Underoath 'Lost In the Sound of Separation' - Ocjena: 7/10
(Solid State Records / Dallas Records, 2008.)
Ako ništa drugo, post-hardcore bendu s Floride, Underoathu, mora se priznati podosta uspješno razbijanje predrasuda o heavy metalu kao jakom sotonističkom uporištu. Radi se, naime, o šestorici kršćanskih aktivista, čiji stihovi, unatoč tome što iz glasnica Spencera Chamberlaina zvuče apokaliptično, propovijedaju sve one vrijednosti koje možete čuti nedjeljom na misi.
Da nešto 'nije u redu' s floridskim metalcima vidljivo je već na omotu njihovog šestog albuma 'Lost In the Sound of Separation'. Umjesto krvi, lubanja i hladnog oružja, cover CD-a krase prijateljski nastrojene, ambijentalne apstrakcije.
Ipak, već nakon prve dvije pjesme 'Breathing in a New Mentality' i 'Anyone Can Dig a Hole But it Takes a Real Man to Call it Home', jasno je da se dečki ne šale. Standardna hardcore formula buka/tišina/vrisak, ovoga puta u službi vjere, pokazuje namjeru članova Underoatha da se što više udalje od MTV-jevskih metal-mediokriteta i zakorače stazom koja nudi sporu, ali dugoročniju popularnost.
S tog puta Underoath povremeno skrenu u patetiku tipičnu za emo-pop, no takve stranputice ne treba im uzimati za zlo. 'Lost In the Sound of Separation' nudi dovoljne količine 'pravovjernih' decibela i očekivanog hardcore 'režanja'.
Peter& The Sellers 'Happy Hour' - Ocjena: 4/10
(Kvant, 2008.)
Nakon Pankrta, Sokola i Viteza, slovenski kum punka Peter Lovšin predstavlja The Sellerse, grupu s kojom je odlučio osvojiti svijet.
Album 'Happy Hour' donosi dvanaest novih autorskih pjesama, sve redom na engleskom jeziku i to je jedina poveznica ovog žanrovski kaotičnog albuma. Lovšinov naglasak još i može proći pod 'simpatičan', no 'tanki' tekstovi i nesigurnost u stilskom definiranju pjesama, problemi su zbog kojih će ovaj Lovšinov projekt imati puno muke da osvoji i ovdašnje tržište, a pogotovo svjetsko.
The Sellersi preferiraju blues i southern rock, no zbrku u aranžmanima redovito im unosi gazda Pero Lovšin, čiji punkerski šarm vokala ovoga puta 'ne drži vodu', osim u prihvatljivoj 'I Don't Complain'.
Kako vrijeme albumu ističe, tako materijal nepovratno gubi oštricu. U predzadnoj 'Second Run' Lovšin se gotovo utapa u mediteranskom ugođaju, pokušavajući postići ambijentalnsot Lambchopa, a ploča završava naslovnom 'Happy Hour', koja kao da je nastala na zalasku ljeta ljubavi '69. A kad ostarjeli punker postane hipi, tu definitivno nešto ne štima.
Lovšinov izlet u svijet događa se godinu dana nakoh hvaljene povratničke turneje Pankrta. Grupe s kojom bi Pero imao kudikamo veće šanse za uspjeh u inozemstvu, nego sa Sellersima.
The Trews 'No Time For Later' - Ocjena: 6/10
(Bumstead / Menart, 2008.)
Kanada je otkrila hard rock! Što drugo zaključiti kad bendovi poput The Trewsa, Wintera i Sloana, svi redom iz Nove Scotije, trenutačno vladaju tamošnjim top-ljestvicama i uredno rasprodaju dvorane.
Treći album The Trewsa, grupe koja predvodi novi kanadski rock val, nazvan 'No Time For Later', ogledni je primjerak glazbe kakva trenutno 'rajca' tinejdžere u Kanadi. Riječ je o 'bezopasnom' hard rocku, koji se izravno naslanja na hit-pjesmaricu njihovog ideološkog prethodnika Bryana Adamsa.
The Trews prečesto balansiraju na rubu neprobavljivog konfekcijskog soft-rocka, kao u pjesmi 'Man of Two Minds', no znaju i zablistati u čvrstoj 'Hold Me In Your Arms'. Trewsi ponekad dosegnu i 'simpatičnu žestinu' Foo Fightersa, s kojima se rado uspoređuju, no autorski dvojac, braća John-Angus i Colin McDonald, češće idu sigurnijim putem.
Njihove ne toliko upečatljive, ali sasvim solidne rock eskapade, svidjet će se svima onima koji su odrastali uz Bryana Adamsa, a sad se za njega osjećaju 'malo prestari'.
'Pristojan' rock The Trewsa imat će prođu i na radio postajama, kao i kod svih onih kojima je dovoljno da im gitaristički riffovi pašu uz pivo. S druge strane, onima koji od rocka očekuju ipak malo više inventivnosti, glazba s trećeg albuma The Trewsa neće stvarati trnce.
