Francuzi bi trebali raditi dvije godine dulje, do 64 godine starosti, za punu mirovinu. Po Vladinu planu, dob za mirovinu podizala bi se postupno za tri mjeseca godišnje od rujna tako da bi cilj od 64 godine starosti bio uveden 2030. godine. Od 2027., osam godina prije od planiranog u ranijim reformama, morat će se raditi 43 godine za punu mirovinu.
Reformu kritiziraju socijalisti, krajnja ljevica i krajnja desnica, a više od milijun Francuza već je zbog toga izašao na ulice, uz podršku većine stanovništva te zemlje.
Farid Borsali, koji ide na prosvjed, ima 56 godina i radi u jednoj tvornici Peugeota kod Pariza: ''Mi radimo u smjenama i ja sam noćna smjena. Nemoguće da tako moram raditi dok mi budu 64 godine. Ako moram raditi dvije godine duže, to znači živjeti dvije godine manje.''
Koliko god je to Francuzima neprihvatljivo, Nijemci bi mogli tek sanjati o takvim uvjetima: ovisno o godini rođenja, oni će u mirovinu s više od 65, a uskoro tek kad navrše 67 godina, piše Deutsche Welle.
Teško je uspoređivati mirovinske sustave u EU-u, ali jedno im je zajedničko
Mirovinske sustave među zemljama Europske unije teško je uspoređivati, ističe Monika Queisser iz Organizacije za ekonomsku suradnju (OECD), no svi u Europi su suočeni s golemim problemom.
''Najprije je tu činjenica da je već u šezdesetima posvuda pao broj novorođenih, a onda i činjenica da se može očekivati duži život. Sad se mora vidjeti kako da se to dodatno opterećenje podijeli tako da ne padne samo na leđa mladih, ali to se mora i financirati'', upozorava Queisser.
U Europi postoje velike razlike među zemljama u sva tri ključna pitanja: u navršenoj životnoj dobi za mirovinu, koliko čitav mirovinski sustav opterećuje državni proračun i, što je umirovljenicima valjda najvažnije, kolika će biti mirovina u usporedbi s posljednjom plaćom?
Kod starosti, tu je gotovo redovito razlika između teorije, odnosno zakonske odredbe i prosječne dobi u kojoj se doista odlazi u mirovinu.
U Nizozemskoj je propisano da se radi do 66 godina i tri mjeseca starosti, ali realno se odlazi u mirovinu sa 63,4 godine.
U Njemačkoj se dob postupno povećava i sad su došli na red oni koji moraju raditi do 63,8 godina, ali odlaze nekoliko mjeseci ranije i slično kao u Nizozemskoj, sa 63,2 godine.
U Francuskoj jest teorija otići u mirovinu sa 62 godine, ali zapravo se prestaje raditi već sa 60,7 godina.
Još se kraće radi u Grčkoj: i tamo se odlazi sa 62 godine, ali dobni prosjek novopečenih umirovljenika je samo 59,5 godina.
Kod Francuske, makar je tu granica razmjerno niska, treba upozoriti kako će punu mirovinu dobiti samo oni koji su i počeli raditi - i uplaćivati za mirovinu točno na svoj 20. rođendan, dakle koji su napunili 42 godine staža.
Koliko umirovljenici dobivaju?
No bez obzira na to, Francuzi dobivaju lijepu mirovinu: po statistikama OECD-a, mogu računati na 74 posto onoga što su posljednji put dobili na račun kao plaću, u Njemačkoj je to samo 53 posto. Talijani se mogu nadati čak 82 posto posljednje neto plaće, Grci čak 84 posto.
Usporedbe radi, stanovnici Litve dobit će manje od trećine – 31 posto, a Nizozemci gotovo čitavu plaću: 89 posto. U Grčkoj će već za svoj 60. rođendan većina biti u mirovini.
U Italiji i Grčkoj mirovine su više od 15 posto državnog proračuna, a i u Francuskoj je to 13,4 posto. U Njemačkoj umirovljenicima odlazi tek 10,4 posto troškova države, a u Nizozemskoj, iako s odličnim mirovinama, tek pet posto proračuna odlazi umirovljenicima, no tamo i tvrtke i zaposleni redovito uplaćuju i u dodatne mirovinske fondove samih tvrtki ili strukovnih udruga.
Takva kombinacija državnih i privatnih mirovinskih fondova raširena je i u drugim skandinavskim zemljama kao što su Danska ili Švedska, ali i Irci nemaju drugog izbora nego uplaćivati u dodatni mirovinski fond jer njihova država za umirovljenike odvaja samo 3,3 posto svojih troškova.