Dobrodošao natrag nakon samita u Vilniusu! Okupljanje je to na kojem se donose iznimno važne odluke na globalnoj razini. Kakva je atmosfera na takvim događajima?
Hvala i kak se veli - bolje vas našao! Iako me ne privlače državni i međunarodni protokoli, niti sam neki obožavatelj NATO-a, kao reporteru mi je dojmljivo naći se u golemoj dvorani pretvorenoj u jednu veliku, svjetsku redakciju.
Prolaziš s torbom kroz duge, zgusnute bijele stolove tražeći slobodno radno mjesto za sebe i gledaš ostavljene papire na kojima piše da su mjesto već zauzeli: BBC, Xinhua, APTN, Sky News, Al Jazeera… Sjetim se kako je Zoran Milanović jednom davno, dok je još bio premijer, na nekom NATO summitu s osmjehom od uha do uha izjavio da se nalazi 'u najboljem društvu'. Umišljeni elitizam mi ne drma umom ni srcem: ponajbolji novinari u našoj zemlji, a i šire, često su na margini, u redakcijama koje ni nemaju mogućnost poslati ih na ovakve događaje.
Nije to bio summit ni najboljih državnika, ni najboljih svjetskih novinara. Ali sjatilo se tamo vrlo mnogo izrazito sposobnih i prekaljenih kolegica i kolega reportera i snimatelja koji rade ozbiljno, na vrlo visokoj razini i za vrlo jake svjetske medije. Prisutan je određeni osjećaj dostojanstva i značaja novinarske profesije na svjetskoj razini. To stvara radnu i poticajnu atmosferu. Premda nema potrebe, naravno, takve događaje mistificirati, riječ je o posebnom iskustvu.
Ukrajini je izostala pozivnica za NATO. S obzirom na poznavanje situacije, kako procjenjuješ ishod samita, kako bi se mogao odraziti u razvoju rusko-ukrajinskog rata?
Vidim neizravnu poruku Ukrajini da se Zapad neće izložiti prevelikom riziku, kao i da se u njegovim strukturama nije stvorila kritična masa neprobavljivog osjećaja krivnje zbog vjerojatnosti da bi stradanja Ukrajine mogla biti manja da su je dosad opskrbili traženim vidovima oružja (dalekometna artiljerija, avioni…), ili da su, ako se potonje ne usude napraviti - a preuzimaju odgovornost i solidariziraju se s Ukrajinom - zaustavili agresiju Rusije na neki drugi, zapadu dostupan način.
Koliko god se Jens Stoltenberg u Vilniusu trudio podizanjem glasa i jačim mahanjem rukama prisnažiti svoju tezu da novoformirano Vijeće NATO-Ukrajina znači novu stepenicu u kojoj su dvoje partnera „equal“ – jednaki, ravnopravni – realnost je da se za cilj koji je zajednički jedan partner neizmjerno više žrtvuje i riskira, dok drugi pazi na sebe i svoje interese, žrtvuje se neizmjerno manje, odvaguje, gleda da ne riskira previše i pušta onog drugog da to čini tapšajući ga po ramenu.
Ne sumnjam da su za Europu strašan problem i dugoročna opasnost ruski osvajački pohodi i aneksije međunarodno priznatih teritorija, pritom vođeni političkim, vojnim i propagandnim metodama kakve nisu viđene još otkako je svoju karijeru završio Adolf Hitler.
Inače, Putin se u djelovanju jako oslanja i na nasljeđe svog prethodnika u Kremlju Josifa Visarionoviča Staljina, koji je svojedobno 'oslobodio' istočnu Europu na način da je u njoj zaveo marionetske totalitarne režime, zbog čega do današnjih dana te zemlje strahuju od Moskve, dok u znatnom dijelu ruskog društva postoji mišljenje kako je to bilo sjajno doba velike i moćne Rusije koja je kontrolirala 'pola Europe'.
Čini mi se da zapad želi postupno, etapno jačati Ukrajinu i slabiti Putina kako bi se minimizirala mogućnost da ovaj u afektu posegne za još ekstremnijim rješenjima poput opće mobilizacije ili upotrebe taktičkog nuklearnog oružja. Vjerojatno se želi osigurati da u trenutku kad se Putin osjeti stjeran u kut i eventualno pokuša učiniti nešto od navedenog, njegova moć bude suviše slaba i ta mu namjera propadne.
Kad je riječ o članstvu Ukrajine u NATO-u nakon završetka rata u Rusiji, zapad se ni u toj projekciji ne želi jasno obvezati na bezuvjetno, garantirano primanje jer, kako primjećuje politologinja Kimberly Marten, ne može procijeniti u kakvom će političkom i ekonomskom stanju Ukrajina biti.
A kako će se razočaranje zaključcima ovog summita odraziti na moral u toj zemlji? Ne znam, ali brojne relevantnije analize, a i neka istraživanja i izvještaji, sugeriraju da bi među njenim zapadnim partnerima, a možda i u samoj Ukrajini, buduće ideje o tome što treba činiti mogle jako ovisiti o uspješnosti aktualne ukrajinske kontraofenzive, koja dosad nije ušla u punu fazu niti je postigla značajnije uspjehe, a teoretski ima za to vremena do razdoblja jesenskih kiša u listopadu.
Kako je iz novinarske perspektive prošlo praćenje hrvatske delegacije s obzirom na to da međusobno nisu u najboljim odnosima? I kakvi su tvoji dojmovi o vojnoj bazi koju si podsjetio?
Već sam rekao što općenito mislim o protokolima. Pratiti k tome dva državna umjesto jednog, i to tijekom oba dana trajanja iznimno značajnog međunarodnog skupa, bilo je naglašeno smarajuće i frustrirajuće. Jedina smislena stvar u toj tragikomediji apsurda bio mi je posjet samoj vojnoj bazi u Rukli: upoznavanje hrvatskih vojnika koji sudjeluju u odvraćanju rusko-bjeloruske agresije na Litvu.
Bilo je vrlo zanimljivo razgovarati s tim ljudima, saznati kako razmišljaju, usporediti njihove vojničke običaje s onima, recimo, njemačkih ili norveških profesionalaca.
Snimatelj Danijel Pavelić i ja, kao i drugi kolege, poprilično smo se začudili izgledu vojnika iz drugih kontingenata. Ne da se ne moraju brijati (među sedam drugih nacija u bazi, jedino još hrvatski vojnici imaju tu obavezu!), nego mnogi njemački vojnici, primjerice, puštaju brade toliko duge da izgledaju kao križanci čečenskih postrojbi i kubanskih revolucionara, pri čemu hrvatski časnici primjećuju da se s nekima od tih brada ne može funkcionalno koristiti gas maska...
Drugi imaju dugu kosu, vidjeli smo i hip hop pletenice… Dosta ih hoda uokolo s raskopčanim kaputima, olabavljenim čizmama… Komentirajući svoje inozemne kolege jedan hrvatski časnik rekao nam je da je još prerano za davanje ocjena kako ovaj liberalni pristup utječe na kvalitetu vojnika.
Objasnio nam je da razvijene zemlje imaju problema privući mlade ljude u vojsku, a sada moraju naći način da priđu generaciji rođenoj u 21. stoljeću. Skandinavci, primjerice, dozvoljavaju svojima velike plemenske tetovaže, duge kose, brade i slično, jer se novi naraštaji vole identificirati s vikinškim i sličnim ratnim tradicijama viđenim u serijama i računalnim igricama.
Sjedinjene Države ponovno su naprednije od drugih NATO saveznika, kaže nam hrvatski časnik; dovode u bazu mlade influencere s TikToka i drugih mreža. Nekoć je Pentagon financirao filmove poput Top Guna, a sada opet traži suvremene metode kako bi mlade ljude odrasle u drukčijoj kulturi, s novim razinama slobode izbora, privukao u profesionalnu vojsku.
Inače, po dolasku u bazu Rukla u šumi 100 km od glavnog grada, dok još nismo mogli pogoditi pravi ulaz u kompleks, prva asocijacija bila mi je Kosa, film istočnoeuropskog disidenta Miloša Formana o američkim hipijima koji ne žele u Vijetnamski rat i smišljaju kako da iz baze izvuku svog prijatelja. Nisam odrastao na Top Gunu, nego na tom antiratnom, slobodarskom filmu i glazbi.
Već si posjetio Vilnius, koliko se grad promijenio u odnosu na 2013. kad si je bio ondje? Voze li se tamo i dalje 'bijeli BMW-i ulicama kraj umirovljenika kojima je na tržnici problem kupiti malo jabuka i krastavaca'?
U odnosu na deset godina stari tekst koji citirate, nisam siguran je li se više promijenio Vilnius ili moji pogledi na stvarnost i očekivanja od potonje. U glavnom gradu Litve danas vidim harmoniju prošlog i budućeg koja inspirira, miroljubivu koegzistenciju starogradskih četvrti i klastera staklenih nebodera nad rijekom.
Ta su dva lica grada ovijena u slojeve gustog zelenila, šumovitih brda iz čijih krošnji tu i tamo iznikne pokoji dobrodržeći sovjetski neboder. U kontekstu sudbina postsovjetskih država i općenito, europskog istoka, Litvu mi je ugodno promatrati jer mi ta zemlja djeluje kao 'uspješan nacionalni projekt'. Konstantno se razvija iako je mala i na periferiji Europske unije. Sela uz cestu izgledaju dobro, uređeno, kao i manji gradovi koje sam vidio.
Dok s kafića na mostu nad rijekom Neris promatram veliki skaterski poligon, akrobate na romobilima i 30-ak klinaca koji se kao jato spuštaju livadom na trening, a kraj tog poligona košarkaška i odbojkaška igrališta, puna do ponoći, imam osjećaj da je ovo sredina u kojoj su tradicije prijatelj napretku.
Pozitivna metamorfoza Vilniusa kao da se događa pojavom novih generacija kojima se dozvoljava da žive svoje filmove i omogućuje im da se razvijaju ovdje, u Litvi; ta mi zemlja danas djeluje kudikamo bliže Skandinaviji negoli Bjelorusiji, za koju je nemoguće povjerovati da se nalazi samo 20 kilometara od Vilniusa!
Na putu do summita mladi volonteri ili štoveć na svakom su nam koraku nudili bočice s vodom, kako nitko ne bi imao problema s ljetnom žegom, iako je vani baltičkih 22 do 26 stupnjeva uz rajski vjetrić.
U klimatskom će smislu drugi vjetrovi puhati zimi kada se duge, gotovo „bijele noći“ pretvore u „crne dane“. U kulturnom, Litvu vidim kao zemlju koja se dojmljivo razvija.