Za Slobodana Miloševića Kosovo je bilo odskočna daska za politički uzlet 1987. godine kad je tamošnjim Srbima obećao kako "nitko ne sme da vas bije". Isto tako, poraz u ratu na Kosovu bio je i početak njegova političkog sunovrat koji se odigrao 5. listopada 2000. kad su Srbi u Beogradu njemu poručili da "više neće da ih bije, laže i krade im izbore".
Kad je riječ o sukobima između Srba i Albanaca na Kosovu, oni svoje korijene vuku još od kraja 19. stoljeća. Imali su svoje veće i manje rasplamsaje tijekom čitavog 20. stoljeća. Sva autonomija koju su Albanci izborili svojim prosvjedima i pobunama u doba vlasti Josipa Broza Tita u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, nakon njegove smrti, vlasti u Beogradu su malo po malo dokidali na nezadovoljstvo tamošnjih Albanaca. Na Kosovu je tijekom 90-ih vladao ekonomski apartheid kroz koji su Albanci izbačeni iz svih obrazovnih i državnih institucja, kao i tvrtki, pa su imali organizirane svoje paralelne institucije, čak i neslužbeno izabranog predsjednika Ibrahima Rugovu. Na istom takvom neslužbenom referendumu Albanci su se odlučili za neovisno Kosovo.
Pa, ipak, unatoč tomu ugnjetavanju, predsjednik Rugova zalagao se za pacifistički pristup, nadajući se da će se mirovnim pregovorima u Daytonu, osim rata u Bosi i Hercegovini i Hrvatskoj, riješiti i kosovsko pitanje. Kad se to nije dogodilo, stvari su se radikalizirale. Frustrirani i ugnjetavani Albanci osnovali su Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) koja je započela gerilsku borbu. Kad je 1997. godine izbio kraći građanski rat u Albaniji zbog piramidalne prijevare koja je uništila tamošnje gospodarstvo, mnoštvo oružja albanske vojske završilo je kod OVK-a. Situacija je eskalirala.
Vojni sukob počeo je 28. veljače 1998. Uzrokovao je mnoštvo pokolja i protjerivanja Albanaca idućih mjeseci. NATO je nakon pokolja u Račaku odlučio zaprijetiti Miloševiću, ali i Albancima između redova, da moraju sjesti za isti stol i razgovarati o primirju.
U veljači 1999. započeli su razgovori u Rambouilletu s obje strane. Ispočetka je dobro počelo, obje strane usuglasile su se o mnogim točkama – autonomne vlade, slobodnih izbora, oslobođenja političkih zatvorenika, no za jugoslavensku stranu nazočnost NATO trupa u Jugoslaviji koje bi se slobodno kretale čitavom zemljom i imale imunitet od njezinih zakona bilo je neprihvatljivo.
Pregovori su se raspali jer jugoslavenska i ruska strana nisu željele potpisati sporazum, mada je i američki predsjednik u susretu s pripadnicima srpske zajednice u SAD-u priznao da takav proalbanski sporazum ne bi ni on potpisao na Miloševićevu mjestu.
24. ožujak 1999.
Na današnji dan prije 26 godina započela je NATO-ova vojna intervencija u Jugoslaviji pod nazivom "Saveznička sila", koju su Amerikanci zvali "Plemeniti nakovanj", a u Jugoslaviji "Milosrdni anđeo". Operaciju nije odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i kao takva je bila prva vojna intervencija bez međunarodnog odobrenja. NATO se za to odlučio jer je znao da će se Kina i Rusija pozvati na veto u Vijeću sigurnosti UN-a, svoju su operaciju opravdali humanitarnim razlozima.
U kampanji je NATO koristio isključivo zračne snage i krstareće projektile jer za kopnenu invaziju na Jugoslaviju SAD nije imao potporu Njemačke i Francuske, a morali bi namaknuti 500.000 vojnika za takav pothvat. Tisuću zrakoplova NATO-a, koji su uzlijetali iz Italije, Njemačke, kao i s nosača zrakoplova Theodore Roosevelt, odradilo je 38.000 borbenih misija. S razarača i iz podmornica u Jadranskom moru ispaljivane su Tomahawk krstareće rakete.
U 19 sati 24. ožujka 1999. počeo je prvi udar španjolskog ratnog zrakoplovstva. Pola sata kasnije, u Dnevniku RTS-a, građanima Jugoslavije obratio se predsjednik Slobodan Milošević i objavio im: "Naša zemlja nalazi se u ratu".
U napadima NATO avijacije i projektila gađana je protuzračna obrana, jedinice na zemlji, ali su gađali i mete koje imaju dvostruku namjenu, civilnu i vojnu. Mostovi, tvornice, elektrane, telekomunikacijski odašiljači, televizijski odašiljači, pa čak i sjedište JUL-a, stranke supruge Slobodana Miloševića, Mire Marković.
NATO-ov zračni udar 12. travnja 1999. pogodio je željeznički most u Grdelici preko kojeg je prelazio civilni vlak i poginulo je 20 civila. Jedanaest dana kasnije pogođeno je sjedište RTS-a kada je poginulo 16 djelatnika. Amnesty International to je nazvao ratnim zločinom, no iz NATO-a su se branili da je RTS sredstvo Miloševićeve propagande i kao takvo legitimna meta.
U napadu je, 7. svibnja 1999., pogođena kineska ambasada u Beogradu, što je izazvalo bijes Pekinga. Bill Clinton osobno se ispričao i ustvrdio da je riječ o pogrešci. Odnosi između Washingtona i Pekinga jako su se zategnuli zbog tog incidenta.
Iako tehnološki i brojno inferiorna NATO snagama, Jugoslavija je dobila nekoliko zanimljivih bitaka. Najimpresivnija je rušenje nevidljivog lovca F-117.
Slaba je to bila utjeha jer do kraja intervencije Jugoslavija je izgubila 1008 vojnika i policajaca, kao i 489 civila. Zemlja je zasuta s od 9 do 11 tona osiromašenog urana u bačenim bombama. Materijalna šteta bila je 100 milijardi dolara, što je bio katastrofalan uteg za već dugogodišnjim sankcijama ekonomski uništenu zemlju.
NATO operacija okončana je 10. lipnja 1999. mirom u Kumanovu. Vlast na Kosovu preuzela je UN-ova misija UNMIK. Jugoslavenska vojska i policija povukle su se s Kosova, gdje su ubrzo ušle NATO-ove snage, a na prištinski aerodrom sletjeli su ruski padobranci. Za jugoslavensku stranu Rusi su bili dokaz, da, eto, nisu samo NATO snage ušle na Kosovo, nego s Rusima to su zapravo međunarodne snage. Onaj za njih sporni dio sporazuma iz Rambouilleta, o kretanju NATO snaga u čitavoj Jugoslaviji, sada je bio promijenjen "samo" na čitavo Kosovo.
Nakon 78 dana i noći NATO bombardiranja građanima Jugoslavije opet se ukazao njihov predsjednik Slobodan Milošević i rekao im: "Dragi građani, sretan vam mir!"
Mir, naravno, nije stigao za Slobodana Miloševića koji je iduće godine svrgnut s vlasti nakon još jednog pokušaja krađe izbora, a doskora je onda isporučen i u Haaški sud gdje mu se sudilo zbog ratnih zločina, a ondje je i umro.
Kosovo je jednostrano proglasilo neovisnost 2008. godine, što nekadašnja SR Jugoslavija, današnja Srbija, nije nikad prihvatila. Tenzije Albanaca s malo preostalih Srba na Kosovu nisu prestale do dana današnjeg. Toliko o "sretnom miru".