RECENZIJE: Raspjevani Billy Bob Thornton, počeci U2 i promašeni NKOTB

The Boxmasters - Ocjena: 8/10
(Edel Records / Menart, 2008)

Neki pojedinci su cool, bez obzira u kojoj situaciji se zatekli. Jednostavno ne mogu biti ulovljeni na lijevoj nozi. Glumac Billy Bob Thornton je najbolji primjer. Teško se sjetiti filma u kojem je bio loš, ili bolje onog u kojem nije briljirao čak i u epizodnim ulogama. Njegova sve-američka gubica i filmski stav luzera koji ne mari za poraze je nešto po čemu ga se može usporediti i s Humphrey Bogartom. 

tri vijesti o kojima se priča KINA I JAPAN Sukob se pogoršava: "To signalizira potencijalni napad" Oglasila se premijerka Snažan potres pogodio Japan, osjetio se i u Rusiji: Izdano upozorenje, cunami pogodio dijelove zemlje, evakuacija u tijeku Šokirao objavom Orban tvrdi: "Bruxelles se priprema za rat s Rusijom. Već je određen i datum"

Ok, to je svijet filma, a kad glumci zakorače u glazbu, onda se tu obično odmah razotkrije njihovo više-manje kompletno ne uklapanje u novi 'film'. No eto iznimke postoje, a to je bend The Boxmasters koji predvodi Billy Bob Thornton. The Boxmastersi su tako odlučili biti posebno drski pa su čak odlučili snimiti dupli album kao svoj debi. Prilično hrabro, jer da je kojim slučajem ishod svega neuspješan bio bi to (također) dvostruki debakl. 

Billy Bob je s J. D. Andrewom i Michaelom Wayneom Butlerom ušao u duboku plavu travu. Dovoljno duboku da se u odanost countryju ove trojke ne može nimalo posumnjati, a opet ne previsoku da momci ne vide kuda treba ići i da se kojim slučajem izgube u zvuku koji mnogi koriste za svjesno dodvoravanje američkim kamiondžijama i rednekčinama. The Boxmasters voze sigurno na protestnom naslijeđu Willyja Nelsona, a opet uklopljeni u bogati i ugodni ritam kakav su imale super grupe poput The Traveling Wilburysa. 

Pored svega Billy Bob je za mikrofonom prokleto siguran i uvjerljiv, kao što je i na velikom platnu. Na prvom disku pod nazivom 'Ours' je dvanaest autorskih pjesama koje odišu stvaralačkim guštom benda, a na jednaki način je sklopljen i 'Theirs', odnosno drugi disk s obradama koji pokriva spektar od soft rocka Kennyja Logginsa, preko 'I Wanna Hold Your Hand' The Beatlesa, soula Jimmiea Helmsa do folka Charlieja Louvina, naravno sve odrađeno u country maniri, ali maštovito i s puno smisla za detalje unutar aranžmana, tako da bi i živi skladatelji originala trebali biti zadovoljni jer se netko s velikom dozom osobnog zadovoljstvom potrudio reanimirati neke uistinu zaboravljene brojeve. Retro štih, ali na sreću ni blizu nekih (možda) očekivanih trenutnih mainstream pristupa. Izgleda da sve što Billy Bob Thornton takne, dobiva zlatan sjaj. 

Sharleen Spiteri 'Melody' - Ocjena: 6/10
(Universal / Aquarius Records, 2008)

Za predvidljivi srednjestrujaški pristup odlučila se Sharleen Spiteri, pjevačica grupe Texas koja je na svojem prvijencu 'Melody' odlučila zajahati na valu koji je izdignuo mladu Velšanku Duffy iznad svih ovogodišnjih debitanata. Duffy je svakako u najboljoj retro maniri vratila sjećanje na Dusty Springfield. Sharleen je pak samo podsjetila na to koliko je Duffy dobra u tome što radi, jer solo uradak pjevačice Texasa, bez obzira na njezino dugogodišnje iskustvo nosi određene manjkavosti. 

Sve počne odličnim big band 'bondovskim' ozračjem i pjesmom 'It Was You' i nastavlja s odom Motown zvuku u obliku 'All The Times I Cried', da bi iz Sharleen u 'Stop I Don't Love You Anymore' oživjela Nancy Sinatra. No nakon te treće pjesme kvaliteta i očekivanja cijelog materijala nepovratno klizi niz 'šećerni tobogan' balada. 

Poznato je da je Sharleen bila dobra imitatorica nekih drugih originala i u matičnom Texasu, a s istom praksom je nastavila i u solo karijeri. 'Melody' je samo dobar marker što je trenutno u modi po pitanju zvuka, ali o trendsetterstvu nema niti govora. Osobe slomljena srca bi ovaj album trebale konzumirati s oprezom. 

The Verve 'Forth' - Ocjena: 7/10
(Parlophone / Dallas Records, 2008.)

Reunioni su i dalje aktualni, a kad će se pisati glazbena povijest prvog desetljeća novog milenija vjerojatno će ponovno okupljanje bendova biti veliko zasebno poglavlje. Dakle to što su članovi britanskog benda The Verve odlučili još jednom združiti snage i nije nešto neočekivano, čak i ako se uzme u obzir teška narav frontmena Richarda Ashcrofta. 

Ahcroft je tako prošle godine odlučio zakopati ratnu sjekiru s gitaristom i klavijaturistom Nickom McCabeom i bubnjarem Peteom Salisburyjem i izlazak albuma 'Forth' bilo je samo pitanje vremena. 'Forth' se nekako najbolje može usporediti sa 'Strays', povratničkim albumom Jane's Addiction iz 2003. godine. Verve je, kao i tada spomenuta kultna losanđeleska grupa, u potpunosti uzeo u obzir protok vremena. Nisu nastavili tamo gdje su stali. 

Svjesni su da je i njihova publika od posljednjeg studijskog albuma prošla kroz različite glazbene faze, tako da nimalo ne čudi plesni hit 'Love Is Noise' (ipak se partijalo u međuvremenu). Ashcroft i društvo su tako ponudili svoju verziju recentnog rock zvuka koji neće žigosati njihove obožavatelje epitetom 'zaostali', a opet radi se o dovoljno intrigantnom i zaraznom materijalu da unovači neke nove klince. 'Bitter Sweet Simphony' tako je završila u ropotarnici prošlosti, a Verve je uspio i bez toga da na bilo koji način sugerira da su upravo oni potpisnici tog velikog hita iz devedesetih. Da je drukčije, 'Forth' ne bi bio niti vrijedan spomena. 

New Kids On The Block 'The Block' - Ocjena: 2/10
(Interscope / Aquarius Records, 2008.)

Uvijek postoje oni koji ne shvaćaju bit toga da se ne može nastaviti gdje se nekad u prošlosti prekinulo s radom. No nije ni za očekivati od New Kids On The Block, boy benda plesača tanušnih i umiljatih glasova da to ikada razumiju. Valjda poneseni uspjehom Take Thata, koji je i bez Robbijea Williamsa postignuo zavidne tiraže, dečki, pardon, ocvali frajeri iz 'bloka' su napravili svoj comeback plan i program. 

Oni nisu poput Take Thata ni pokušali navući neku lažnu pomodnu soft rock prljavštinu, već su ostali na istoj, ako ne i goroj konfekcijskoj glazbenoj razini po kojima su ih mnogi upamtili, ili bolje, pokušali zaboraviti. Svoje godine su kostimirali u iskusni 'Reservoir Dogs' imidž na povratničkom albumu 'originalnog' naziva 'The Block'. NKTOB su uspjeli napraviti potpuno bezličan album. 

Ne postoji niti jedan moment zbog kojeg bi slušatelj trebao dobiti želju da pojača taj zborni poj muških falseta koji izbacuju poruke opakih pastuha u pjesmama 'Sexify My Love', 'Dirty Dancing' i 'Full Service'. Uspjeli su čak i svoje goste poput Akona, Ne-Yo-a, Pussycat Dollsa i Teda Rileya učiniti jednako bezličnim i neprepoznatljivim unutar plesnog pop manirizma s kraja osamdesetih iz kojeg se nisu makli ni za pedalj sve ove godine. Očigledno žive u kvartu koji je dvadeset godina potpuno izoliran od svih glazbenih tokova i zbivanja. 

Reizdanja: U2 'Boy', 'October' i 'War' - Ocjene: 7/10, 7/10 i 8/10
(Universal / Aquarius Records, 2008.)

U2 su s prošlogodišnjim ponovno masteriranim legendarnim albumom 'Joshua Tree' ugodno iznenadili glazbeno tržište, što je na kraju krajeva i polučilo rezultat, a ubrzo je slijedio i nastavak te 'priče'. Digitalno remasterirana reizdanja prva tri albuma grupe U2 'Boy', 'October' i 'War' donijela su miris kraja sedamdesetih i početka osamdesetih i doba kad nisu postojali glazbeni supermeni koji su prvim albumom rušili rekorde prodaje. 

U to vrijeme su bendovi polako 'rasli'. Nisu bili projekti, čiji eventualni neuspjeh bi dovodio automatski i do raskidanja diskografskog ugovora. Publika je imala živaca i pratila je razvoj i slušala one nesavršene u kojima se osjećalo da imaju 'ono nešto'. Uvriježeno mišljenje je bilo da se tek treći studijski album mogao uzeti za ozbiljno, u svim pogledima, od zrelosti do postizanja većih tiraža. U2 su upravo prošli taj put. 

Prvi album 'Boy' iz 1980. godine po ničemu ne odaje u što će se U2 kasnije razviti. Bono je svojski naprezao svoje glasnice, ali je osjetno da grupa još uvijek nije imala do kraja definiran vlastiti zvuk. Drugi album 'October' iznjedrio je hit 'Gloria', svirački je uigraniji, ali je još uvijek samo bio stepenica ka punokrvnom trećem albumu. 'War' je tako bio prekretnica na kojoj su U2 otkrili same sebe, što mogu i što trebaju biti, odnosno angažirani protestni rock giganti koji su u stanju proizvesti himne poput 'Sunday Bloody Sunday' i 'New Year's Day' i stilski utkati irski zvuk u rock kao nitko prije njih. 

Remasterirane verzije nude čišći zvuk, oslobođen produkcijskih šumova, no nema eksperimentiranja sa zvukom, sva tri izdanja su popraćena riječima Paula Morleya, jednog od najcjenjenijih glazbenih kritičara koji je u NME-u doslovce otkrio U2. Preporučljivo i za one koji nisu samo kolekcionari.