Prirodna baština jedno je od najvećih blaga. Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima još žive vuk, medvjed i ris, tri velike zvijeri koje su u većini zapadnoeuropskih zemalja nestale. U Hrvatskoj većina njih živi u Primorsko-goranskoj županiji, jednom od područja s najbogatijom biološkom raznolikošću u Europi.
No, najljepša i najtajnovitija divlja mačka našeg kontinenta, leopard hrvatskih šuma, kako se često naziva risa, čak je i u Hrvatskoj gotovo u potpunosti istrijebljen.
Jednom je već bio posve nestao, naime, zadnji primjerak životinje koja je stotinama tisuća godina hodala ovim prostorima ubijen je 1903. godine, a u to su doba risovi nestali i u svim susjednim zemljama, zapravo u cijeloj zapadnoj Europi.
Da se to ne bi ponovilo, brine ekipa gotovo sedam milijuna eura vrijednog međunarodnog projekta LIFE Lynx na kojemu od 2017. vrijedno rade znanstvenici i znanstvenice iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Slovačke i Rumunjske.
Hrvatski dio ekipe projekta čine Magda Sindičić, Tomislav Gomerčić i Ira Topličanec s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vedran Slijepčević s Karlovačkog veleučilišta, te Ivan Budinski i Ivana Selanec iz udruge za zaštitu prirode BIOM.
Tu je još i široka mreža suradnika i suradnica, lovaca, djelatnika javnih ustanova za zaštićena područja, čuvara prirode i volontera.
Projekt LIFE Lynx traje još nešto manje od 10 mjeseci, no već je neko vrijeme jasno da iza njega dinarska populacija ojačane genske raznolikosti, bolje šanse za povezivanje s risovima u Alpama, mnogo iskustva i znanja dostupnih u sklopu publikacija te upute za kvalitetno upravljanje populacijom u budućnosti.
Ljudi se risa ne trebaju bojati
Gusta mreža fotozamki i telemetrijske ogrlice osigurale su doista brdo materijala, pogotovo jer se risa teško može sresti s obzirom na to da je on vrlo samotna životinja koja živi vrlo skrovito pa nije lako ni istraživati ga. Nigdje u literaturi nije zabilježeno da je zdrav ris napao čovjeka, od ljudi neće ni tražiti hranu i rijetko napadaju domaće životinje.
Na temelju prikupljenih fotografija i snimki može se razlikovati pojedinačne životinje. Naime, svaki ris ima jedinstven obrazac krzna pa se na temelju rasporeda točkica i boje krzna može identificirati jedinke i pratiti ih te tako procijeniti i veličinu populacije.
Pred nadležnim ustanovama sada je preuzimanje odgovornost te u budućnosti uspješno upravljanje populacijom risa u suradnji sa svim interesnim skupinama, a vrijedna ostavština kad su u pitanju risovi i velike zvijeri ostala je i iza prijašnjeg zajedničkog projekta Hrvatske i Slovenije Carnivora Dinarica.
Od točkice do točkice
Međunarodni dan risa, 11. lipnja, odlična je prigoda podsjetiti na važnost očuvanja najugroženije životinjske vrste na ovim prostorima, a za DNEVNIK.hr risove i točkice prebrojili smo s Irom Topličanec.
Zašto je, podsjetimo, pokrenut projekt LIFE Lynx i koji je glavni cilj, koliko ste mu blizu i jeste li zadovoljni?
Topličanec: Populacija risa koju Hrvatska dijeli sa susjednim zemljama, izuzetno je mala i ugrožena. Dinarska populacija risa je nastala od svega šest jedinki koje su slovenski lovci 70-ih godina ispustili u Sloveniji te je glavni razlog njezine ugroženosti genska osiromašenost.
Da bi osigurali dugoročan opstanak risova u Dinaridima te smanjili negativne posljedice parenja u srodstvu, jedino rješenje je bilo dovođenje ''svježih'' gena. Uz usku suradnju susjednih zemalja, niza stručnjaka i lokalnog stanovništva, glavni cilj LIFE Lynx projekta bio je genski obnoviti dinarsku populaciju risa nasaljevanjem minimalno 14 novih jedinki u Sloveniju i Hrvatsku, iz zdrave karpatske populacije s područja Rumunjske i Slovačke. Također, jedan od ciljeva je bio i povezivanje s drugim populacijama risova u Alpama, proširivanjem dinarske populacije na područje Italije.
Šest godina kasnije, možemo reći da smo dogurali jako daleko, ponosni smo na ostvarene rezultate te možemo reći da smo nadmašili sve postavljene ciljeve. U Dinaride je ispušteno 12 novih jedinki, dok se u Alpama ispuštanjem šest životinja uspostavila nova populacija koja će osigurati prirodno miješanje gena širenjem jedinki iz Dinarida u Alpe i obratno. Također, u proteklih šest godina uspostavljena je široka mreža suradnika na terenu zahvaljujući kojima je dobiven novi uvid u stanje populacije risa u Hrvatskoj te je uspješno praćen proces naseljavanja novih jedinki.
U Hrvatskoj više ne živi nijedan autohtoni hrvatski ris?
Topličanec: Na području Hrvatske populacija risa je nestala početkom 20. stoljeća kao rezultat prekomjernog lova te je današnja populacija nastala 70-tih godina širenjem jedinki koje su slovenski lovci preselili iz slovačkih Karpata u Sloveniju. Iako je to populacija koja više ne sadrži autohtone jedinke, novija istraživanja su pokazala da se ekologija risova u Karpatima i Dinaridima ne razlikuje te da su obje populacije potekle od istih predaka.
