U obiteljima, među partnerima, vršnjacima, među etničkim skupinama, državama… Nad ženama, djecom, starijima… Na granicama, stadionima i ulicama, u kafićima, školama i sudnicama… U politici, u kulturi, medijima, na društvenim mrežama… Djelima i riječima... Između četiri zida i na trgovima… Tradicionalno, poželjno, institucionalizirano, relativizirano… Nasilje je svuda oko nas. Stanje, a ne događaj, s kojim se moramo stalno nositi, no sjetimo ga se tek u ekstremnim situacijama, poput brutalnog ubojstva prošle nedjelje u Rijeci.
Mnogo je zemalja u kojima je nasilje daleko izraženije nego u Hrvatskoj, ali Hrvatska jest društvo u kojem se nasilje, najblaže rečeno, uglavnom prihvaća, nerijetko opravdava, a često i banalizira.
Kreteni i sinkope samo su dio repertoara na kojemu već desetljećima igra puno riječi, a malo djela uz pozamašan broj statista.
Prevencija, edukacija i suradnja cijele zajednice te ozbiljan kontinuirani rad sustava na suzbijanju nasilja koji uključuje i sankcije ispravan su način nošenja s tim općedruštvenim problemom. No, takav pristup i dalje izostaje. Zašto?
Mala zemlja za veliko nasilje?
Hrvatska je društvo koje još uvijek tolerira nasilje, pogotovo nad ženama, a agresija prevladava na svim društvenim poljima. Sve češće se čini da je nasilje u Hrvatskoj normalizirano gotovo od kolijevke do groba.
No, je li to možda ipak pretjerana ocjena koja nas možda i paralizira dok istovremeno volimo glumiti generale poslije bitke osuđujući žrtvu i svjedoke? Zašto još uvijek ne razaznajemo što je femicid, koji su uzroci nasilja, ima li volje i odlučnosti za rad na njegovu suzbijanju i gdje su u svemu tome mediji?
Sve su to neka od pitanja na koja smo odgovore potražili od uglednih stručnjakinja s bogatim iskustvom rada na ovom polju – psihologinje i psihoterapeutkinje Jasenke Pregrad, koja je, između ostalog, za vrijeme Domovinskog rata radila na UNICEF-ovim projektima psihosocijalne podrške, a kasnije na programu ''Stop nasilju među djecom'', i Lorene Zec, psihologinje i koordinatorice razvojnih programa u udruzi SOS Rijeka - centru za nenasilje i ljudska prava koji pruža besplatnu psihološku i pravnu pomoć žrtvama obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja.
Niz je primjera nasilja o kojima i mediji svakodnevno izvještavaju. Brutalno ubojstvo žene u Rijeci (samo) je najnoviji slučaj koji je okupirao pozornost javnosti. I opet podsjetio na niz pitanja. Za početak: Je li u Hrvatskoj nasilje i nasilno ponašanje normalizirano gotovo od kolijevke do groba i zapravo stanje, a ne slučaj?
Jasenka Pregrad: Ne bih baš rekla 'od kolijevke pa do groba', to je malo previše dramatično, a dramatičnošću nećemo postići ozbiljan pristup problemu nasilja. Dakle, svako nasilno ponašanje jest slučaj, međutim što radimo, kako reagiramo na te pojedinačne slučajeve odražava društveni i državni odgovor na problem nasilja u društvu. Mediji nas izvještavaju o slučaju i onda se njime javnost bavi, osuđuje, zgraža se, pokušava pronaći i proziva odgovorne dok nešto drugo ne privuče pažnju javnosti. I tako jalovo od slučaja do slučaja.
Lorena Zec: Nasilje je stanje s kojim se moramo stalno nositi, a sjetimo ga se samo u ekstremnim situacijama. Potrebno je imati na umu kontekst, a ne samo pojedinačne slučajeve, a kada govorimo o nasilju prema ženama, ono nikada nije ni stalo, pa da imamo izolirane slučajeve. Društvo i institucije šalju poruku da je nasilje normalno, to se vidi i iz načina na koji se, primjerice, gleda nasilje prema partnericama, koliku kaznu dobije počinitelj, a da ne govorimo o prijavama koje se odbacuju ili ono što žene niti ne prijavljuju.
Nasilje postaje sve brutalnije, a povjerenje građana u institucije je vrlo nisko
Što su ključni uzroci nasilja u Hrvatskoj? Postaje li sve brutalnije? Jesmo li ih kao država i društvo svjesni i radimo li na njihovu suzbijanju i prevenciji te primjerenom kažnjavanju? Ako to ne činimo – zašto?
Lorena Zec: Kada govorimo o uzrocima nasilja, ja, koja dolazim iz feminističke udruge koja se bavi nasiljem, istaknut ću dobro poznate ključne uzroke nasilja: patrijarhat, neravnomjerna raspodjela moći u društvu, rodna neravnopravnost, koja je prisutna na svim mjestima i ne tiče se samo nasilja nego i plaća, neplaćenog kućanskog rada, napredovanja…
Nasilje postaje sve brutalnije, pokazuju to statistike u Hrvatskoj, ali treba to pažljivo razmatrati. Naime, zadnjih nekoliko godina imamo smanjen broj prekršaja, ali povećani broj kaznenih djela, što se u jednom dijelu može objasniti time da nasilje postaje brutalnije, a u drugu ruku neki to objašnjavaju time da žene ne vjeruju institucijama i prijavljuju tek onda kada dođe do kaznenog djela, dakle ona lakša djela ne prijavljuju jer nemaju osjećaj da će im institucije u tom trenutku pomoći i prijavljuju kada je stvarno već izrazito opasno i kada je nasilje jako brutalno.
Jasenka Pregrad: Ključni uzroci koji motiviraju nasilničko ponašanje su uspostavljanje (nad)moći i kontrole nad okolinom, zajednicom u kojoj živi nasilnik uz bezosjećajnost i sebičnost, odnosno egocentričnost. Takvi ljudi su odrasli u uvjetima i odnosima koji su im dali osjećaj da svijet nije sigurno, toplo i prijateljsko mjesto, pa nasiljem uspostavljaju nadmoć ne bi li kontrolirali takav neprijateljski svijet. U narodu se to kaže – tko jači, taj kvači. Bahatost je na cijeni na gotovo svim razinama društva, od političara, bezočne korupcije, prezaštićivanja vinovnika nasilja, naročito ako su bliski ili djeca moćnika.
Jesu li slučajevi sve brutalniji, teško je reći. Mislim da nitko na taj način ne vodi evidenciju. I država i društvo su donekle svjesni problema. Država ga ili banalizira ili se poziva na zakone koje su donijeli, bez brige i praćenja primjenjuju li se i kako – nije dovoljno ratificirati Istanbulsku konvenciju – ili obećavaju razne akcije dok je taj konkretan slučaj u žiži društvene pozornosti i nakon toga ne ispune gotovo ništa od svega što su obećali, npr. sigurne kuće ili savjetovališta za djecu i mlade i slično. Društvo je svjesno i u pravilu traži krivce i optužuje, tražeći rješenja za koja upravo oni misle da su jedina ispravna – nedavni primjeri za to su pitanje nošenja maski u školama, online nastava i slično. Dodatna nevolja u ovom egocentrizmu pojedinaca i skupina u društvu je da je povjerenje građana u institucije vlasti vrlo nisko, što je pokazalo i nedavno istraživanje Hrvatska u vrijeme koronakrize interdisciplinarnog tima ReSPoC.
Veliki društveni problem je nepostojanje općeprihvaćenih društvenih vrijednosti – koje su to vrijednosti po kojima želimo kao društvo živjeti? Njih ne mora biti mnogo, ali je važno da čuvaju temelj i da oko njih imamo konsenzus te da ih dosljedno živimo svi i u svim okolnostima i pitanjima.
''Ne znam kako bi učiteljice objasnile da je ono što kažnjavamo u školi prihvatljivo na najvišim razinama države?''
Jasenka Pregrad: U programu Stop nasilju među djecom, koji se više od 10 godina pod kapom UNICEF-a održavao u hrvatskim školama, preuzeli smo definicije nasilničkog ponašanja iz svjetske literature. Po tim kriterijima bi priličan broj ponašanja predsjednika i premijera, a i dobrog dijela političara u Saboru bio kvalificiran kao verbalno nasilje i tražio bi da vinovnici ponesu neke posljedice ili se angažiraju na obnovi ugroženih vrijednosti. Ponekad pomislim kako je dobro što tog programa više nema jer ne znam kako bi učiteljice rastumačile učenicima da takvo ponašanje sankcioniramo u školi, ali ne i na najvišim razinama države. Za razliku od svjetske kvalifikacije verbalnog nasilja (nazivanje pogrdnim imenima, ruganje i slično), predsjedniku raste popularnost jer se ljudima sviđa bahatost i što se sve on usudi. To je tužni indikator ovog problema.
Na stvarnoj prevenciji, suzbijanju i pravednom kažnjavanju zapravo nitko ne radi, osim ponekih organizacija civilnog društva koje provode parcijalne programe, što je za svaku pohvalu, premda iz svih svjetskih i domaćih istraživanja znamo da je preventivni program učinkovit ako obuhvaća cjelinu društva – npr. cijelu školu ili cijelu ustanovu. A za to nije dovoljno nekoliko organizacija civilnog društva, nego politička volja i ustrajnost jer je nasilničko ponašanje jedno od najteže promjenjivih i najtvrdokornijih sklonosti. Suvislih preventivnih programa nemamo, a svakako je jedan od razloga i taj što bi to tražilo promjene svih nas, svakog od nas, pa i onih koji donose odluke, a to će se teško dogoditi.
Prilično je, dakle, jasno čija je odgovornost ključna, ali gdje su u tome svemu mediji – koliko oni pridonose u opravdavanju nasilja i borbi protiv njega?
Lorena Zec: Za promjenu je potrebna politička volja i ljudi koji vode ovu državu moraju imati tu političku volju, možda se nekima čak i zamjeriti i znati da su oni ti koji odlučuju koja će se sredstva i koristiti za prevenciju, kako će povećati kapacitete sustava, kako pravosudnog, tako i centara za socijalnu skrb i tek tada možemo pričati da radimo sve što je u našoj moći ne samo da spriječimo nasilje, preveniramo, nego da i pružimo podršku žrtvama i kaznimo nasilnike.
Jasenka Pregrad: Ključna odgovornost je politička. Politička volja da se djeluje preventivno. A zatim da politika zaduži stručnjake da osmisle takve programe i evaluiraju ih. Politička volja podrazumijeva i spremnost da se društvena sredstva i resursi stave u službu prevencije. Lijep primjer je Velika Britanija, koja je nakon Vladine političke odluke dala trogodišnji mandat struci da osmisli programe i evaluira ih. Vlada ih je prihvatila i stala iza implementacije, a tri godine kasnije je napravljena nova evaluacija, koju je ponovo radila struka.
Loš primjer je naše Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje je u još jednom jalovom pokušaju da se osmisli preventivni program protiv nasilja na popis školama stavila i evaluirane i neevaluirane programe, i one koji su obuhvaćali samo radionice za učenike ili samo za roditelje i slično. To isto Ministarstvo je prije desetak godina neovisnim evaluatorima UNICEF-ova programa reklo da znaju da je program jako dobar, ali da ga oni ne mogu preuzeti (neformalno se čulo – jer je to puno posla). Sličan problem obezvrjeđivanja struke na ime pseudodemokracije je nedavni natječaj za eurokovanice. Potrebne su, dakle, dvije stvari: politička volja i posvećenost prevenciji na dugu prugu i stručnost u pristupu.
Mediji imaju ogromnu ulogu i u tome na koji će način društvo govoriti o nasilju: Čitanje teksta očima žrtve
Lorena Zec: Što se tiče odgovornosti medija, ona je velika. Moramo progovarati o nasilju, a raditi to na takav način da pazimo da štitimo dostojanstvo potencijalnih žrtava, da ne traumatiziramo i retraumatiziramo ljude, nego da o nasilju progovaramo na stručan i odmjeren način koji će se koristiti u informativne i edukativne svrhe što se tiče javnosti, ali i žrtava nasilja, koje iz medija moraju dobiti poruku da postoji drugačiji način, da postoje lijepe i dobre priče, a ne da mediji pričaju o nasilju prema ženama samo onda kada se dogodi neko ubojstvo.
No kada kažemo mediji, preširok je to pojam – postoje neki mediji u Hrvatskoj koji konstantno i namjerno krše sva pravila o izvještavanju o nasilju prema ženama, dok su neki mediji drugačiji. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u suradnji sa ženskim organizacijama donijela je vrlo opširne smjernice o tome na koji se način izvještava o nasilju prema nasilju i femicidu i tamo je dosta dobro napisano kako se to može raditi kako treba - znači da izvještavamo, obavještavamo javnost, držimo je informiranom, a da pritom ne štetimo ni žrtvi ni drugim ljudima.
