Hospitaliziran je, propisana mu je terapija uz teške nuspojave. I prepušten na brigu obitelji, koja se svaki dan budila i lijegala s mišlju hoće li nauditi sebi ili nekome drugome? Crne slutnje su se i ostvarile - ubio je bliskog člana obitelji. Tragedija je to i za njihovu obitelj i za cijelo društvo. Puna su nam usta priče o važnosti mentalnog zdravlja, a je li to uistinu tako? Ili su obitelji bolesnika prepuštene same sebi i entuzijastima iz malog broja udruga koje se bave mentalnim zdravljem u zajednici. Priču donosi reporterka Provjerenog Barbara Majstorović.
U napadu manije sin sugovornice Provjerenog ubio je bliskog člana obitelji.
''Kada sam ja to saznala, kada su mi javili, meni se potpuno suzila svijest. Ja sam počela toliko vrištati i nisam to mogla uopće prihvatiti'', kaže majka.
Otad je već prošlo neko vrijeme, no mira nema.
''Na kraju dana kada ostaneš sam ili ujutro kada se probudiš, to je prva misao kada se probudiš - on je živ, a mrtav je. Ja sam živa, a mrtva sam. I ne znam kako dalje uopće živjeti s time'', dodaje žena čiji sin boluje od paranoidne shizofrenije. Za njegovu bolest su znali, liječili su je i borili se s njome godinama. Epizoda je bilo i ranije. Za ovakve tragične - nitko nije ni pomislio da su moguće.
Iz razumljivih razloga ta je žena odlučila biti anonimna. Ne samo zbog sebe već i zbog svog djeteta. Sina koji je, kako nam govori, bio sasvim običan dječak kojeg su svi voljeli.
''Ja imam dvoje djece, on je bio onaj koji je bio preosjetljiv, i jako nježan, i jako pažljiv, i nikad nije bilo nikakvih problema s njim. On je uvijek bio jako miran i nikad nije radio nikakve scene. Uredan, poslušan, kad god si mu nešto rekao, on bi to napravio. Uvijek mi je dolazio i pitao: 'Kak' si mama?' Nosio mi kakao da ozdravim što prije, pisao mi porukice. Bio je jedno normalno dijete koje je bilo prekrasno, nasmijano, zaigrano, svi su ga voljeli u kvartu'', govori majka.
U srednjoj školi javile su se prve epizode čudnog ponašanja, no majka je vjerovala kako su to posljedice puberteta koje će s vremenom, kao i kod većine tinejdžera, proći.
''Do jednog dana kad je on dotrčao izvana, odnekuda, i počeo pričati takve nebuloze, da je bio u nekom društvu, da su ga tamo htjeli otrovati, da su mu podvalili neku tabletu, da ga proganjaju, da ga prate, da će biti nešto u vijestima o njemu, da je na televiziji nešto o njemu. On je posvuda vidio nekakve poveznice, grafiti mu se smiju, na tim grafitima on ima poruke koje su upućene njemu. I sad ja to slušam, gledam i ne znam što bih mu rekla'', opisuje kako je izgledala prva epizoda.
Tada je hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici, gdje mu je dijagnosticirana nespecifična psihoza. Dobio je terapiju, no roditelji nisu dobili nikakve upute kako pomoći bolesnom djetetu.
''Ti se kao roditelj nađeš u nekoj situaciji gdje nemaš pojma što je to uopće i ono normalno Google, tražiš, čitaš. To vam je tako i tako, to vam je to i to, možete očekivati to i to, kad dođe u ovakvu fazu morate raditi ovo ili ono. Ne, oni su rekli on mora piti lijekove i ako ne pije tablete, njemu će biti samo gore i nakon tipa tri tjedna su ga otpustili takvog kući'', prisjeća se.
Nakon nekog vremena faze psihoze ponovno se javljaju. Dijagnosticirana mu je paranoidna shizofrenija. To je jedan od najtežih oblika bolesti, kaže nam i dr. Ivan Čelić, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje klinike Vrapče.
''Ta osoba ne može testirati realitet. Ona ima osjećaj da je netko prati, da je netko progoni, da čuje glasove i ne možeš joj objasniti da to nije tako. Kao kod šećerne bolesti što nedostaje inzulin, tako tu nedostaje dopamin i drugi neurotransmiteri. Osoba ima paranoidne misli, ima osjećaj da je netko želi otrovati, da je netko prisluškuje, da je netko progoni. Čuje glasove, ima vidne halucinacije. Vi ne možete toj osobi reći da je to on umislio. Dolazi do određenih neurotransmitorskih disbalansa, koji onda produciraju takvu kliničku sliku'', objašnjava dr. Ivan Čelić.
Tako je i oboljeli mladić govorio kako je faraon, kako ima moći, treće oko kojim je povezan sa svima i može osjetiti kako tko razmišlja. U svojoj glavi, kaže majka, čuo je tisuće glasova.
''Znao mi je svašta pričati, znao je imati takve sumanute misli, borbe u glavi između zla i pakla i znao je reći: 'U mom lijevom ramenu mi je anđeo, na desnom mi je vrag.' Znao mi je govoriti da je on vrag, da je on izišao iz podzemlja, da on ima neke moći, pitao zašto smo ga budili, zašto smo budili mrtve. Nije on meni znao specificirati i reći što to on sve osjeća, ali kad vi slušate dijete koje vam govori nešto toliko ozbiljno, vama se od toga sledi krv u žilama, jer, onako, ja sam te rodila, nisi iz podzemlja, nisi anđeo, nisi vrag'', govori majka.
Propisana mu je terapija koju je redovito pio. Nuspojave su bile vrlo teške.
''Ta terapija koju je on uzimao, od nje je bio kao zombi. On je od 24 sata u danu – 16 sati znao spavati'', kaže majka koja se nije imala komu obratiti za savjet.
Upravo situacija u kojoj oboljele nakon što napuste zdravstvenu ustanovu dočekuje okolina potpuno nepripremljena za njih potaknula je Kseniju Kapelj i ostale članove Ludruge na djelovanje.
''I s tih osnova je nekako i pokrenuta ova udruga. Naša udruga bavi se psihičkim zdravljem u zajednici po principu peer podrške. To je ustvari podrška iskustvenih stručnjaka jednih drugima, taj osjećaj da nisu sami, da nisu jedini. Ne da ima težih priča, jer svakom je njegova najteža, nego da i svojim bolnim iskustvom mogu biti od pomoći nekom drugom'', kaže Kapelj.
Da dosadašnji sustavi liječenja koji se svode na dugotrajne hospitalizacije i terapije lijekovima ne mogu biti jedini načini liječenja, slažu se struka i udruge. Osim bolničkog sustava potreban je i razvoj drugih izvanbolničkih usluga jer obitelji oboljelih same ne mogu.
''Radimo na razvoju zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, odnosno komunalne psihijatrije. Mi smo u tom smjeru već krenuli, to se nalazi u našem strateškom dokumentu. HZZO već plaća tu uslugu i nakon pilot-projekta koji je provodilo nekoliko bolnica širom Hrvatske, među njima i Vrapče, sada već imamo određenu mrežu u suradnji nevladinih udruga koje se bore za prava osoba s duševnim smetnjama'', kaže Čelić.
Riječ je o sustavu multidisciplinarnih mobilnih timova koji je gotovo do savršenstva doveden u Nizozemskoj – oboljele osobe nakon otpusta iz bolnice tri su tjedna svakodnevno u tretmanu mobilnog tima.
''U mobilnom timu nalaze se psihijatar, sestra, nekoliko psihoterapeuta, socijalni radnik, lokalni policajac'', kaže Kapelj.
''Ti multidisciplinarni timovi imaju u razmatranje određenu osobu koja ima određene psihičke poteškoće. Onda se radi individualni plan i program liječenja i toj osobi se ide i kući, opet s ciljem da se poboljša njezina kvaliteta života'', dodaje doktor Čelić.
Sve to nalazi se i u Strateškom okviru razvoja mentalnog zdravlja do 2030.
''Sve što je napisano u smjernicama ja bih potpisala ove sekunde. Apsolutno'', kaže Kapelj.
No procesi su to koji se ne mogu dogoditi preko noći i realnost je, bar zasad, puno manje bajkovita. Svjedoči tome i priča ove majke.
U jednom je trenutku njezin sin odlučio prestati piti lijekove i pokušati živjeti i raditi bez njih.
''On je meni sasvim promijenio lice, više mi nije bio moje dijete. On je fizionomiju promijenio, taj pogled, tu tupost, to nešto što uopće kada vidite, tu nema ničega. Tu nema života'', rekla je.
Iako svjesna teških nuspojava, nije se slagala s tom odlukom, briga za njega svakim je danom bila sve veća.
''Ja sam, nažalost, u svojoj obitelji imala i prije situaciju, odnosno imala sam dva ujaka koja su imala isto tako dijagnosticiranu paranoidnu shizofreniju i oni su sami sebe ubili. Možete li misliti s kojim strahom ja živim jer znam da se to može i njemu dogoditi'', dodaje.
Dan prije tragedije koja se dogodila sin joj je zbog napada na drugu osobu priveden. Nazvala je tada policiju, rekla im da je njezin sin teški psihički bolesnik te ih zamolila da ga odvezu na hitnu u neku od psihijatrijskih bolnica. Odbili su.
''Oni njega nisu psihički pregledali, nije bio odvezen na moju molbu i 24 sata nakon toga kada je bio pušten iz zatvora on je učinio ono čega sam se ja najviše bojala'', ističe majka.
Od prvog privođenja do ubojstva člana obitelji nisu prošla ni 24 sata.
''Samo sam doživjela takav živčani slom, srce mi je otkazalo. I sada ja moram živjeti s time. Imam dijete, i dalje imam dijete. Imam i drugo dijete. Ja sam živa, ali sam mrtva iznutra'', govori za Provjereno.
Tragedija se možda mogla izbjeći da imamo sustav koji brže reagira, koji je multidisciplinaran i povezan, u kojem policajac posluša zabrinutu majku.
''Tegobe s mentalnim zdravljem, nažalost, kod nas postaju tema tek kad se dogodi neko zlo'', kaže Kapelj.
Slučaj ove majke jedan je od najtežih. Značajan je jer ukazuje na problem koji obitelji imaju, na težak život onih koji žive s tom teškom bolešću. Njezina priča nije tu kako bi upirala prstom na oboljele, već kako bi se nakon iznošenja te mučne sudbine spriječilo da se slično ne ponovi nekom drugome.
''Često se zna dogoditi da se ljude koji imaju određene psihičke poteškoće stavlja u kategoriju posebno opasnih osoba. One su jednako opasne kao i sve druge osobe'', ističe Čelić.
''Ne znam što će biti s njime sada niti kako dalje'', rečenica je koju je izrekla majka iz priloga Provjerenog. I nije jedina. Više od 84.000 ljudi u Europskoj uniji godišnje umire zbog mentalnih poteškoća i samoubojstava. Troškovi liječenja iznose više od 600 milijardi eura godišnje. No rezultati bi morali biti bolji. Zbog majki i djece poput ovih iz priče Provjerenog. Zbog svih obitelji koje pate u tišini, misleći kako su sami i jedini.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr