon koje se stvari postepeno stišavaju i odlaze u jedva čujno ozračje iz kojeg album izlazi s uvodnom pjesmom (ako netko kojim slučajem ima sva na repeatu).

Kad se na kraju podvuče crta, za ovako kompleksan album trebaju godine rada i to u uvjetima kakve si rijetko tko može priuštiti. Axl Rose je u cijelu priču uložio većinu svog novca. Jedno je sigurno, nije ga uzalud potrošio.

Keith Emerson Band Featuring Marc Bonilla – Ocjena: 6/10
(Edel Records / Menart, 2008.)

Klavijaturist legendarnog prog rock benda Emerson, Lake & Palmer iz sedamdesetih udružio je snage s mladim gitaristom i pjevačem Marcom Bonillom. No Bonilla nije toliko lucidno progresivni glazbenik za razliku od Keitha Emersona koji je u mlađim danima svoje karijere bio potpuno okrenut eksperimentiranju s glazbenim formama. Dapače čini se prilično retro orijentiran.

Pjevački je i po stilu na stazi koju je prije njega odavno utabao David Coverdale, pa je prilično razumljivo što se našao negdje na pola puta s Keithom Emersonom koji pod stare dane naginje prema standardnom rock mainstreamu.

Umjesto da je iskusni Keith uzeo nekoga neobuzdanog mladca sklonog stilskim rizicima poput Omara Rodríguez- Lópeza iz benda The Mars Volta da ga potegne prema naprijed, on se udružio sa gitarsko-pjevačkim ziherašem Bonillom.

Nosive pjesme s vokalnim dionicama poput trodjelne 'Miles Away', 'Marche Train' i 'Parting' su upravo kao skrojene za sve ljubitelje forme kakvu su imali rock dinosauri prošlosti poput Deep Purplea, Rainbowa i Whitesnakea, dok se elementi progresije mogu iščitati iz popriličnog broja instrumentalnih minijatura koja predstavljaju uvode i prelaze između punokrvnih hard rock arija.

Problem je što se i tu radi o prilično deplasiranim i nažalost predvidljivim glazbenim solo izletima Emersona i Bonille. Osim dobrog međusobnog zabavljanja na studijskim sessionima ne osjeti se posebna želja za postizanjem nečeg više, osim dobrog razloga za složiti desetak unosnih gaža po istočnoj Europi i Japanu na temelju Emersonove stare slave iz vremena ELP-a.

Kutak za vinil: The Velvet Underground & Nico – Ocjena: 10/10
(Universal / Aquarius Records, 2008)

Diskografska kuća Universal slavi šezdeset godina vinila i tom prigodom je izdala ediciju po nazivom Back To Black. Naime radi se o reizdanjima kultnih albuma iz prošlosti utjecajnih autora koji su doslovce odredili tokove sadašnjih glazbenih zbivanja i nadahnuli mnoge iza sebe.

U tu povlaštenu grupu svakako spada The Velvet Undergound, njujorški ekperimentalni rock bend koji je u sprezi s dizajnerom Andyjem Warholom i kasnije pridruženom pjevačicom Nico krajem šezdesetih zabetonirao temelje iskonskog rock mračnjaštva. Doslovce polazna točka za sve koji su kasnije kroz svoje pjesme doticali mistiku, uličnu i seksualnu brutalnost i ovisnički mrak.

Radi se o albumu koji je stekao titulu najutjecajnijeg albuma svih vremena. The Velvet Underground u vrijeme postojanja nikad nije dotaknuo vrhove top lista, ali je netko odavno primijetio da je, popularno zvani, 'Banana album' kupio svaki urbani čudak koji je kasnije oformio bend.

Andy Warhol je na vrijeme primijetio potencijal grupe koja je proizvodila enormnu količinu buke dok su stup svega bili brutalni tekstovi koje je izgovarao Lou Reed. Odlučio im je pridružiti famoznu Nico, zgodnu plavušu koja je po svojoj ljepoti bila kontrapunkt mračnoj četvorci, ali se njezin duboki sudbonosni glas odlično uklopio u cjelokupnu sliku grupe koja je postala dizajnerov kućni bend. Warhol je Velvetima vizualizirao i koncertne nastupe igrom reflektora i prikazivanjem dijapozitiva na velikom platnu pri tome još više pojačavajući efekt psihodelije kod publike nagutane LSD-ijem.

Originalni omot prvog albuma bioje tiskan u to vrijeme posebnom metodom, jer se žuta kora banane mogla odlijepiti dok je ispod bila oguljena banana roze boje. Čisto dovoljno da se cenzorima 1967. godine digne kosa na glavi.

Potpuno identični tisak, odnosno kora banane koja se odljepljuje primijenjen je i u Back To Black ediciji, s također originalnim dizajnom zadnje strane vinila. Dakle pažljivo se vodilo računa o svakom (sporednom) detalju na koji su audiofili i kolekcionari osjetljivi. Činjenica je da se potiskivanjem CD-a s digitalnog tržišta, stvorilo mjesta za vinil, koji je, umjesto da je potpuno iščezao, doživio pravu malu renesansu. I to ne samo zbog nostalgije prema formatu, već i zbog audio performansi, jer nema tog digitalnog snimka koji može proizvesti ugodniji zvuk od 180 grama teške longplejke.

Slušati 'Sunday Morning', 'I'm Waiting For My Man', 'Femme Fatale', 'Venus In Furs', 'Run Ruin Run' i ostale pjesme s prvog albuma The Velvet Undergounda s LP-ija je jedan od boljih gušteva u životu, ako volite rock, naravno.

Eh, da uz svaku Back In Black vinilku dolazi i jednokratni vaučer sa šifrom s kojom se cijeli album može skinuti u mp3 formatu. Korisna imformaija za one koji ne mogu živjeti bez raznoraznih gadgeta. Uistinu hvalevrijedan potez diskografa.

Prijašnje recenzije: P!nk, Vatra i Dječaci