Živimo u desetljeću ključnom za borbu protiv klimatskih promjena, koje su jedan od najvećih izazova za čovječanstvo u 21. stoljeću, a da bi ta borba imala smisla i bila provediva i održiva, od ključne je važnosti da bude pravedna jer klimatska kriza je svačiji problem, ali on nije za sve isti.
Konceptom klimatske pravde i pravedne energetske tranzicije potrebno je izbjeći produbljivanje postojećih nejednakosti u društvu, no o čemu je točno riječ i ima li ili ne i zašto dovoljno političke odlučnosti i hrabrosti za donošenje potrebnih, ambicioznih politika, za DNEVNIK.hr je objasnila Marija Mileta iz Zelene akcije.
Što je klimatska pravda i što sve podrazumijeva, u kojoj je vezi s ljudskim pravima i zašto je važna za sve nas?
Mileta: Klimatska pravda je koncept koji gleda na klimatske promjene šire od pukog smanjenja emisija stakleničkih plinova, stavlja pravednost u središte svakog rješenja i inzistira na temeljitoj sustavnoj promjeni kako bi se riješili pravi uzroci klimatskih promjena. Odnosi se na intersekciju okolišne degradacije i rasnih, socijalnih i ekonomskih nejednakosti koje ona kreira jer klimatske promjene ne pogađaju sve jednako, ne samo radi geografske lokacije, već i socio-ekonomskih uvjeta, rase, roda, klase.
Klimatska pravda posebno se bavi pitanjem povijesne odgovornosti za uzrokovanje današnjih klimatskih promjena i nastavno na to, pitanjem odgovornosti za nošenje s ovom globalnom krizom.
Stoga su ljudska prava ovdje ključna jer govorimo prvenstveno o opstanku ljudske vrste i transformaciji načina na koji živimo da zadržimo nastanjivi planet, ali ne na isti izrabljivački, rasistički, patrijarhalni način, već na jedan pravedniji, ljudskiji. Mislim da bi iz ovog trebalo biti jasno zašto je vođenje principima klimatske pravde, u rješavanju klimatske krize za nas izuzetno važno.
Tko je posebno pogođen klimatskom nepravdom i na kome leži najveća odgovornost? Nerijetko se spominje i klimatski aparthejd, a sve češće i klimatski dug te klimatske izbjeglice, ekocid, prava prirode… no jesmo li doista svjesni veličine i važnosti problema?
Mileta: Kada govorimo o klimatskoj pravdi i pitanju najveće odgovornosti za današnje klimatske promjene, mislimo na povijesnu odgovornost koja leži na tzv. razvijenim zemljama Globalnog sjevera.
Naime, okvirno je potrebno da prođe 30 godina kako bismo mogli govoriti o promjeni klime, a emisije ugljičnog dioksida (CO₂) u atmosferi se zadržavaju stotinu godina.
Povijest je važna i s obzirom na “životni vijek” CO₂, moramo gledati kumulativne količine emisija od početka industrijske revolucije koja je započela oko 1750. godine u Velikoj Britaniji. To je zemlja iz koje je do kraja 19. stoljeća došla polovica svjetskih emisija. Od 1750. godine Europa je proizvela otprilike 31 posto globalnih kumulativnih emisija CO₂. Tijekom stoljeća koje je uslijedilo, SAD je industrijalizacijom naglo povećao svoj doprinos i preuzeo prvo mjesto u smislu ukupnih emisija stakleničkih plinova u atosferi. Sjedinjene Države ispustile su više CO₂ nego bilo koja druga zemlja do danas - odgovorne su za 25 posto povijesnih emisija.
Za usporedbu, količina emisija iz Kine, gledano od industrijske revolucije, iznosi samo oko polovine onoga u SAD-u, a najčešće se tu zemlju danas krivi što je netočno. Mnogi današnji veliki godišnji emiteri – poput Kine, Indije i Brazila – nisu veliki doprinositelji u povijesnom kontekstu. Tek je tijekom posljednjih 50 godina ekonomski rast u Južnoj Americi, Aziji i Africi povećao udio ukupnog doprinosa ovih regija. S tim da je regionalni doprinos Afrike u odnosu na broj stanovnika vrlo malen. To je rezultat vrlo niskih emisija po glavi stanovnika – i povijesno i trenutačno. Kumulativna perspektiva pokazuje kako neke zemlje, čak i ako trenutno emitiraju mnogo stakleničkih plinova, imaju relativno malu ukupnu odgovornost za klimatske promjene u usporedbi s povijesno velikim emiterima.
