O NASA-inoj misiji Curiosity te mogućnosti da kroz nekih 15-ak godina i čovjek kroči na Mars, kao i tehnologijama potrebnim za to, razgovarali smo s Bojanom Pečnikom, hrvatskim astrofizičarom, direktorom Tehnološko Inovacijskog Centra Međimurje te autorom projekta Hipersfera.
>> Vide se svi detalji: Slijetanje na Mars u punoj HD rezoluciji!
>> FOTO i VIDEO: Prošao 'medeni mjesec' Curiosityja na Marsu
>> 'Hipersfera je izum hrvatske inteligencije, a ne heroja'
Pečnik je diplomirao fiziku u Zagrebu 2001. godine. Doktorat je započeo na instututu Max Planck za ekstraterestrijalnu fiziku u Münchenu, a završio na Astrofizičkom institutu Sveučilista u Jeni (Njemačka). Pečnik se tijekom studiranja i znanstvenog usavršavanja bavio teorijom nastanka planetarnih sustava te razvijanjem numeričkih modela.
Je li NASA pretjerala s najavom '7 minuta terora', kojim su detaljno prikazali kako bi trebalo izgledati dramatično slijetanje Curiosityja na Mars?
NASA zaista sjajno odrađuje odnose sa javnošću, a Curiosity samo potvrđuje to pravilo.
Curiosity je značajno veći rover od prijašnjih, tako da padobrani u kombinaciji sa zračnim jastucima, tehnologije koje su korištene npr. za spuštanje Spirita i Opportunityja, ne bi mogle tokom slijetanja dovoljno usporiti robotsku sondu. Stoga je po prvi put korištena kombinacija više tehnologija, od kojih neke nikad nisu upotrebljene u svemirskim istraživanjima. Sve skupa je zaista bilo dramatično kao da se radi o hollywoodskom trileru, a samo spuštanje je fantastičan uspjeh, između ostalog i zato jer je trasiran put za slanje još većih robota.
Na Mars je poslan doista velik robot. Ima li smisla slati još veće robote tamo, ili je konačno došao red i na čovjeka?
Iako je u cijelom Sunčevom sustavu Mars nebesko tijelo koje je najsličnije Zemlji, ipak je to, barem na površini, ekstremno hladna, beživotna pustinja, gotovo bez ikakve atmosfere i magnetskog polja. Živjeti u takvom okolišu nije lako, stoga još uvijek ima puno prostora za istraživanje Marsa putem robotskih sondi, prije nego ljudi stupe na Mars.
Međutim, valja reći da pitanje "čovjek ili mašina u svemiru" nema puno smisla, jer su ljudi i strojevi komplementarni u zadacima koje obavljaju u svemiru. Neke će zadaće, poput mapiranja Marsa (ili kopanje rupe u zemlji), puno jednostavnije obaviti stroj, dok je za neke druge stvari, poput geoloških ispitivanja (ili izgradnje naselja), puno brže i efikasnije da ih obavlja čovjek.
Neki tvrde kako bi čovjek do 2030. mogao kročiti na Crveni planet. Ima li temelja za takvu pretpostavku? Može li tehnologija dovoljno napredovati do tog vremena i omogućiti kraći put čovjeku do Marsa, odnosno kakav pogon bi trebala imati svemirska letjelica koja bi čovjeka ponijela duboko u Sunčev sustav? Može li čovjek s postojećom tehnologijom sigurno stići do Marsa i sletjeti na njega?
Čovjekova prisutnost na Marsu do 2030. me ne bi jako iznenadila. Poslati ljude na Mars niti danas nije tehnološki nerješiv problem, posebno ako bi se ponovila priča sa Mjeseca – par ljudi se prošeće po Marsu, zabije zastavu, skupi nešto kamenja i vrati se kući. I onda se pedeset godina ništa ne događa, jer je pothvat putovanja na Mars toliko skup da jednostavno nije održiv.
Glavni problem je trošak slanja tereta u Zemljinu orbitu. Kada bi sa današnjim raketama odnjeli vodu u orbitu i tamo je sa (hipotetskim) čarobnim štapićem pretvorili u zlato i vratili na Zemlju, još uvijek bi bili na gubitku! Nažalost, po tom pitanju praktički nismo napredovali još od početka svemirske ere.
Što je po Vama najveća prepreka slanju čovjeka na Mars?
Van svake sumnje je najveći problem način na koji funkcionira raketna industrija – nekoliko ogromnih tvrtki koje dobro žive od državnih ugovora i nemaju praktički nikakve poticaje za uvođenje inovacija koje bi snizile troškove puta u svemir. Sa druge strane, tehnološke, pravne i financijske barijere za ulazak na to tržište su vrlo visoke i do prije desetak godina je bilo neozbiljno i pomisliti da bi se mogao pojaviti novi, mali, nezavisni igrač koji ima potencijal promijeniti pravila igre. Međutim danas postoji nekoliko upravo takvih projekata, koji imaju ozbiljnu šansu omogućiti čovječanstvu stvaran iskorak u svemir.
Može li čovjek jednog dana preći i granicu Sunčevog sustava?
Odlazak do neke druge zvijezde nije moguć sa današnjom tehnologijom. Ali ako trošak slanja tereta u Zemljinu orbitu padne na ispod 100 dolara po kilogramu, brojne će aktivnosti van Zemlje postati komercijalno vrlo isplative. Vjerujem da će to omogućiti strelovit napredak i razvoj novih svemirskih tehnologija, a time i stvaran izlazak čovječanstva iz svoje kolijevke koju zovemo Zemlja. Možda ne direktno nama, pa vjerojatno niti našoj djeci, ali nakon toga sve je moguće.
Tko ima najviše šanse prvi poslati čovjeka na Mars, ili će to možda biti pothvat više svjetskih svemirskih agencija, poput ESA-e i Rusa na simulaciji Mars 500?
Ako ne brojimo ekspedicije tipa 'zabadanje zastave, skupljanje kamenja i povratak kući', praktički sam siguran da na Mars neće prvo doći niti NASA, niti ESA, niti Roskosmos, pa čak niti kinezi (koji zadnjih dvadeset godina praktički udvostručuju budget za svoj svemirski program svake godine).
Prvi ljudi koji će stvarno boraviti na Marsu, vjerojatno i trajno živjeti tamo, otići će tamo kroz napore nekog od ovih "novih igrača" koje sam spominjao. Kada bih se kladio, moj novac bi bio na Space Exploration Technologies (SpaceX) tvrtki, iako ima još potencijalnih kandidata, poput tvrtke Blue Origin ili XCOR Aerospace.
Završne misli?
Živimo na samom početku jedne nove ere, u kojoj će odlazak u svemir za velik broj ljudi biti samo malo egzotičniji izlet, u kojoj boravak, pa čak i život, na drugom nebeskom tijelu više neće biti puka fantazija. Roboti poput Znatiželje (eng. Curiosity) pomažu ljudima naći odgovore na neka fundamentalna pitanja (npr. postoji li život van Zemlje), ali nas i upoznaju sa našim novim domom.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