Tko su ispušteni risovi koji žive u Hrvatskoj, ali i u susjedstvu - tko je bio najuspješniji, koliko malih risova je stiglo na svijet, čija ogrlica više ne radi, a tko je zavladao najvećim teritorijem?
Topličanec: Ekipu risova ispuštenih u Hrvatskoj i Sloveniji čini ukupno 18 jedinki koje su stigle iz slovačkih i rumunjskih Karpata. Najveća zvijezda je definitivno bio ris Goru, prvi ris koji je 2019. uhvaćen u Rumunjskoj i ispušten u Sloveniji. Pratili smo ga gotovo četiri godine preko telemetrijske ogrlice, potvrdili smo tri njegova legla koje je imao s domaćom ženkom Tejom te je svake godine u sezoni parenja odlazio na izlet u Hrvatsku što bi moglo značiti da je i tu osigurao potomke.
Za četiri risa smatramo da smo ih trajno izgubili jer ih već dugo ne pratimo pomoću ogrlica niti ih bilježimo na fotozamkama. Ne možemo sa sigurnošću reći što se s njima dogodilo - je li tehnologija zakazala ili su negdje stradali.
U Hrvatskoj je zvijezdom postao ris Alojzije, koji je osigurao najveći teritorij na južnom Velebitu i kojeg najduže pratimo od risova ispuštenih u Hrvatskoj. U tri godine koliko živi na području općine Lovinac, pokrivao je više od 400 km2 koje je odabrao za svoj životni prostor. Na njegovu području smo također zabilježili ženku s mladuncima u dvije uzastopne sezone te smo poprilično sigurni da je upravo on ponosni tata iako dosad još nismo uspjeli genski dokazati očinstvo.
Zašto nam je ris važan i koliko ljudi uopće znaju o njemu?
Topličanec: Ris je takozvana krovna vrsta te njegovo prisutstvo ukazuje na očuvanost staništa i veliku raznolikost drugih divljih životinja koje obitavaju na određenom prostoru. Ris je kao mačka jako spretan penjač te s lakoćom koristi krško stanište pa tako zauzima jedinstvenu ekološku nišu koju drugi predatori u manjoj mjeri pokrivaju. Izuzetno je važan u kontroli populacija drugih životinja, primjerice populacije lisica, pa tako i kontroli širenja zaraznih bolesti koje mogu biti opasnost za druge životinje, ali i ljude.
Osim toga, kontroliraju i populaciju svog plijena te izlučuju slabije jedinke na prostorima gdje čovjek rijeđe zalazi. Pored njegove važnosti u ekološkom smislu, on je isto tako atraktivna i karizmatična vrsta kojom se Hrvatska, uz još mali broj drugih država u Europi, može pohvaliti. Njegov značaj još možemo vidjeti u kulturi, turizmu te promociji lokalnih proizvoda.
Hrvatski građani, pogotovo lokalno stanovništvo koje živi na području rasprostranjenosti risa, svjesni su njegove prisutnosti, no susreti su rijetki jer se ris uglavnom drži skrovito. U sklopu projekta je provedeno ispitivanje stavova javnosti u Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji te je pokazalo da ljudi imaju pozitivan stav prema risu te se zalažu i za očuvanje risa i za uvođenje novih jedinki. Posebno su se istaknuli lovci i šira javnost što je ohrabrujući rezultat, dok su uzgajivači stoke u određenoj mjeri zabrinuti zbog mogućih šteta i, posljedično, pokazuju nižu potporu očuvanju risa.
Je li bilo teško postići kvalitetnu suradnju s lovcima i lokalnim stanovništvom?
Topličanec: Moramo priznati da nas je na početku projekta bilo poprilično strah reakcija ljudi na terenu iako su službeni stavovi bili pozitivni. No danas, šest godina kasnije, možemo samo reći da smo izuzetno ponosni i sretni na ostvarenoj suradnji s brojnim lovačkim društvima, pojedincima, šumarima i djelatnicima zaštićenih područja. S naše strane smo se kontinuirano trudili sve informacije koje pokupimo s terena ponovno vratiti ljudima na terenu, dijeliti rezultate te informirati i uključivati lokalno stanovništvo u aktivnosti i napredak projekta.
Imali smo također jako lijepu suradnju s nekoliko osnovnih škola iz Gorskog kotara i Like te su djeca iz Osnovne škole Krasno sudjelovala i na ispuštanju risa Emila koji je praktički ispušten njima u dvorištu. Kako smo mi nastavili rad lovaca koji su 70-ih godina vratili risa na ovo područje, tako se nadamo da će mlade generacije preuzeti i nastaviti naš posao u istraživanju i očuvanju risje populacije.
Je li ris u Hrvatskoj dovoljno zaštićen i koliko država ima sluha za ovakve projekte, postoji li dovoljna podrška, pogotovo financijska?
Topličanec: Ris je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta te se nalazi na Crvenom popisu sisavaca kao ponovno unesena, ugrožena vrsta. Nažalost, ne možemo se pohvaliti da je zaštita prirode u našoj državi postavljena visoko na prioritetnoj listi pogotovo kada se uspoređujemo s kolegama iz Slovenije kojima Ministarstvo za okoliš i prirodu automatski sufinancira projekte koji dio sredstava povuku iz europskih fondova.
Unatoč tome, ne možemo se žaliti, imali smo potpunu administrativnu i logističku podršku Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, odnosno Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, koje je zaduženo za sve aktivnosti koje se tiču zaštićenih vrsta, bez čije suradnje ovaj projekt ne bi bilo moguće realizirati. Također, projekt je dijelom sufinancirao i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost što nam je pomoglo zatvoriti financijsku strukturu, odnosno onih 30 posto kojih smo morali sami osigurati nakon što je odobreno 70 posto europskih sredstava.