Mediji zaista imaju ogromnu ulogu u tome i način na koji će mediji govoriti o nasilju prema ženama zapravo je ono što oblikuje kako društvo na neki način misli i razmišlja. Kad govorimo o ovome što se dogodilo u Rijeci – neki mediji su nastavili govoriti o tučnjavi (prva formulacija policije bila je tučnjava, što su mediji prenijeli – op. a.), a ne možemo o ovom slučaju govoriti kao o tučnjavi jer se tu radilo o potpuno neravnomjernoj raspodjeli i fizičke snage i društvene moći. Ne možemo tu i dalje govoriti o tome kao da se dvoje ljudi potuklo. Mediji imaju odgovornost da stave cijelu raspravu o tome u neke okvire koji poštuju sve smjernice o izvještavanju i educiraju javnost o rodno uvjetovanom nasilju.
Jasenka Pregrad: Mediji, nažalost, reagiraju povodom slučaja i onda love nepouzdane podatke od susjeda, rođaka, poznanika. Cijela nacija sudjeluje u prosudbama iz bombastičnih i neprovjerenih vijesti. Tako su mediji sebi oduzeli mogućnost da se bave stanjem, uzrocima, načinima prevencije – ključnim pitanjima, nego pomažu da fokus javnosti bude na nekom slučaju dok neka druga vijest ne dođe u žižu pozornosti. Mediji se ne žele baviti temom, nego isključivo slučajevima, čime su si oduzeli vrlo važno mjesto u prevenciji i educiranju javnosti. Time su se vlastitim izborom ponizili.
Kada je riječ o ubojstvu u Rijeci, ima nekih koji propituju radi li se tu baš o femicidu? Što znači i to propitivanje?
Jasenka Pregrad: I to je primjer relativizacije zločina. Sad će dio javnosti koji je bio protiv Istanbulske deklaracije i ovaj slučaj iskoristiti za naklapanja i argumentiranja. Čuli smo i od ljudi s ulice da je on dobar dečko jer je pjevao crkvene pjesme, pa pitanja njegove ubrojivosti u trenutku ubojstva. Sve je to relativizacija. On je prvo ubojica, a onda i sve drugo. Ubrojivost ne mijenja činjenicu da je ubojica. I da je mogao ubiti jer je fizički nadmoćan nad ženom.
Lorena Zec: Jako ovisi kako definiramo femicid i stručnjaci propituju što točno jest femicid. Naime, različite struke – pravnici, psiholozi, feminističke aktivistkinje… imaju različite načine kako definiraju femicid i femicid je različito definiran u različitim državama u svijetu, tako da ako ga definiramo široko kao ubojstvo žene od strane muškarca ili od strane drugih žena koje jest na jedan način obilježeno neravnomjernom raspodjelom moći, onda ovo jest definitivno femicid.
Te podjele imaju u sebi nešto što zovu femicid unutar nekog intimnog odnosa ili obitelji i femicid izvan takvog odnosa.
Ono što mi znamo jest da do femicida dolazi zbog svega onoga što smo ranije spominjale oko uzroka nasilja zbog patrijarhalne društvene strukture, neravnomjerne raspodjele moći među spolovima, rodne neravnopravnosti i slično. Za nas je iznimno bitno da ubojstva žena promatramo kroz tu definiciju femicida, tako da zapravo možemo vidjeti što ćemo i naučiti iz toga – jesmo li mogli drugačije nešto napraviti, što možemo napraviti da se takve vrste najgorih rezultata u budućnosti spriječe.
Što možemo, ako možemo već u ovom trenutku, naučiti iz ovog slučaja?
Lorena Zec: Još je prerano. Svi mi nagađamo. Institucije su te koje imaju sve informacije i voljela bih da ljudi kojima je to posao, između ostaloga, kao i u svim slučajevima femicida, naprave detaljne analize i zapravo da donesu neke zaključke. Čak i ako ti zaključci upućuju na to da je netko napravio neki propust, nama je to iznimno bitno jer svi skupa iz toga onda možemo učiti što ćemo napraviti u budućnosti. A važno je napomenuti da rezultati tih analiza moraju biti transparentni, podijeljeni među različitim sektorima, kako bismo svi suradnjom mogli doći do toga da eventualno u budućnosti nešto spriječimo ili reagiramo drugačije.
Definitivno su institucije te koje imaju sve informacije ili bi ih trebale imati i pod hitno analizirati kako ovaj slučaj u Rijeci, tako i druge slučajeve femicida. Baš me zanima je li napravljena analiza propusta u slučaju femicida u Splitu dostavljena ljudima kojima treba biti dostavljena, transparentno podijeljena sa svima koji bi te informacije trebali imati…
Svjedoci zločina u Rijeci: nasilnici ili žrtve? ''Lako je biti general nakon bitke i suditi iz ugodne pozicije''
A što je s ljudima? Jesu li postali osjetljiviji, svjesniji problema? S jedne strane – imali smo niz prosvjeda protiv nasilja posljednjih godina. Ili ipak nisu? U Rijeci su, zamjeraju mnogi, ljudi u kafiću stajali i gledali dok je muškarac mlatio ženu, skakao joj po glavi, ubijao je. A dan nakon toga na društvenim mrežama ljudi jedni drugima dijele snimke nadzorne kamere ubojstva.
Lorena Zec: Vrlo oprezno bih pričala o tome što su ljudi koji su bili tamo trebali napraviti. Nama je svima lako biti general poslije bitke pa reći: ja bih to ovako, da sam ja tamo bila, ja bih to ovako… To što se tamo događalo je za sve ljude koji su tamo bili prisutni bio iznimni šok, nitko na to nije bio spreman, nitko nije planirao da mu se to taj dan dogodi i u tim trenucima se ljudima pale vrlo refleksivni odgovori na situaciju koja se događa i to nije nešto što mi možemo istrenirati, to nije nešto što je pod našom svjesnom kontrolom – ako se događa neko nasilje, često naše tijelo reagira na način na koji mi nismo očekivali i ako mi sad krenemo ljude koji su tamo bili kao svjedoci propitivati oko toga kako su reagirali, to nam je korak do toga da mi propitujemo i žrtve nasilja, na primjer zašto u nekom trenutku nasilja nisu drugačije reagirale, a postoje znanstvena istraživanja, između ostalog i neurološki potvrđena, da jednostavno naš mozak u trenutku šoka i traume te straha reagira na način na koji reagira.
Mi možemo pričati o tome da moramo raditi na prevenciji, na osvještavanju društva o tome da trebamo svi jako progovarati protiv nasilja, pružati podršku žrtvi, ali sada ulaziti u rasprave jesu li ljudi koji su tamo bili trebali nešto napraviti, mislim da sada definitivno nije vrijeme ni mjesto za to iako mi se čini da se komentari na društvenim mrežama najviše vrte upravo oko toga i svi su sada puni nekih jako pametnih ideja o tome što se tada trebalo napraviti.
To je, valja ponoviti, izuzetno traumatično iskustvo za sve koji su tamo bili i ne možemo tražiti od osobe da u takvom trenutku bude potpuno skockana i sabrana i da reagira onako kako mi mislimo da je trebala reagirati. Niti smo bili tamo, niti znamo što se točno dogodilo, niti znamo što su oni probali – sve skupa je premalo detalja da bismo mogli nekoga osuditi, ali definitivno možemo pričati o društvenom odgovoru, sustavnom odgovoru na nasilje. Ovako, uzimati individualno osobe – sigurno ne bih htjela biti ta koja će i ljude koji su tamo bili i koji su sad isto tako na neki način oštećeni, ni žrtvama ni svjedocima ne bih htjela suditi iz ove svoje ugodne pozicije gdje sjedim u stolici i ništa takvo se ne događa.
Jasenka Pregrad: Mislim da ljudi nisu postali osjetljiviji, a ni manje osjetljivi. Nedavno se pisalo o slučaju djevojke koja je u gradskom parku krenula razdvajati cure koje su tukle jednu djevojku, dosta žestoko i brutalno. I bila je zgrožena količinom ljudi koji su stajali u krugu i snimali. Ona i još dvije djevojke su uspjele zaštititi napadnutu djevojku. Kad su se išle obratiti policiji, koja je u međuvremenu stigla, čula je od policajaca da se nije smjela uključivati u tuču jer je sad i ona sudionica tuče i u prekršaju. Tako da pitanje zašto drugi nisu priskočili ima razne moguće odgovore.
A društvene mreže bitno promiču stvaranje imidža, skupljanje lajkova, pa ako treba i bizarnostima. Podsjetimo se samo kako je TikTok stekao popularnost i još uvijek je održava. Sve je to, nažalost, dio suvremene kulture također motivirane zaradom, a ne brigom o očuvanju temeljnih ljudskih vrijednosti.