Za razliku od uspješnog proširenja EU-a na istok koje je preoblikovalo bivše komunističke zemlje u prosperitetne tržišne demokracije, Europska susjedska politika (European Neighbourhood Policy), pokrenuta 2003., spektakularan je neuspjeh.
Pročitajte i ovo
U sklopu te politike EU nudi novac, tehničku pomoć i pristup svojem tržištu, ali ne i punopravno članstvo, 16 zemalja u istočnoj Europi, na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, a one zauzvrat moraju usvojiti europske demokratske, administrativne i ekonomske norme.
„Promatrajući situaciju sada, teško možemo izbjeći zaključak da smo okruženi ne 'prijateljskim' nego 'vatrenim prstenom'“, rekao je bivši švedski premijer Carl Bildt ranije ove godine.
Neuspjeh da se stabilizira ili demokratizira europsko okruženje djelomično je posljednica snaga nad kojima Bruxelles nema kontrolu: ruskog nezadovoljstva raspadom Sovjetskog Saveza, kao i političkim i sektaškim sukobima na Bliskom istoku.
Pet od šest zemalja obuhvaćenih Istočnim partnerstvom – Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija i Azerbajdžan – oslabljeno je neriješenim 'zamrznutim sukobima' u kojima prste ima Moskva. Šesta, Bjelorusija, toliko je autoritarna da je pod sankcijama EU-a i odbila je ponuđeni sporazum o slobodnoj trgovini.
Europski dužnosnici sada priznaju da je okvir zamišljen kako bi se približilo i transformiralo europske susjede imao mane od samoga početka zbog mješavine arogancije i naivnosti.
„Zamisao je bila da se uspostavi prsten prijatelja koji bi se integrirali s nama, ali ne bi postali članovi EU-a. Europska unija je prilično nadmeno govorila svima što da rade jer smo vjerovali da žele biti poput nas“, rekao je Christian Daniellson, glavni direktor Opće uprave za Europsku susjedsku politiku i proširenje u Europskoj komisiji.
Pogrešne pretpostavke
Takav europski pristup ponudio je premalo nagrada i previše uvjeta, praćenih nametljivim monitoringom kojem su se autoritarni vladari i lokalni oligarsi od Minska i Bakua do Kaira i Alžira instinktivno opirali kao prijetnji vlastitim interesima.
Predviđao je jednak odnos sa svim zemljama unatoč tomu što se one međusobno jako razlikuju po stupnju gospodarskog razvoja i oblicima vladavine i većinom su loše pripremljene za primjenu velikog broja europskih propisa.
I pretpostavljalo se da će skupine zemalja u sjevernoj Africi ili na južnom Kavkazu međusobno surađivati i trgovati, a volje za to zapravo je bilo vrlo malo ili nimalo.
Sada Europska susjedska politika prolazi kroz temeljito preispitivanje, a novi skromniji, fleksibilniji i primjereniji pristup trebao bi biti predstavljen 17. studenoga. Hoće li biti uspješniji tek će se vidjeti.
Ian Bond, bivši američki veleposlanik koji sada radi za Centar za europsku reformu, ocijenio je tu europsku politiku u njezinu sadašnjem obliku „zbrkom nedosljednosti i pustih želja“.
Zadnja revizija 2010./11. pozvala je da se fokus stavi na promicanje „duboke i održive demokracije“, rekao je. No od tada dvije zemlje – Libija i Sirija - utonule su gotovo u anarhiju, a jedna – Egipat – doživjela je vojni udar, dok se represija nad civilnim društvom i medijima pogoršala u nekoliko zemalja, uključivo Azerbajdžan, dodao je.
Među rijetkim relativno uspješnim primjerima, Tunis, Ukrajina i Gruzija i dalje su izloženi unutarnjim i vanjskim prijetnjama, a usprkos povlaštenim ekonomskim vezama s EU-om Izrael nema razumijevanja za europske napore da Palestinci dobiju državu.
Europski dužnosnici za ublažavanje kriterija
Europski dužnosnici sada govore o potrebi za novim realizmom, stavljajući interese koje dijele s partnerima ispred prodika o ljudskim pravima i demokraciji.
No Europski parlament i neke članice poput Njemačke i nordijskih zemalja nerado će popustiti kad je u pitanju promicanje tih vrijednosti.
Bildt, primjerice, ističe da „naš interes da sada vlada stabilnost ne smije nas spriječiti da inzistiramo na poštivanju ljudskih prava koja su dugoročno neophodan uvjet za stabilnost kojoj težimo.“
Neki stručnjaci drže da je europska ponuda sporazuma o dubokoj i sveobuhvatnoj slobodnoj trgovini bila nerealna i da destabilizira gospodarstva zemalja u susjedstvu, jer zahtijeva da otvore svoja tržišta konkurenciji iz EU-a prije nego što imaju što za prodati Europi.
No europski dužnosnici smatraju da bi Ukrajina i Gruzija, koje su sklopile takve sporazume s Bruxellesom, trebale ustrajati u njihovoj provedbi kako bi osnažile svoj gospodarski razvoj.
Michael Leigh, viši savjetnik u američkom think-tanku Njemački Marshallov fond (GMF) i bivši glavni direktor Opće uprave za proširenje pri Europskoj komisiji, rekao je da je Bruxelles reagirao na Arapsko proljeće 2011. ponudivši „neuravnotežen, dugačak, težak i zahtjevan“ proces uspostave dubokih i sveobuhvatnih zona slobodne trgovine (DCFTA) umjesto brzog ali ograničenog pristupa tržištu.
Bilo bi bolje da se zemljama kao što su Maroko i Tunis ponudi trenutačno ukidanje ograničenja za poljoprivredne proizvode kao što su naranče i rajčice, rekao je, no to nije u interesu poljoprivrednika u članicama EU-a kao što su Francuska, Španjolska i Italija.
Hitna potreba da se zaustavi i kontrolira priljev stotina tisuća izbjeglica s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike vjerojatno će dobiti prednost pred svim ostalim prioritetima u odnosima sa zemljama u europskom susjedstvu.
To znači da će Bruxelles preusmjeriti novac predviđen za gospodarski razvoj i administrativne reforme u financiranje projekata kojima bi se izbjeglice zadržalo ondje gdje im je mjesto i odvratilo ih se od bijega u Europu.
Prsten prijatelja morat će pričekati bolja vremena. EU sada treba obranu od poplava, piše Reuters. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
