Nova Izdanja

Nina Romić, Madonna i Weezer

Piše Marko Podrug, 27. travnja 2010. @ 11:33

Kantautorica Nina Romić snimila je kvalitetan album, koji iz nekog razloga ni u jednom trenutku ne uspijeva poentirati, Madonna je iskazala svoju lošu stranu live CD-om, a puno bolja nije ni nova ploča grupe Weezer.

Nina Romić 'Daljine', Ocjena 6/10
(Aquarius Records, 2010)

Prvi album mlade zagrebačke kantautorice Nine Romić, koja je demo-slavu stjecala preko internetskih društvenih mreža, samo je donekle opravdao laskavu titulu 'hrvatske Norah Jones'. Iznimno intiman, sjetan i mininalistički aranžiran prvijenac 'Daljine' bez sumnje sadrži kvalitetan materijal, no i ovakva pomalo turobna folk-estetika potrebuje dozu uzbudljivosti, nešto za što se slušatelj može uhvatiti.

Drugim riječima, Nini nedostaje pamtljiva pjesma. Ne dobra i kvalitetna pjesma, budući da se albumu s te strane zaista ništa ne može prigovoriti, već nekakvo čvrsto glazbeno uporište koje bi ovome CD-u priskrbilo još poneki kompliment. Upečatljiv vokal Nine Romić utapa se u moru metafora, a pomno građena 'jesenja' atmosfera na kraju postane samoj sebi svrhom, prepatajući se iz pjesme u pjesmu.

Teško je koncentrirano odslušati svih dvanaest skladbi Nine Romić u komadu. Unatoč tome što nam uši mogu uživati u lakoći naslovne pjesme 'Daljine', aranžmanski pogođenoj 'Na nebu nema ništa novo' i tekstualno dobro posloženim 'Kristalima', nakon pola sata preslušavanja dolazimo do usporenih, maratonskih i preintimnih 'Zauvijek' i 'Mrtva priroda'. Tada je jednostavno potreban predah, jer se javlja neumitan osjećaj da album traje beskonačno i da mu silom treba stati na kraj.

Materijal kojim se Nina Romić predstavila javnosti mirne duše možemo okititi epitetima lijep, smirujući, kvalitetan, pa i duhovan. No, treba ga uzimati u malim dozama, inače popisu karakteristika možemo dodati i - dosadan.

Madonna 'Sticky & Sweet Tour', Ocjena: 4/10
(Warner Bros. Records / Dancing Bear, 2010)

Madonna u karijeri nije objavljivala previše live albuma, a sad je poprilično jasno i zašto. Nije nikakvo otkriće da su njezine glasovne mogućnosti ograničene, glazbeni talent proporcionalno manji od količine slave i novca koji je na temelju njega utržila te da se tajna njezina uspjeha krije u revolucionarnom PR-u, kreativnoj samopromociji i smislu za biznis.

No koncertni album 'Sticky & Sweet Tour' pokazao je bolje od bilo kojeg Madonnina izdanja dosada, da je preslušavanje njezina koncerta bez da imate uvid na događanja na pozornici, dosta bolno. Izostanak 'vizualnog podražaja', odnosno blještavog spektakla koji se odvija na bini, na površinu izbacuje vokalne nesposobnosti kraljice popa, manjkavosti koncertnih aranžmana i siromaštvo instrumentalne podloge.

Madonna je na snimci nastaloj tijekom posljednje turneje na koncertu u Buenos Airesu, učestalim posezanjem za medley složencima, u sat vremena uspjela natrpati gotovo 30 svojih hitova, iako službeni popis pjesama broji njih točno trinaest. Spajanje nekoliko skladbi u jednu pjesmu nije ništa novo, no ako se ne radi o nekoj dalmatinskoj ljetnoj fešti, nego o stadionskom koncertu, tada brojni medleyi i nisu baš toliko uspjela fora.

Većina izvedenih pjesama prelivena je jeftinim dance ritmom ('Candy Shop', 'Beat Goes On', 'Give It To Me') ili zastarjelim 'elektro-šokovima' ('Get Stupid', 'Like a Prayer'), a posebno neuspjeli dio koncerta odnosi se na latino 'serijal', koji se proteže od 'Devil Wouldn't Recognize You', do 'Spanish Lesson' i 'La Isla Bonita'. Najkritičniji trenutak koncerta odnosi se na Madonninu izvedbu laganice 'You Must Love Me', gdje je naša junakinja pomislila da njezin vokal može izgurati cijelu pjesmu praćen jedino zvukom violine. Jedini koliko-toliko uspjeli hitovi, gdje je pjevačica konačno pogodila intonaciju, suzdržala se od nekontroliranih vriskova i nije posegnula za pogrešnim aranžmanskim eksperimentima, jesu 'Vogue' i 'She's Not Me'.

Ako nešto od ovog albuma možemo naučiti, jest da Madonnin koncert nikako ne smijemo konzumirati bez pogleda na stage, jer nam potpuna slika može spasiti doživljaj. S obzirom da uz CD ide i prateći DVD s istog koncerta, izdanje je donekle spašeno.

Weezer 'Raditude', Ocjena: 5/10
(Interscope / Universal Music, 2009)

Američka rock skupina Weezer dosad je prodala osam milijuna albuma, a procjenjujući situaciju prema ovom posljednjem nazvanom 'Raditude', čini se da je u SAD-u bitno samo iznaći način kako objaviti ploču i uvijek će se naći netko tko će to i kupiti.

Weezer je imao odliču odskočnu dasku, budući da je njihov prvi nastup devedeset i neke bio otvaranje showa za grupu večeri - Dogstar, kojeg predvodi Keanu Reeves. I od tada su, čini se, uspjeli pronaći nekoliko milijuna tinejdžera koji su se nekako identificirali s njihovim punkoidnim poskočicama o prvim ljubavima, šepurenjima po trgovačkim centrima, razuzdanim partijima kad roditelja nema doma i svemu sličnome.

No ono što Weezer pruža na svom posljednjem, sedmom studijskom albumu, može se opisati kao Green Day za predškolski uzrast. Iako se trude na sve moguće način predstaviti svoje opjevane frustracije kao autentične, iskrene i uvjerljive, ustvari su toliko ispeglani i bezopasni da bi ih gotovo mogle zavoljeti i kršćanske radiopostaje, samo kad bi se riješili nekoliko 'fuck' iz stihova.

Album 'Raditude' ima nekoliko simpatičnih punk-pop pogodaka, poput 'I Want You To', The Girl Got Hot' i I Don't Want to Let You Go', ipak većinom se radi o jeftinom kopiranju Green Daya, pa i Ramonesa. Svu neraskoš svoga talenta članovi Weezera pokazali su u 'Love Is the Answer', gdje su u maniri The Sisters of Mercy i Ofre Haze, rock riffove spojili s orijentalnim ženskim vokalom te uspjeli postići - potpuni promašaj.

>> Johnny Cash, David Gray i My Buddy Moose