A te zemlje tzv. Globalnog juga ujedno trpe najveće posljedice klimatskih promjena već desetljećima. Uzmimo samo za primjer Filipine koji su nekoliko uzastopnih godina bili pogođeni supertajfunima. Onaj najgori, Haiyan, 2013. godine odnio je više od 6000 života i interno raselio 4,1 milijun ljudi. Azija je i dalje područje koje je najviše pogođeno katastrofama zbog vremenskih prilika i promjene klime, a zagrijava se brže od globalnog prosjeka.
Globalno gledajući, Čad, Somalija i Sirija su potencijalno najugroženiji od posljedica klimatskih promjena. Čad se smatra najranjivijom zemljom na planetu prema studijama Sveučilišta Notre Dame i to zbog poplava, povećanog vojnog sukoba i gladi koja je zahvatila cijelu zemlju. Slično, zbog suša, političkih problema i sukoba, Somalija i Sirija su zemlje s najvećim problemima u suočavanju s klimatskim šokovima.
Ranjivost na klimatske promjene promatra se iz dva aspekta: razina pogođenosti u slučaju klimatske katastrofe i mogućnost nošenja s njom odnosno kapacitet za odgovor i izgled za oporavak koji su kod mnogih zemalja Globalnog juga mali ili nikakvi. I zato razvijene zemlje Zapada nemaju samo odgovornost, već i klimatski dug prema zemljama u razvoju za štetu prouzročenu njihovim neproporcionalno velikim doprinosom klimatskim promjenama.
Počinje se sve više govoriti i o tzv. klimatskom aparthejdu - sustavu diskriminacije, segregacije i nasilja utemeljenom na različitim formama ugnjetavanja i privilegija (rasa, klasa, spol, seksualnost), a koji je proizveden materijalnim učincima klimatskih promjena, ali i mnogim (lošim) odgovorima na ovu krizu.
Migracije uzrokovane ekološkom degradacijom i klimatskim promjenama već se neko vrijeme događaju, one su većinom interne prirode, a manji dio ljudi biva raseljen u susjedstvo neke zemlje. Znanstvene projekcije za budućnost nisu masovne migracije u Europu, kako to neki na desnom političkom spektru prikazuju da bi izazvali strah ljudi i podigli žice na granicama. No, to ne znači da ne trebamo inzistirati na humanim politikama i politikama dobrodošlice, umjesto nasilja na granicama.
Ono što mnoga istraživanja pokazuju jest kako je velika većina stanovništva, pa i Hrvatske, svjesna postojanja klimatskih promjena uzrokovanim ljudskom djelatnošću, ali ne i njene urgentnosti i važnosti. To je vrlo zabrinjavajuće jer bez velikog pritiska građanki i građana, države i korporacije će i dalje nastaviti poslovati po starome i time nas još dublje gurnuti u višestruke krize u kojima već živimo.
Iako je riječ o globalnom problemu, svaki napor je važan, no koliko u Hrvatskoj kao društvo i država marimo za društveno-ekološku transformaciju i postoje li primjeri dobre prakse od kojih možemo učiti?
Mileta: Prvo da pogledamo neke bitne brojke. U 2021. godini (zadnji datum s potpunim podacima o emisijama), Hrvatska je proizvela 0,05 posto globalnih emisija stakleničkih plinova. Te je godine Hrvatska bila 115. najveći svjetski proizvođač emisija stakleničkih plinova od njih ukupno 191. Promatrajući emisije tijekom vremena, Hrvatska je 102. najveći emiter od 1990. godine. Dakle, ne spadamo u zemlje koje imaju povijesno najveću odgovornost.
Ako gledamo proizvedene emisije po glavi stanovnika, situacija je malo drugačija - Hrvatska je na 76. mjestu. Na temelju ovoga neku odgovornost za klimatske promjene ipak imamo i moramo uložiti napor. Ako bi svaka mala zemlja rekla kako je lišena odgovornosti, gdje bismo došli? To je potpuno pogrešan pristup jer mnoge male zemlje, koje nemaju odgovornost i više su pogođene posljedicama, puno rade na rješenjima. Primjerice, na Pacifiku, Solomonski Otoci pokrenuli su plan prema postizanju stopostotne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora do 2030. Na Karibima, Antigva i Barbuda imaju isti ambiciozni cilj.
Hrvatska dandanas proizvodi samo oko jedan posto struje iz solarne energije iako je njezina obala jedno od najsunčanijih mjesta u Europi. Politika Vlade RH i dalje je pod velikim utjecajem industrije fosilnih goriva i nema ni približno ambiciozne ciljeve poput prethodno navedenih zemalja. Nažalost, evidentno je kako klimatske promjene nisu prioritet ove Vlade pa tako ni politike smanjenja emisija i prilagodbe na neminovne posljedice.
Po pitanju borbe protiv klimatskih promjena i tranformativnih politika, teško je u Hrvatskoj govoriti o primjerima dobrih praksa, pogotovo na državnoj razini.
Oni koji nešto rade su pojedini gradovi i jedinice lokalne samouprave. Tako je Pula prvi hrvatski “grad spužva”. Naime, Pula je realizirala projekt kišnih vrtova na desetak lokacija u gradu. Kišni vrtovi, kao jedno od rješenja za prilagodbu klimatskim promjenama, dio su zelene infrastrukture i odnose se na povećanje bioraznolikosti i očuvanje šuma u svrhu odvodnje i upravljanja oborinskim vodama.
Puno više fokusa i napretka vidimo kod sustava gospodarenja otpadom. Grad Prelog i desetak općina, u sastavu komunalnog poduzeća PRE-KOM, su pomoću Zelene akcije usvojile zero waste strategiju odnosno ambiciozne ciljeve smanjenja, ponovne uporabe, odvojenog prikupljanja i recikliranja otpada. Nedavno je i Krk postao prvi otok u Hrvatskoj i drugi u svijetu s prestižnim Zero Waste certifikatom. Ovakve ambiciozne strategije bismo voljeli vidjeti i po pitanju obnovljivih izvora energije i prilagodbe na klimatske promjene.
Koliko su globalne i nacionalne politike za ublažavanje klimatske krize ambiciozne i jesmo li zaista svjesni da se nalazimo u izvanrednom klimatskom stanju?
Mileta: Društveno-ekološka, ali i ekonomska transformacija nije u fokusu većine zapadnih zemalja jer bi to značilo kompletnu promjenu dominantnog ekonomskog i društvenog sustava - kapitalizma. No, to je upravo ono što je potrebno ako želimo izbjeći nepovratne klimatske promjene. Žeđ za profitom pojedinih država, korporacija i one manjine, koja im je na čelu, nas je dovela do suvremenih kriza.
Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), najbitnije klimatsko znanstveno tijelo, objavilo je 2022. posebno izvješće u kojem je uputilo dosad najveće upozorenje na ubrzane utjecaje klimatskih promjena. Zaključeno je da već sada svjedočimo promjenama klime koje su znanstvenici predviđali tek na kraju ovog stoljeća i kako se klimatski utjecaji javljaju brže i pogoršat će se čak i prije nego što se prethodno predviđalo. Dodatno, upozorili su da je potrebno hitno povećanje financiranja i ambicioznija klimatska akcija u svrhu rješavanja klimatskih promjena na globalnoj razini, a posebice u zemljama u razvoju koje već trpe velike posljedice, a najmanje su doprinijele uzrokovanju klimatske krize.
Nekoliko godina ranije, isto je tijelo objavilo izvješće u kojem je analiziralo Pariški sporazum o klimi i nedvosmisleno upozorilo kako su obećanja zemalja o smanjenju emisija daleko od potrebnih i da moramo u tekućem desetljeću napustiti korištenje fosilnih goriva.
Nažalost, koliko god su civilno društvo i znanstvenici desetljećima glasni, tzv. lideri Zapada se oglušuju i podliježu utjecaju industrije fosilnih goriva, ali i one vojne čiji je otisak na klimu i okoliš ogroman. Mislim da su itekako svjesni izvanrednog klimatskog stanja. Uostalom, kompanije poput ExxonMobilla su još prije 40-ak godina znale za utjecaj fosilnih goriva na klimu, ali su to zataškavale i aktivno plaćale klimatske poricatelje. Problem nije svijest o klimatskim promjenama, već svjesno nedjelovanje po tom pitanju jer je fokus na kratkoročnom profitu manjine koja ne mari za uvjete života većina stanovništva svijeta.
Bogatije zemlje bi trebale pomoći u plaćanju energetske tranzicije siromašnijih zemalja tj. zemalja u razvoju. Razvijene zemlje, koje su provele gotovo 200 godina izgarajući fosilna goriva kako bi razvile svoja gospodarstva, trebale bi prvo odustati od fosilnih goriva i pomoći gospodarstvima u razvoju da ulažu u zelenu energiju kako ne bi slijedile isti put. Isto tako, razvijene države trebaju više sredstava staviti na raspolaganje za gubitke i štete uzrokovane klimatskim promjenama u drugim zemljama.
Dosad, bogate zemlje još nisu ispunile svoja obećanja, dapače, desetljećima su negirale svoju odgovornost i nastojale sabotirati svaki ambiciozniji napredak pa tako ovog mjeseca imamo 29. godinu zaredom UN-ovu klimatsku konferenciju. Gotovo se tri desetljeća globalno pregovara o rješavanju klimatskih promjena, a malo čini.
Koju ulogu ima pokret za klimatsku pravdu i koje su neke od značajnijih klimatskih kampanja i inicijativa?
Mileta: Kako to biva, prava promjena neće doći od državnog vrha, Europske unije ili UN-a, posebno kada vidimo stanje planeta i politika. Stoga, pokret za klimatsku pravdu ima ogromnu ulogu posebno po pitanju mobilizacije što većeg broja ljudi koji onda mogu izvršiti pritisak na vladajuće garniture. No, prvo ljudi moraju uvidjeti da imaju moć, koliko god se situacija činila bezizlaznom.
Klimatski pokret se kroz desetljeća puno mijenjao i da, budemo samokiritčni, trebalo je vremena da se centiraju pravednost i ljudska prava i da teži intersekcionalnom djelovanju jer su utjecaji klimatskih promjena i rješenja isprepletena s društvenom moći i nejednakostima.
Primjerice, žene se obično suočavaju s većim rizicima i većim opterećenjem od utjecaja klimatskih promjena u situacijama siromaštva. Također, 80 posto ljudi raseljenih zbog klimatskih promjena su žene, a u tim su situacijama i često izložene seksualnom nasilju. Dokazano je i da su zbog duboko ukorijenjenog rasizma i sistemske diskriminacije, primjerice u SAD-u, populacije Globalnog Juga uključujući afroameričku, hispansku i druge populacije češće žrtve posljedica klimatskih promjena i mnogo je vjerojatnije da će živjeti u područjima s velikim onečišćenjem.
Puno je tu faktora koje treba uzeti u obzir kada govorimo o nesrazmjernim utjecajima klimatskih promjena. Stoga su i kampanje i inicijative raznolike. No, ono što vidimo da je sve veći trend metode su građanskog neposluha inspirirane pokretima iz povijesti poput onih za građanska prava Afroamerikanaca ili protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici.
U Europi je najveća takva inicijativa, zapravo pokret, u Njemačkoj - zove se Ende Gelaende (Ovdje i nema dalje) i riječ je o masovnim akcijama tisuća ljudi u kojima se metodama pasivnog, mirnog otpora i građanskog neposluha blokiraju ogromni rudnici ugljena, plinska i druga potrojenja i slično, a cilj je podići svijest o klimatskoj pravdi.
Međunarodni sud pravde (ICJ) od prosinca bi trebao razmatrati klimatske obveze država, što se može očekivati i zašto će to biti važno za klimatsku pravdu?
Mileta: Javna saslušanja na temu klimatskih obveza država na Međunarodnom sudu (ICJ), koja su predviđena za prosinac, prva su takva ikada i po tome povijesna i možda će postaviti presedan. Iako mišljenja Suda nisu pravno obvezujuća, ona imaju svoju težinu te će vjerojatno postaviti okvir za buduće pravne slučajeve koji se odnose na klimatsku pravdu.
Posebno ih nacionalni sudovi neće moći lako ignorirati jer je ICJ vodeći autoritet za međunarodno pravo. Zato je iznimno važno da se ne raspadne uslijed aktualnih kršenja i napada od strane Države Izrael i da se podrže druge, ali povezane borbe, poput one za zaustavljanje genocida u Gazi i za slobodnu Palestinu.