Koronavirus ljude stavlja pred težak izbor jer moraju birati između uhodanih koncepata slobode te zaštite od pandemije koronavirusa. Stoga smo o slobodi razgovarali s profesoricom Nadeždom Čačinović.
"Sloboda je pravo, a individualna prava nisu danosti, to nije deskripcija, to je nešto što zahtijeva stanovito priznanje. Bila su društva u kojima se nikakva individualna prava nisu priznavala. U tom smislu to je dostignuće. Dostignuće pretpostavlja da je to dio neke zajednice. Mi imamo ta neotuđiva prava zato što nam ih netko daje, zato što živimo u zajednici koja ih priznaje kao nešto što je naše pravo", objašnjava.
Jedan je od iskonskih strahova čovjeka biti sam i nezaštićen. Iz tog su straha nastale prve zajednice, iz njih i moderna društva. A društva su složene strukture u kojima pojedinci ustupaju neka svoja prava državi i institucijama u zamjenu za brigu i zaštitu. S tog aspekta za profesoricu dileme nema.
"Ako vas država šalje u izolaciju, onda je vaše pravo da se brine za vas. Ako ste u izolaciji, onda se mora napraviti nekakav sustav da ne ostanete bez kruha, vode. Ali ni u kakvom društvenom dogovoru ne postoji vaše pravo da idete, da sudjelujete u javnom prometu, ako je nekim demokratskim procesom odlučeno da je bolje za većinu da se u javnom prometu nose maske, nemate nikakvo ljudsko pravo da idete u tramvaj bez maske", ističe profesorica.
Neka bismo prava mogli trajno izgubiti
No u modernim se košnicama pitanje individualnog u kolektivnom sve češće propituje. Pandemija je pitanje ogoljela do kosti. Ako potraje, neka se individualna prava mogu trajno dokinuti, što nije problem iščitati iz načina na koji Azija nadzire virus, i kontrola nametnuti kao novo normalno.
"Misli su slobodne, nije da nema, ali što onda radimo, ako hoćemo nešto promijeniti u društvu, okružujemo se ljudima koji su jednako potlačeni kao i mi. Tako dolazi do revolucija. No pitanje je kada nastane ta pukotina u stabilnim strukturama koji imaju vlast i interes da možemo nešto promijeniti. Mislim da sad nismo u revolucionarnom stanju", zaključila je Čačinović.
Smatra da velik dio onih koji sada donose odluke računa na strah građana i na privatnu ogoljenost zbog ugroženosti virusom koji uspoređuje sa strahom od imigranata. Iz toga, smatra, dolazi pretpostavka da će se odustati od jednog tipa kontrole i prepustiti se nekoj višoj instanci.
Ali nije virus jedina prijetnja slobodi. Velik dio onih koji ne prihvaćaju virusnu histeriju, iz koje lako može proizaći sveobuhvatnija kontrola, svoju slobodu bez pitanja predaje digitalnome društvu. Gadgeti su, u najblažoj varijanti, prodajno-propagandni alati.
"Mi zaista više nemamo kontrole nad time. Nekako normalno pristajemo na to, dapače, u našim političkim programima govori se o tome da je digitalno društvo ono što je najvažnije. No to nije samo tehnologija, nije samo medij u kojem se nešto poručuje. Mi prepuštamo odluke o mnogim stvarima u životu jednom tipu algoritma, selekcije", dodaje.
Ograničenja osobnog poimanja slobode
Ako u zajednicama zapravo nema slobode, ako smo uvjetovani od rođenja, od roditeljskoga doma do radnoga mjesta, postoji li uopće individualna sloboda? U potrošačkome društvu ona je dodatno dokinuta prodajnom propagandom, pa se čini da ni misli nisu naše.
"Nije stvar u tome da postoji nekakav kauzalitet, postoji nešto što se zove događaj, neke vrste prekid, postoji nešto što se zove kontingentno. Postoje crni labudovi, nisu stvari nužno predvidive. Crni labud možda je smiješno ispao, nitko ne zna o čemu govore, ali strogo uzevši, postoji. Postoji prekid u očekivanjima", na kraju je rekla profesorica.
Osim što stvari nisu predvidive niti ih imamo pod kontrolom, a i jedini slobodni prostor, prostor misli, sve više biva okužen u digitalno potrošačkome društvu, čini se da pitanje slobode nikada nije ni bilo pitanje vanjskih rešetki. A za one unutarnje nisu zaduženi ni država ni korporacija.
Emisiju 'Informer' pogledajte besplatno na novatv.hr!