Sara Beram naša je najbolja boksačica, koja se s posljednjeg Europskog prvenstva vratila s broncom. Jedina je žena u svojem boksačkom klubu Petar Zrinski, a ujedno i najtrofejnija.
Ljubav prema boksu traje već 10 godina, a sportska priča počela je na sasvim drugi način, prema mišljenju mnogih, prihvatljiviji za jednu djevojčicu.
Medardi Pack život je, kako sama kaže, odredio da će se baviti baš hokejom na ledu. "Žena si i tu ti nije mjesto", rečenica je koju su ove dvije djevojke u životu čule mnogo puta, no upornost, želja i snaga bile su jače od svih predrasuda.
"Da, ja možda nisam snažna, nisam velika, nisam gruba, nisam ne znam što, moram više raditi na nekim drugim stvarima da bih dokazala da sam zapravo sposobna", navodi Pack u prilogu reporterke Provjerenog Sare Duvnjak.
"Ženi je mjesto u kuhinji"
"'Primi se hrane, ženi je mjesto u kuhinji, a ne u boksačkoj dvorani', to je sve bila nekakva sprdnja, ali nakon nekog vremena ta sprdnja je meni dosadila. Mislim, evo vidiš, tu sam, radim", navodi Beram.
S tri godine išla je na balet i završila baletnu školu. Nakon toga pohađala je srednju plesnu školu za suvremeni ples Ane Maletić. Od plesa je odustala u trećem razredu srednje škole.
I tada radi preokret. Prvo kick-boks, taekwondo, potom konačno i boks. Šali se Beram - uz četiri brata trebalo se nekako izboriti za sebe, što je bila priprema jer tek se trebala dokazati u takozvanom muškom sportu.
Stereotipi u današnje vrijeme
"Da, nažalost, stereotipi, pogotovo u današnje vrijeme. Eto muško-ženska prava i to. Tu smo zapravo mi da rušimo stereotipe rezultatima. Znači, ja sam sad donijela broncu s Europskog prvenstva, ja tako rušim stereotip žena u muškom sportu, a to je boks", kazala je.
"Znači, ja sam praktički došla u klub u kojem sam bila jedina žena, jedina ženska boksačica, došla sam sa 17, 18 godina. Još nisam bila oformljena karakterom i onda je to bilo: 'Joj, pa gle, ona je sad došla', 'Joj, pa gle, ona će sad boksati', 'Kaj se ti time baš misliš baviti!?'", prisjeća se Beram.
To je tek bio početak svih osuda, pitanja i borbi, koje je uglavnom vodila sama. Nerijetko i doslovno jer ovo je, kaže, takav sport.
Na turnire odlazila i sama
"Boks je zaista usamljen sport. Znalo je biti momenata kad sam ja bila prisiljena ili otići na turnir ili ne otići na turnir jer sam sama. Ja sam rekla: 'OK, imam auto', sjedam u auto, idem u Poljsku, vozim 900 kilometara sama. Odboksam turnir, nađem si tamo trenera koji mi stoji u kutu da mi da vode, gumu i to je to. I OK, vratim se natrag doma", navodi.
"Ljudi mi onda, kad dođem doma, kažu: 'Gle, rijetko tko bi to napravio, kamoli muški boksač, a ti si to kao žena napravila, došla sama tamo, odboksala i još osvojila turnir'", dodaje Beram.
U sportu od najranijeg djetinjstva
Medarda Pack od najranijeg je djetinjstva krenula u sportske vode.
"Krenulo je od najranijeg djetinjstva kad me mama postavila, čim sam prohodala, na skije i klizaljke i budući da i ona svira, uvijek je glazba bila prisutna, tako da sam se ja paralelno počela baviti glazbom i sportom u najranijoj dobi", kazala je Pack.
"Malo ozbiljnije je počelo u osnovnoj školi, kada sam glazbenu školu upisala i nekako ozbiljnije kada sam se pridružila hokeju na ledu s drugim curama i kad su se počele igrati nekakve prve utakmice, lige", dodaje.
Hokej na ledu ekipni je sport i cura uglavnom nije nedostajalo. Nažalost, ni ozljeda.
"Nakon prvog loma ključne kosti shvatila sam kako ima šanse da se ponovno vratim na led kao igračica i počela sam s rehabilitacijama i sa svim, ali nakon nekoliko godina shvatila sam isto tako i da to već predugo traje", kazala je Pack.
"Paralelno s tim ostala sam na ledu kao trenerica i na taj sam se način počela i educirati i više vremena ulagati u taj svijet i tu je nekako krenula ta moja karijera trenerice hokeja na ledu", dodaje.
Osim s palicom i pakom, Pack se odlično snalazi i s alatima jer je završila kiparstvo, koje i predaje u Waldorfskoj školi.
"Zna biti nekad nezgodno kad ti muški prijatelji, suradnici, kolege ili bilo tko kažu 'Čuj, daj to popravi, daj zašarafi ili nešto'", rekla je.
"Zašto nije samo doma, lijepa, kuha"
"Osjetila bih nekad da u pojedinim muškima to zapravo više stvara ne divljenje, nego nekakvu odbojnost kao: 'Što sad ona tu', 'Zašto nije samo doma, lijepa, kuha'", dodaje Pack.
Ipak, kaže, osjeća da je predrasuda svakim danom sve manje, ali i dalje su tu, pa čak i u ovom, kako volimo reći – modernom društvu.
"Ja i dalje smatram da, neka me nitko krivo ne shvati, postoje muški i ženski sportovi, ali da to ne znači da se žene ne mogu baviti muškim sportom ili da se muškarci ne mogu baviti nekakvim ženskim profesijama koje su nekako više naglašene za žene", dodaje.
Osjećala je, kaže, da se često trebala više truditi, dokazivati, raditi – to je gledala kao motivaciju. Čak i onda kada se činilo nemoguće.
"Ta moja karijera, gdje sam ja od jedine ženske trenerice, prve u Hrvatskoj, dospjela do toga da budem direktorica kampa u američkim velikim hokejaškim kampovima, da vodim treninge, da surađujem s velikim imenima. To nije došlo preko noći. Imala sam stvarno težih trenutaka, ljudi koji su me pokušali zaustaviti na tom putu, hrpetinu ljudi koji nisu vjerovali u mene. Naravno da te to potrese i da onda ni sam ne vjeruješ u sebe", rekla je Pack.
Podjele i predrasude postoje
Volimo govoriti da ne postoji podjela rada ili zanimanja na muške i ženske. I koliko god smo odmaknuli od njih, iste te podjele u svakodnevnom životu i dalje postoje, pa i predrasude.
"Slučaj koji smo imali prije nekoliko godina, mladića koji je stekao zvanje koje je u nacionalnoj klasifikaciji zanimanja bilo jedino zvanje u ženskom rodu, to je babica, babinjača - zbog čega smo tražili i da se to izmijeni ili žene koje žele raditi u prometnoj struci, koje kasnije kod zapošljavanja teško mogu postati, recimo, prometničarke koje postavljaju signalizaciju na prometnicama jer se to smatra tradicionalno muškim zanimanjem", navodi Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Problem nejednaki uvjeti treniranja
Najveći problem u ženskom sportu u Hrvatskoj su, kaže, nejednaki uvjeti treniranja i valorizacija uspjeha bilo da se radi o pojedinačnim ili grupnim ženskim sportovima.
Na istraživanju Hrvatskog rukometnog saveza, u kojem je sudjelovalo petstotinjak rukometaša i rukometašica, došli su do strašnog podatka. Čak 50-60 posto ispitanih susrelo se s tvrdnjom da ženski sport nije pravi sport.
"Dolazi do objektivizacije njihova tijela, a ne do uzimanja njihovih kompetencija i vještina. Zasigurno treba čestitati tim ženama da su u svim tim okolnostima uspjele biti uspješne i vidljive. Sportašice koje uspiju u svojim sportskim disciplinama i kategorijama, a pogotovo one koje se bave tzv. muškim sportovima kao što su naše bacačice diska, naše nogometašice, hokejašice ili boksačice, tada je njihov uspjeh zaista potrebno cijeniti jer su se u svojoj karijeri susretale s nizom prepreka", dodaje.
Pomaka u hrvatskoj - ima
A pomaka u Hrvatskoj, otkriva nam pravobraniteljica - ima, uz dobru sinergiju određenih institucija, Olimpijskog i Sportskog saveza, ali i pojedinaca sportaša kao što su Beram i Pack.
"Prije nekih pet godina imala sam ideje kako još bolje razviti ženski hokej u Hrvatskoj i kako zapravo uopće dozvati žene, odnosno djevojčice i curice da se počnu baviti hokejom na ledu, a jednako tako i kako ih zadržati. Tako sam postala članica Odbora za razvoj hokeja i, evo stvarno, uz nekoliko projekata možemo reći da imamo velik broj djevojčica koje nam se pridružuju, pa čak svakodnevno. Znači, javljaju se i ta brojka raste i ja se nadam da ćemo prvi put u Hrvatskoj za koju godinu imati, osim seniorske, i mlađu reprezentaciju", kazala je Pack.
Ni Beram ni Pack ne smatraju se nježnijim spolom. Svaki, kažu, ima ponešto od onog drugog.
Vole pokazati emocije
"Mi volimo samo pokazati naše emocije, ali to u današnje vrijeme nekako... Odmah smo osuđivane. Znači, ja znam zaplakati na treningu. Ja znam pokazati emociju boli i onda je to možda muškim trenerima ponekad ono: 'Gle, zašto plačeš!?'", objašnjava Beram.
"Zašto ti pokazuješ emociju!? Ne smiješ pokazati emociju! Zašto, ako je meni teško, ako se meni nakupi 13 treninga tjedno. Ja sam na rubu, boli me cijelo tijelo, sve me boli, ne mogu funkcionirati normalno i ja sad zaplačem, pa to je sasvim normalno", dodaje.
"Mislim da sam ja pokušala od sebe stvoriti osobu koja je potpuna, tako da nosim i dio muške energije i dio ženske energije. U trenucima kad treba biti žena sam žena, u trenucima kad treba nastupiti jače i zauzeti muški stav, onda imam energiju da se borim kao muško", navodi Pack.
Potrebno više žena - liderica
Brojna istraživanja pokazuju da je potrebno još više žena – liderica koje će stvoriti ozračje u kojem će se, prije svega, druge žene osjećati dobro, prihvaćeno, a onda zajedno vlastitim primjerom pridonijeti manjoj društvenoj nepravdi. Bila ona u svijetu sporta, biznisa ili nečeg trećeg.
Krajnji cilj je, kažu djevojke, motivirati druge. Pokazati malenim djevojčicama da se uz trud i rad može sve. Nokautirati predrasude, uklizati kao žensko u takozvani "muški svijet" i pritom postići sjajne rezultate.
Cijeli prilog pogledajte u videu.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr