Marko i Tonka vrijeme često provode u igri. Ako se Tonku pita, on je najbolji tata na svijetu, koji je tek proslavio 30. rođendan. Doduše, malo drugačije od planiranoga.
"Nisam mislio da ću biti Tonkina beba ćelavica. Mislio sam da ću imati svoju kosu", rekao je Marko Babić.
Ipak, šali se Marko, sad bar ima legitiman razlog zašto ne može napraviti mega tulum. Dok čeka treći ciklus kemoterapije, velika društva nisu poželjna. Kada za dva mjeseca Tonki stigne sestra, to će onda biti još jedan razlog za slavlje.
"U konačnici, kaj ako bude negativno? Kaj ako ovo završi negativno? Hoću li imati išta od toga da sam neki zadnji period bio negativan. Meni je sve dobro zato što gledam to kao priliku da na kraju budem bolji", rekao je Marko.
On nije jedina osoba koja vodi borbu protiv bolesti.
"Muž me nazvao jednom 'goblin'. Kao s dvije dlake na glavi, sivim tenom, mršava s iskolačenim očima. Mi smo se i tome stvarno stalno smijali", rekla je Nastasja Nedimović.
Smijali su se gdje bi čovjek mogao samo sjesti i plakati, baš posebno u takvim situacijama, kaže Nastasja. Što drugo učiniti kada ti s 27 godina, dva mjeseca prije termina za rođenje sina carskim rezom, kažu da imaš rak koštane srži?
"Ne preostaje ti ništa drugo osim da se boriš. Ili te to sve povuče na dno i gotov si. Nema šta drugo", rekla je Nastasja.
I Natasja i Marko su pozitivni i optimistični. Oboje su u najboljim godinama s teškom dijagnozom karcinoma.
Kako su saznali za dijagnozu?
Prošlo im je ljeto, kaže Marko, bilo iz snova. Uživali su na moru, putovali, znali da će ih već iduće biti četvero. Promjene koje je osjećao na sebi pripisivao je dugom sjedenju, nošenju stvari na treći kat zgrade bez lifta.
"Ja sam to vukao mjesecima, te bolove u leđima", rekao je.
Nije se previše brinuo niti stvari doživljavao pretjerano ozbiljnima, ali one su postale ozbiljne.
"U trenu kad mi Tinin tata govori da imam malignu tvorevinu i da vjerojatno imam sarkom", prisjetio se.
Teže je, kaže Tina, bilo njoj nego Marku, koji joj je uvijek, a posebno tada, bio potpora i oslonac.
"Mi smo dobili tu dijagnozu u nedjelju navečer. Najgora večer u životu. On je do jutra bio dobro. On je do jutra bio: 'Ok, preživjet ću to.'", rekla je Tina i dodala: "I on je zapravo sve nas digao. Ne samo mene, nego i svoje roditelje, prijatelje."
Nastasja je svoju dijagnozu dobila netom nakon poroda. Sina nije primila na ruke niti ga mjesecima vidjela uživo. Baš kao ni dvogodišnju kćerkicu koju je ostavila kod kuće. I to je u cijeloj njezinoj borbi bilo ono najteže.
"Razdvojili su me odmah od bebe. Stvarno je bilo teško, ali sam imala tu neku svoju armiju, svoju porodicu. Svako je imao svoj zadatak: mama je brinula o djeci, Nemanja je dolazio svakodnevno, svekrva je spremala hranu", ispričala je.
Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.
"Nije to uvijek obitelj. To su nekad prijatelji i druge bliske osobe. To je ona prva linija i ključna potpora", rekla je psihologinja Maja Erceg Tušek.
Potpora obitelji
Uz vlastitu, i Marko i Nastasja imaju potporu i one druge, virtualne obitelji. Na nju možda nisu računali, ali im i ona beskrajno znači. Kada je tek oboljela i počela o svemu otvoreno pisati na društvenim mrežama, Nastasja je imala samo jedan cilj: da bolest prestane biti tabu. Želja joj se, tvrdi, i ostvarila.
