Potresne slike žena u Iranu koje iz prosvjeda pale svoje marame i škarama režu kosu nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Ispred iranskog veleposlanstva u Zagrebu svoju je kosu, u znak podrške, odrezala i Iranka Samaneh. Iako posljednje četiri godine živi u Zagrebu, u Iranu joj je ostala obitelj – točnije šest sestara. Kako komunikacija s tom zemljom ne funkcionira najbolje, ne zna ni jesu li žive i zdrave.
"Znam kroz što sve žene tamo prolaze, nije baš dobro. Nije baš dobro", kaže Samaneh u prilogu reporterke emisije Provjereno Barbare Majstorović Ivezić.
Najgore od svega je što žene tamo ne mogu računati ni na kakvu zaštitu, već upravo suprotno. Mahsa Amini, 22-godišnja djevojka umrla je nasilnom smrću u pritvoru tamošnje moralne policije.
"U drugim zemljama policija pomaže ženama. U Iranu ne, već tuče žene po ulici", govori Samaneh.
U krajnjoj nastranosti ubili djevojku
I sve to u ime religije, jer Iran je po ustavu Islamska republika.
"Zločin je grijeh, za grijeh dobivate pokoru, i to ludilo se oslikava u zbilja nastranostima da vam ulaze u garderobu, da njuše da li nosite parfem, da vam popravljaju pokrov na glavi ako je neki uvojak slučajno izvirio. U toj nekoj krajnjoj nastranosti su i ubili djevojku zato što kosa nije bila pokrivena na adekvatan način. Dakle uhićeni ste zbog moralnog prekršaja za koje je pitanje da li je uopće moralni prekršaj", govori Boris Beck s Fakulteta političkih znanosti.
U isto vrijeme, poglavar Ruske pravoslavne Crkve, moskovski patrijarh Kiril, u svojoj je propovijedi najavio oprost grijeha i odlazak u raj svakom vojniku koji žrtvuje svoj život za domovinu Rusiju.
"To je slično ono kao kod islamista kada bi ljudi stavili onaj prsluk s bombama i dobili bi plastični ključ za raj i tamo ga čekaju djevice i vječni izvor vode i slične obmane, dakle to je naravno zloupotreba vjere", dodaje Beck.
No ludilo pozivanja na sukob, širenja mržnje, kršenja ljudskih prava u ime nečijeg poimanja Boga i vjere – nije rezervirano samo za tu zemlju. Ima toga, u različitim oblicima i puno bliže. Tako kod nas postoje svećenici koji bi citiramo "iskorijenili pederluk".
Episkop SPC-a - Nikanor, nedavno se povodom povorke ponosa u Beogradu osvrnuo na tamošnju premijerku, ali i na cijelu jednu zajednicu rekavši – "Proklet ću svakog tko ovo propovijeda. I ja bih upotrijebio oružje da ga imam".
Nemaju apsolutno nikakvih principa, sve je samo propaganda ratne mašinerije
Ruskinja Aleksandra već dvanaest godina živi u Beogradu. Pomaže svima koji od rata bježe u Srbiju - Ukrajincima, ali i Rusima. Sudjelovala je i u beogradskim prosvjedima protiv ruske agresije. Zgrožena je stavom vjerskih poglavara svoje zemlje.
"Ono što je karakteristično i za politiku i državu i politiku ruske pravoslavne crkve sadašnje da nema apsolutno nikakvih principa, nikakve ideologije u suštini, znači, sve metode se koriste samo u svrhu propagande i podrške ratnoj mašineriji", smatra Aleksandra.
A od ratne mašinerije pobjegla je još jedna Ruskinja. Kaže kako se u svojoj zemlji nije osjećala ni sigurno ni slobodno. Kao i velik broj ruskih muškaraca koji ovih dana bježe u Gruziju i Srbiju kako bi izbjegli mobilizaciju.
"Većina mojih prijatelja s kojima sam osobno razgovarala o tome kažu da su protiv rata, to je njihovo stajalište. Ne zato što se boje da će biti ubijeni ili tako nešto, nego iz njihove perspektive ovaj rat nije trebao ni početi, Ukrajinci bi trebali biti živi i nitko ne bi trebao napasti teritorij druge zemlje. To je njihovo mišljenje i zato su otišli", kaže Jenia.
Dodaje kako političari koriste crkvu, koja je potpuno u službi države, kao oružje u širenju svoje propagande. "Kako bi se sačuvala ruska kultura, tradicija, sve ostalo, mi sada moramo ići tamo i braniti Ukrajinu jer je Ukrajina pod jako lošim utjecajem Zapada, imaju naciste, razmišljaju drugačije – zato moramo ići tamo i ubiti ih", kaže Jenia.
Pobjegla od supruga koji joj je htio lice zaliti kiselinom
Ubijanje žena zbog pramena kose koji je izvirio ispod marame, slanje tuđih sinova i očeva u rat za oprost grijeha. A grijehe određuju i opraštaju oni koji su i sami grešni. I rijetko se sjete zaštititi one nemoćne.
Poput Iranke Samaneh. Iz Irana je, s troje djece, pobjegla zbog obiteljskog nasilja. Suprug joj je namjeravao baciti kiselinu u lice. No, da biste u toj zemlji dokazali nasilje morate imati četiri svjedoka koji ne smiju biti članovi uže obitelji.
"Tražila sam pomoć od policije, ali nikada mi nije pomogla. Ja dođem kod policije i kažem - molim vas pomoć za sebe, moj muž želi kiselinu baciti u moje lice. Policajac mi je odgovorio - ti si sad dobro. Vrati se kući i kad ti muž baci kiselinu na lice, ponovno dođi u policiju. Onda ću ti pomoći. Zašto? Pa sad trebam pomoć", opisuje Samaneh.
Sina Yazdana natjerao je da s dvanaest godina prekine školovanje i radi kao bravar, a kćeri je namjeravao udati s devet.
Žele samo sigurnost i mir
"Sigurnost i mir, važna su mi moja djeca, važne su mi moje cure. Nisu vezane vjenčanjem, školuju se sad i slobodne su kao leptir. I meni isto, važno je za mene - sigurnost i mir", kaže Iranka sa zagrebačkom adresom.
Danas je Samaneh zadovoljna žena čija se djeca školuju, a ona vodi salon za uljepšavanje.
"I Zagreb je u redu, ljudi su dobri, dolazi puno klijenata u moj salon. Polako, polako, moj posao raste. Ja sam frizerka, drugi posao ne znam raditi", kaže Samaneh.
Njezine sestre u Iranu daleko su od života kakav Samaneh danas živi. Niti jedna od njih nema posao, niti mogućnost da same donose odluke o vlastitom životu. Zašto sve ovo govori? Jer cijeli taj sustav vrijednosti i načina života jest posljedica učenja vjerskih poglavara i vjerskih zakona.
"Moje sestre moraju slušati svoje muževe. Ako oni žele da one rade, onda mogu. Ako oni to ne žele, moraju sjediti kod kuće", kaže Samaneh.
"To ide u patologiju, naravno, nema nikakve sumnje da takvo opsesivno kontroliranje žena je duboko patološki i to blokira cijelo društvo, vama 50 posto stanovništva ne može raditi, ne može se školovati, vi morate nazadovati", ističe Beck.
I u Rusiji, i u Iranu - osim što je religija usko povezana s vlastima, država u potpunosti kontrolira informacijski prostor. Na početku ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače, donesena je odluka da mediji mogu koristiti samo informacije službenih ruskih izvora o onome što vlada inzistira da se naziva "specijalnom operacijom", a ne ratom.
"Cenzura je totalna. Svi nezavisni mediji su zatvoreni i blokirani u nekom roku, sad mislim od kraja veljače do ja mislim kraja ožujka otprilike, tako da alternativni izvori i informacije su Rusima dostupni još uvijek uglavnom preko Telegrama", objasnila je Aleksandra.
"Svijet bi trebao znati, Ukrajina bi trebala znati i Rusija bi trebala znati da je jako puno ljudi protiv rata. To nije rat s Rusijom, to je rat s našim vlastima koje čine sve ovo", kaže Jenia.
"To su te policijske države gdje vi ako nešto kažete odmah dobijete pendrekom po glavi, odvedu vas u zatvor, tamo vas izmlate, u krajnjem slučaju ubiju, gdje su cenzurirane društvene mreže, moderna se država tako ne može voditi", kaže Beck.
Strahuju da će Rusija postati poput Sjeverne Koreje
Zato ni ne čudi što ljudi bježe od prijetnji, straha i rata. Pa čak i kad im vjerski vođe "obećavaju vječni život" ako padnu za domovinu.
"Oni zaista misle da će doći do toga da se Rusija pretvori u nešto poput Sjeverne Koreje, mislim ako Putin ostane na životu još neko vrijeme da će to biti jedna totalno izolirana zemlja", rekla je Aleksandra.
Mnogi diljem svijeta, kao i u Iranu izlaze na ulice. Skupovi su to solidarnosti s iranskim ženama, koje su prkosno palile hidžabe što su ih primorane nositi još od Islamske revolucije 1979. Prema posljednjim službenim brojkama, u nasilnom gušenju prosvjeda smrtno su stradale devedeset dvije osobe.
"To je tamo otvorilo pakao jer ljudi nakon 40 godina te policijske države su siti svega, očajni su i tamo je izbio veliki narodni bunt. Hoće li to svrgnuti hodže, vidjet ćemo, ali ja bih rekao da su te hodže već svrgnute jer je toliko ljudi poput vas koja vam je perspektiva", smatra Beck.
Teško je zaustaviti slobodu kad jednom krene
Pod nesnosnim pritiskom stotina tisuća demonstranata, vlada je ipak morala ustuknuti: povukla je s ulica bijelo-zelene kombije kojima je policija za moral proganjala i uhićivala žene koje prkose islamskom kodeksu odijevanja. Ti su kombiji bili simbol represije Islamske republike nad ženama.
"Teško je zaustaviti slobodu kad jednom krene. U Iranu je sada sve blokirano, društvene mreže su blokirane, ljudi si šalju SMS-ove, jedva stupaju u kontakt, ali vi ne možete modernu državu voditi tako da sve bude zatvoreno, da sve pohapsite, kako ćete?", pita se Beck.
Pomirenje, oprost, dijalog i iskrena želja da se svi vojnici, ruski i ukrajinski, vrate kući neozlijeđeni – bila bi bolja poruka poglavara bilo koje crkve od oprosta grijeha zbog odlaska u rat. No, teško je to očekivati kada se crkva stavi u službu države.
"Spoj države i crkve je smrtonosan. Svakako je za crkvu to poljubac smrti i ta ideja da bi se dao oprost grijeha ljudima, nije to ni u Hrvatskoj strana ideja, moramo to reći", kaže Beck.
Niti jedna vjera sama po sebi, kao niti jedna sveta knjiga – ne uče nas zlu ni mržnji prema drugome. Ljudi su ti koji to zloupotrebljavaju. Bilo da su iz vjerskih ili političkih struktura.
Poštenje, pravednost, predanost, briga i suosjećajnost - vrijednosti su koje baštine sve velike vjerske tradicije. Vladari država u kojima se ubijaju žene i šalje tuđe sinove u rat, pritom obećavajući oproste grijeha možda i najgorim kriminalcima – to nikako ne bi trebali raditi. Osobito ne u ime Boga kojimgod imenom ga zvali.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr