Rak dojke dio je njezina života već 15 godina, koje je provela prvo u Zagrebu, a sada već nekoliko godina živi u Njemačkoj. Koliko je teška ta borba sama po sebi, najbolje znaju oni koji su vodili bitku za život, a onkološki bolesnici isto tako dobro znaju i koliko je zdravstveni sustav može olakšati ili otežati. Čekanje na operaciju, kemoterapiju ili radioterapiju, koje se može razvući i na nekoliko mjeseci, oboljeloj se osobi čini kao vječnost. A u borbi za život svaki se dan broji, svaki se sat računa…
Otkad se liječi u gradiću 70-ak kilometara udaljenom od Münchena, naša se sugovornica, koja je željela ostati anonimna (podaci poznati redakciji), malo je reći preporodila. Od obijanja vrata i šaltera, naručivanja, zivkanja telefonom, čekanja, bahatosti i omalovažavanja. Jer, njemački zdravstveni sustav u potpunosti je podređen pacijentu.
Kako to izgleda kada je pacijent u središtu svakog segmenta zdravstva, upravo ono što je obećavao svaki hrvatski ministar zdravstva, a niti jedan dosad ispunio, za serijal tekstova "Jesu li liste čekanja liste umiranja?" opisala je naša sugovornica.
Nema natpisa "zabranjeno kucanje", nema čekanja, svi su ljubazni
"Najveća je razlika između hrvatskog zdravstva i njemačkog u pristupu. Ovdje nemaš osjećaj da moraš amo-tamo, tražiti ovog ili onog… Nema obijanja šaltera i čekanja da ti se netko smiluje. Ovdje nema vrata na kojima piše 'zabranjeno kucanje', svi su ljubazni, a ako ne znaš kamo bi trebao ići, liječnik će te odvesti. Svi su ljubazni. Ne može se dogoditi, kao u Zagrebu, gdje se sestra na onkologiji derala na nas zašto smo svi došli u 8 sati, a ne u vrijeme kad smo naručeni. Samo što nikad ne bismo došli na red kad smo bili naručeni, nego bismo čekali do četiri sata popodne. Ovdje uvijek dođeš na red onda kad si naručen. Nema gužvi, svi sjede u čekaonicama, liječnik dođe po tebe, pruži ti ruku i odvede te u ordinaciju", kaže naša sugovornica.
Kada su joj na CT-u otkrivene sumnje na metastaze, u nekoliko su je dana punktirali i dobila je nalaz.
"Liječnica me potom odmah uputila u bolnicu da mi ugrade port kateter, dobila sam plan kemoterapija s točnim datumom i satom. Na prvu kemoterapiju krenula sam za 24 dana od pretrage CT-om. Mogla sam birati kod koga i gdje želim na kemoterapiju, a ja sam se odlučila za onkološki centar u gradu u kojem živim, po preporuci liječnice. U centru pacijenti mogu birati hoće li sjediti na fotelji ili ležati na krevetu. Ponude te kavom i kolačićima. Oni žive od nas i u interesu im je da budu ljubazni prema nama. Kad idem na kemoterapiju, oni me pitaju kad mi odgovara da dođem, jer ću u suprotnom otići k nekom drugom", kaže naša čitateljica i nastavlja sa svijetlim primjerima:
"Nakon što su mi ugradili port kateter u lokalnoj anesteziji, smjestili su me u hladnu sobu i donijeli mi vrući debeli ogrtač, ponudili me jelom, napitkom… Osjećala sam se kao kraljica iako sam išla na ugrađivanje porta za kemoterapiju, a ne na tretman ljepote."
Kada, kaže, radi snimanje CT-om, nalaz dobije isti dan, bar one osnovne informacije, dok njezina liječnica opširan nalaz dobije idući dan. Mamografija i UZV dojki uvijek se obvezno rade istoga dana.
Svi onkološki bolesnici imaju knjižicu u koju se upisuje svaki pregled, datum, a svaki put dobije se pečat. Pacijent knjižicu uvijek nosi sa sobom jer je praksa da se nalazi ne izdaju za van, već ih liječnici šalju međusobno. Tek u iznimnim okolnostima ili na zamolbu pacijent dobije nalaze, pa čak i one najobičnije, kao što je krvna slika.
Kemoterapija se plaća, ali svatko tko ih prima ima pravo na taksi
Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj velik dio osnovnih pretraga rade liječnici opće medicine.
"Primjerice, kada sam išla na dva različita operativna zahvata, sve predoperativne pretrage obavio je liječnik opće prakse u svojoj ordinaciji: EKG, krvnu sliku, UZV abdomena… Također, liječnici obično sami naručuju pacijente na ono što treba i mi ne moramo sami tražiti termine ili obilaziti zdravstvene ustanove. Ali, s druge strane, ako želimo, možemo. No ništa se ne radi duplo i sve funkcionira savršeno", objašnjava naša sugovornica i dodaje da u Njemačkoj tek sad uvode e-recepte, dok su e-uputnice tek u planu.
Svaka osoba koja ide na kemoterapiju ima pravo na taksi. Pacijent ga sam plaća, ali mu zdravstvena osiguravajuća kuća vraća veći dio novca.
Za razliku od Hrvatske, gdje pacijenti obično ne znaju koliko košta pretraga na kojoj su bili, pa možda otud i određena ležernost u naručivanju ili nedolasku na zakazani termin, u Njemačkoj se za sve ispostavlja račun. Većinu pokriva osiguravajuća kuća preko koje je pacijent osiguran, ali neke se usluge ipak doplaćuju.
"Dan boravka u bolnici plaća se 10 eura. Plaćala sam čak i kemoterapije oko 100 eura mjesečno, ali sam dobila dio novca natrag kroz povrat poreza. Imunoterapiju plaćam 10 eura, a idem dva puta mjesečno. Kod fizijatra sam, primjerice, također sudjelovala u participaciji - za šest masaža platila sam 25 eura. Jednom su mi na hitnoj naplatili razgovor jer sam zvala liječnika u ponoć. Inače, ovdje na hitnoj, za razliku od hrvatske hitne, ne rade nikakve pretrage. Daju ti eventualno injekciju ili ti mogu otvoriti bolovanje ako, recimo, dođeš za vikend pa ne možeš na posao. Kada je suprugu pozlilo na radnom mjestu, odvezla ga je hitna pomoć, a kući su mu poslali račun na 860 eura. Taj je trošak podmirilo osiguranje, a on je morao platiti samo 10 eura za dan u bolnici", objašnjava naša sugovornica.
"Liječniku sam donijela bombonijeru, jako se uvrijedio"
Pitamo je li ikad doživjela išta neugodno. Navodi tek jedan slučaj: onkologa hematologa koji joj je rekao da ide na jogu kada mu se žalila na česte i jake glavobolje.
Kave, bombonijere, cvijeće ili bilo kakav oblik mita u njemačkom su zdravstvenom sustavu apsolutno neprihvatljivi i – neshvatljivi. Nitko, kaže naša čitateljica, ne hoda s vrećicama po ordinacijama i hodnicima.
"Hrvatski liječnici vrlo su stručni, stručniji od njemačkih, ali su arogantni, bezobrazni, koruptivni, podmitljivi… Jednom sam liječniku ovdje u Njemačkoj nakon operacije odnijela bombonijeru, kao neku sitnicu zahvale, a on se uvrijedio i bilo je baš neugodno. No zato na pultu medicinskih sestara obično ima kasica u koju se ubacuje novac, pet eura, dva eura, ali to je stvar izbora i transparentno je", kaže naša sugovornica, koja, za razliku od hrvatskog zdravstva, u Njemačkoj nije na svojoj koži osjetila nikakvu razliku između privatnog i javnog.
"Liječnici u Njemačkoj naplaćuju se od našeg osiguranja. Dakle, koliko pregleda naprave, toliko se naplate. Njima je u interesu da im pacijenti dolaze. Prilikom naručivanja liječnik vas uvijek pita kamo biste željeli ići, tako da je izbor obično na pacijentu", zaključuje sugovornica našeg portala.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije