Novi albumi: P!nk, Vatra i Dječaci

P!nk 'Funhouse' - Ocjena: 6/10
(Laface Records / Menart, 2008.)

Otkako je početkom devedesetih u globalnom eteru zavladao trend r'n'b pjevačica, sa svjetske scene nestale su 'zločeste' pjevačice. Tu endemsku vrstu danas stoički brani samo Amy Winehouse, jer je, čini se, P!nk odlučila postati 'dobra curica'.
Iako je njezino buntovništvo bilo sve samo ne spontano i urođeno, P!nk je i kao takva glasila za glazbenicu koja ima petlju i ne boji se svoje stavove otvoreno izvikivati u mikrofon. 

Pročitajte i ovo Užas kod susjeda U životnoj su opasnosti: Dvojica dječaka otrovala se u improviziranoj slastičarnici Liječnik ima poruku za dječake Petorica tinejdžera završila u bolnici zbog bolova u testisima: Internetski izazovi mogu djeci ugroziti i život, pogledajte neke od najopasnijih

S tim je gotovo. P!nk je postala nježna, ranjiva, gotovo pa ženstvena. Koliko njezin nedavni razvod ima veze s njezinim izričajnim zaokretom koji se očituje na novom albumu 'Funhouse', nije poznato, no znakovito je da album započinje stihovima: 'I guess I lost my husband / I don't know where he went'. Nakon tog, trenutačno aktualnog hita 'So What', slijede 'Sober', I Don't Believe You', 'One Foot Wrong' i 'Please Don't Leave Me', pjesme u kojima P!nk pati, no upitno je koliko je novopečena romantičarka uvjerljiva u svojem 'izljevu emocija'. 

Doduše, P!nk nije izdržala te se u drugom dijelu počela žestoko obračunavati s Njim. 'Bad Influence', 'Mean' i 'It's All Your Fault', pokazali su da nedavna zagrebačka gošća još uvijek zna biti žestoka, ali, kako sama kaže, 'ne i zločesta'. 

Čini se da je album 'Funhouse' ponajprije bio potreban samoj P!nk, koja je imala potrebu svoju intimu istresti pred lice javnosti, a usput i pokazati da je u stanju izvesti neke od najsugestivnijih interpretacija u dosadašnjoj karijeri. 

A što se nas ostalih tiče, mi bismo mogli preživjeti i bez 'Funhousea'. Ugodan je za uši i brzo se zaboravlja. Malo prebrzo. 

Vatra 'Sputnik' - Ocjena 8/10
(Dallas Records, 2008.)

Udarnički rad, dugogodišnja upornost i rokerska pravovjernost, dovela je Vatru do petog albuma 'Sputnik'. Ivan Dečak, frontmen, gitarist i vokal virovitičke grupe sa zagrebačkom adresom, odlučio se na radikalan korak - prvi je put zamijenio 'osobnog' producenta Vatre Denykena s Jurom Ferinom i Pavlom Miholjevićem, iskusnim dvojcem iz Svadbasa.

Jura i Pavle u svojim su rukama dosada imali samo 'mekše' materijale, poput Pipsa i vlastitih Svadbasa, tako da je izazov bio obostran.

Na sreću sve veće vojske obožavatelja Vatre, svadbasovci nisu 'ubili' njihovu žestinu. Buka kojom se u prošlosti Vatra ponekad i previše razbacivala, sada je stavljena pod kontrolu, ukroćena, dozirana među stihovima i pedantno osmišljena.

Da vas ne navedemo na pogrešan trag, Vatra i dalje svojim bučnim rafalima ruši zidove, što postaje jasno odmah od uvodne 'Zadnje', no sada je sve dobilo neki novi smisao.
Novost je i da su prvi put glazbenici iza Dečakovih leđa počeli sudjelovati u osmišljavanju zvučne kulise Vatre. Možda je upravo zato 'Svjetla i sjene', druga pjesma na 'Sputniku', jedna od najpotpunijih stvari koja je ikada izašla iz Vatrine radionice. U njoj, doduše, glavni junak pogiba, no razrada pjesme, osjećaj za melodiju i odličan refren predstavljaju nikad životniju Vatru.

Pjesme Ivana Dečaka su i dalje posvećene Njoj, umočene u alkohol tijekom noćnih provoda, a sve skupa na trenutke podsjeća na godine nevinosti, kada je Vatra imala svoj prvi hitić 'Bilo je dobro dok je trajalo'. Unatoč pokojoj pretjeranoj vokalnoj 'pozi', Dečak je tekstualno bljesnuo u 'Eskimu', a posebno u '00:50'. Nešto slabija poetika dogodila mu se u 'Bingu', dok atmosferu iz '2 akrobata' možemo pripisati intenzivnom i, očito inspirativnom, prijateljevanju Vatre i Ramireza.
U 'Bioritmu', 'Odbrojavanju' i 'Sputniku' Vatra je dala sebi oduška, a među najuspjelijim numerama svakako treba svrstavi i zaraznu 'Glava kojom ne razmišljam'.

'Sputnik' nije razočarao, a može li peti album Vatru konačno lansirati prema masovnoj obožavanosti, pokazat će sljedeći mjeseci.

Dječaci 'Drama' – Ocjena 5/10
(Menart, 2008.)

Nije lako biti hip-hoper u Hrvatskoj. Novo ste ime na sceni, nastojite biti skandalozni, kontroverzni i revolucionarni, no svega se toga već prije vas netko sjetio: sve su psovke izvikane, svi političari izvrijeđani, mafija se već prozivala, narodnjaci su ismijavani, noćni životi Splita, Zagreba i Rijeke našli su se među stihovima već nebrojeno puta.

U takvoj se situaciji našla i splitska hip-hop trojka Dječaci, koji je u svojem prvijencu 'Drama' pala preko gotovo svake zapreke koja im se pojavila na putu. Teme su klasične – droga, siromaštvo, korupcija, frustracije... Psovke su uobičajene (na trenutke prebrutalne), poruke već izlizane. No, najveći problem Dječaka, za razliku od njihovih uzora iz TBF-a, jest činjenica da njihovi vokali nisu dovoljno uvjerljivi. Što i nije neka preporuka želite li se baviti repanjem.

Nakon što je tjednima njihov izdavač podgrijavao najave za izlazak albuma 'nabrijanim' kontroverzijama, prvo smo se suočili sa singlom 'Meko sranje'. Pjesmu je pratio i videospot, a sve skupa doživjelo je sudbinu vica, koji već na drugo slušanje više nije smiješan. Slična sudbina smiješi se i 'Kamiondžijama', 'Narodnoj' i 'Liu Kangu', dok 'Punjene paprike', koje su trebale naslijediti 'Sarmu' Hladnog piva, zvuče kao demo snimka Depeche Modea u najranijoj fazi.

Ipak, nije sve tako crno. Dječaci su u 'Pleski' postigli primamljivu turobnu atmosferu, koja sugerira da se u njima ipak krije jači autorski potencijal, dok je solidna i 'Noćna pjesma', koja se direktno naslanja na kultno TBF-ovsko 'ST stanje uma'. 

Pročitajte prošlotjedne recenzije: The Cure, Keane i Kaiser Chiefs