"I srce poleti. Svaki dan mi se uljepša baš zbog toga kad mi ljudi pošalju poruku da im nešto tako znači", rekla je.
Maja Erceg Tušek psihologinja je i terapeutkinja udruge Sve za nju. Ona zna kako razgovarati s oboljelima od karcinoma, a mnogi, kaže, nažalost ne znaju i prečesto bolesnicima govore da budu pozitivni ili veseli.
"Neki postanu ljuti jer im ta poruka ne sjedne i bore se protiv toga, pa mogu prekidati odnose. Neki sebe počnu preispitivati jer misle da nešto ne rade dobro: 'Možda sam već izazvao bolest nečime, a sad još nisam ni dobar bolesnik.'", rekla je Erceg Tušek.
S druge strane, Marku nitko nije trebao govoriti da bude optimističan. Takav je oduvijek, pa im ni u ovoj situaciji nije ostavio puno izbora. No, opet je dobro znati i imati potporu da je u redu ne biti u redu.
"Daju ti ljudi odobrenje da budeš tužan. S druge strane, znam da su se svi ti ljudi koji su mi to govorili zapravo brinuli se za mene. Ne bi bilo zdravo u ovoj situaciji biti konstantno sretan", rekao je Marko.
Nastasja se nije prepustila strahu
Plakala je i Nastasja, ali se nije prepustila. Da dijagnoza nije i neće biti njezina prognoza, ta je bivša vaterpolska reprezentativka Srbije potvrđivala svakim svojim postupkom. Pristupala je svemu kako je jedino znala – kao sportaš.
"Ti imaš trening koji se mora odraditi. Može tebi biti teško koliko god hoćeš, ali ja znam da, ako želiš napreduješ, moraš da treniraš i vježbaš", rekla je.
I u trenucima nakon poroda, kada je ležala potpuno nepokretna, vidjela je sebe kako hoda.
"Tad me toliko iskreno boljelo sve da je to jezivo bilo. Ja sam bila toliko sretna što hodam, što sam stala na noge. Prvo sam sjela, pa sam onda stala na noge. Toliko su mi atrofirali mišići na cijelom tijelu da je to bilo kao da noga nije bila moja. To je nešto nevjerojatno, ali to je za mene bio veliki uspjeh", rekla je.
Uspjeh je to nakon kojega nije stala. Dapače, davala je još više i bila je primjer svojoj djeci. Bez kose, ali s voljom za životom od koje veće nema. Dižući sebe nakon bolesti postajala je primjer i inspiracija drugima.
"Želim da živim bar 99 godina"
Jednom će, kaže Marko, njegove kćeri pogledati snimke svojega oca dok je bolestan. I od svega želi da vide kako se tata smije, makar i napola.
"Ona zna da je tata bolestan i da tata svašta radi da ozdravi. I kad meni zvoni alarm, kad trebam popiti tabletu, ona juri po stanu: 'Tata, tata, popij tabletu!'", rekao je.
Ozdravljenje je nešto što i sam često vizualizira, nešto što mu je najveća motivacija. U bolesti vidi priliku da uspori, radi na sebi. Ovo je, kaže, njegovo misaono i duhovno putovanje, nikako nešto strašno. Puno piše i ne bi volio da jednoga dana, kad dijagnoze budu prošlost, zaboravi ovo što sada jest, što živi.
"Ne vjerujem da će postati teško. A ako postane teško, onda ću se tad naučiti nositi s time. I nije mi opcija odustati", rekao je Marko.
Od terapije do terapije, od kontrole do kontrole, i Marko i Nastasja stvaraju planove i idu dalje kroz život.
"Želim da živim bar 99 godina. To sam odlučila. Tako sad sebe zamišljam. Onako, neku staru bakicu koja je i dalje nešto u teretani ili drži jogu u nekom parku", rekla je Nastasja.
"Ja planiram biti u drugom mjesecu zdrav. Da mogu nositi bebu i Tonku", rekao je Marko.
Iz teške situacije rastu i izlaze kao bolji ljudi – uzor svojoj djeci i inspiracija drugima.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr