Dok većina njegovih vršnjaka vjerojatno još spava, 18-godišnji Vedran Đuričić je u ponedjeljak u šest ujutro na radnom mjestu. Da biste se vi mogli nahraniti kiflama, on tijestom mora nahraniti trideset metara dugačku proizvodnu liniju. Radi na mjestu mješača tijesta ili – kako to zovu na poslu – mišera.
On je s kruhom i tijestom kao mali, kaže, eksperimentirao sam, i to mu se svidjelo. Kada je na red došao upis u srednju školu, nije puno razmišljao. U početku su ga, priznaje, čudno gledali. Neki i s podsmijehom, ali on se svojim zanatom itekako ponosi.
"Ja mislim da je ovo zanimanje baš netipično za današnju generaciju i mislim da je malo podcijenjeno. I ovdje se isto može jako dobro napredovati i može se jako puno naučiti", rekao je Vedran reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Mišljenje je to koje dijeli premalo Vedranovih vršnjaka. Prošle je godine srednju školu upisalo gotovo 40.000 učenika, od toga njih 72 posto upisalo je neku od strukovnih škola, ali i kada ih završe, mladi u struci uglavnom ne ostaju.
"Mislim da njih baš ne zanima fizički rad, ne žele se puno aktivirati u poslu. Više je to neki ured, nešto oko računala, nešto jednostavnije, njima lakše dohvatljivo", smatra Vedran.
Posao našao prije završetka škole
U njegovu poslu nema puno filozofije, kaže Sebastian Koprek, 19-godišnji keramičar. On ga je pronašao još u školi. Zapravo, posao je pronašao njega.
"Završio sam na državnom natjecanju strukovnih škola i tamo me vidio jedan kolega koji zapošljava. Pozvao me, ponudili su mi uvjete, meni se svidjelo i tu sam gdje jesam", ispričao je.
Osim keramičara, kronično nam nedostaje tesara, zidara, armirača, stolara, staklara, fasadera, vozača, limara, dimnjačara, tapetara, slastičara, mesara – radne snage koju posljednjih godina nadomještamo stranim radnicima.
No potrebe su, kaže Teo Matković iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, ogromne i višestruko više od onoga što naše strukovne škole mogu ponuditi.
"Taj broj koji dolazi daleko nadilazi broj koji može doći iz ovih malobrojnih generacija. Kad govorimo o trogodišnjim programima, ukupno ih upisuje 10-ak tisuća učenika godišnje. Usporedimo li to s više od 100.000 radnih dozvola koje se uglavnom za srodna zanimanja nalaze, vidimo da postoji veliki nerazmjer", napomenuo je.
Za budućnost se ne moraju brinuti
Četiri dana nakon što je napunio 18. rođendan Sebastian je potpisao ugovor o radu i stupio na gradilište. Imao je, kaže, i druge ponude, ali ova je bila najbolja.
"Imali smo tu sreću da je ipak odlučio pridružiti se našem timu. Teško je u današnje vrijeme naći nekoga koga zanima ovakva vrsta posla", napomenuo je Vjekoslav Habajec.
Strukovnih zanimanja kronično nedostaje, financijski su sve isplativija, a istovremeno bi svi da im djeca idu na fakultete. Osim toga, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti predvidjelo da se poveća broj gimnazijalaca u odnosu na učenike strukovnih škola – i to s postojećih 30 na 40 posto.
I dok tržište rada diktira neka nova pravila i mijenja se brže nego ikad prije, obrazovni sustav kaska, mentalitet se teško mijenja, a oni koji su se odlučili na strukovna zanimanja za svoju se budućnost ne brinu.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr