Volonteri su slijepoj baki jedina nada da doslovce ne umre od gladi: S malo novca i puno volje čuda su moguća

Slijepa starica koja gladuje, 70-godišnjak koji satima radi u polju za jedan dolar dnevno, gladna i bolesna djeca. Sve to zatekla je ekipa Provjerenog kada je prije mjesec dana stigla u misiju Rujewa, maleno mjesto na jugozapadu Tanzanije.

Ali zatekli su i one koji od tih ljudi nisu okrenuli glavu, oni koji su im jedina nada da doslovce ne umru od gladi ili bolesti jer više od 15 godina ondje djeluje hrvatska udruga Zdenac.

Uz pomoć donacija iz Hrvatske obrazovali su brojnu djecu, nahranili obitelji, starije i nemoćne, izgradili muški i ženski đački dom. Ana i Marija, volonterke u misiji, pokazale su kako izgleda program kumstva i kako ono što je i za naše prilike malo, doslovce može promijeniti živote.

Skromna kuća od svega nekoliko kvadrata. Bez kreveta, madraca, struje i vode. Siromaštvo i bijeda. 

Pročitajte i ovo Katastrofa kod Križevaca Dom peteročlane obitelji progutala buktinja, sada ih čeka obnova od temelja: "Sve se pretvorilo u pepeo, nije bilo šanse da se išta spasi"

"Mi smo ovdje sretni. Zadovoljni smo", rekao je Stephano, Sebastianov tata.

Bez obzira na karte koje im je život podijelio, 10-godišnji Sebastian i njegov otac za bolje i drugačije ne znaju. Ali imaju jedan drugoga i ručak na stolu.

Stephano je rođen s deformacijom donjeg dijela tijela. Da je rođen u nekom drugom dijelu svijeta, možda bi kao dijete i dobio potrebnu liječničku pomoć, ali on je rođen u malom mjestu na jugozapadu Tanzanije.

"Živio sam sa svojim roditeljima, ali nažalost oni su umrli. Ja sam išao u školu u Dar es Saalam, don Ante Batarelo mi je pomagao. Završio sam srednju školu i počeo stvarati život. Počeo sam raditi ovaj posao, našao sam ženu", rekao je Sebastianov otac.

I baš kada se činilo da je život krenuo na bolje, žena je ostavila njega i Sebastiana svega godinu dana od njegova rođenja. Ostali su sami.

"Teško je jer nemam dovoljno novca. Teško je jer moram tražiti novac i kuhati za svog sina, pripremati doručak, pripremati ga za školu. Sve sam. Problem je kada primjerice sin treba mamu, ja moram biti kao mama, kada treba tatu, ja moram biti i tata. Puno vremena provodim trudeći se da moj sin bude sretan", ispričao je Stephano.

Pokušava mu pružiti najbolje što zna, ali kao osoba s invaliditetom ovdje ne može puno. I bez obzira na to što spava na tvrdom podu, nerijetko gladan, što nema niti jednu igračku ili slatkiš. Ovaj desetogodišnjak ima najveći osmijeh.

Pročitajte i ovo Jurica Mrčela Jeste li ga vidjeli? Nestao mladi violončelist, policija objavila gdje je posljednji put viđen

I dok očajavamo nad ovakvim sudbinama, Ana i Marija u šest mjeseci koliko su ovdje emocije su morale staviti po strani.

"Ne možemo im ni pomoći ako ćemo mi samo plakati nad njihovim sudbinama, a stvar je u tome što ni oni sami ne plaču nad svojim sudbinama nego se oni bore za život", kaže Marija Radočaj, volonterka u misiji".

"Vi kad njih vidite nasmijane vi ne možete biti tužni, jednostavno te oni natjeraju da ti zaboraviš sve svoje probleme", napomenula je Ana Papac, volonterka u misiji.

One su volonterke u misiji udruge Zdenac. Na pola godine ostavile su život kakav poznaju i otišle tamo gdje su osjetile da su potrebne. Onima koji njihov dolazak željno iščekuju. Jer znaju da im nose novu priliku za život dostojan čovjeka, a tu priliku sada će dobiti i Sebastian.

Ana i Marija jutro provode na terenu. Obilaze kuće i djecu koja bi trebala ući u program kumstva kako bi bili sigurni da novac ide u prave ruke, odnosno onima koji su doista u potrebi.

Ovdje su već gotovo šest mjeseci. Ana je diplomirana pravnica. Radila je u državnoj tvrtki, imala siguran posao, ali ipak osjetila je da nešto nedostaje.

"Da trebam promjenu, i da trebam nešto drugo, da me to nije ispunjavalo do kraja, ali nisam znala što. I onda se pojavio taj poziv sestre Ljilje", kazala je Papac.

Marija, inače profesorica u školi, uzela je neplaćeni dopust i gotovo bez razmišljanja prihvatila poziv za odlazak u misiju.

Pročitajte i ovo Anketa Koje su seksualne navike i stavovi u Srbiji, BiH, Hrvatskoj: Zanimljivo istraživanje psihologa prvo je takvo u regiji

"Prvo je bilo ja idem, a onda što ćemo mi tamo raditi", izjavila je Radočaj.

Iako su se godinu dana spremale za ovu misiju, na ono što su ovdje zatekle nitko ih nije mogao pripremiti.

"Žive u kućama od blata koje su ogoljene od svakog namještaja, nemaju struje, nemaju vode, nekad moraju dugo ići do bunara, do pitke vode", poručila je Radočaj.

Nerijetko danima gladni, bolesni. Poput djevojčica koje su imale komplikacije s pupčanom vrpcom. Majka nije imala novca za bolnicu. Osim ulaska u program kumstva, platit će im se i potrebna operacija. Njihova je misija tim ljudima pružiti nadu i šansu za neki bolji život.

Na drugoj strani sela još jedna teška sudbina. Slijepa baka kaže: ''Jako sam gladna. Zadnji put sam jela jučer ujutro. Zna se dogoditi da danima ništa nemam za jesti. Sjećam se jednom, četiri dana ništa nisam jela. Ali onda ste vi došli i donijeli ste mi hranu i skuhali ručak.''

Volonteri su joj jedina nada da doslovce ne umre od gladi jer nema nikoga tko bi mogao brinuti o njoj. Imala je troje djece, ali svi su umrli od AIDS-a. Cijeli svoj život provela je u siromaštvu, bolje od ovoga nikada nije ni poznavala.

Više pogledajte u priloženom videozapisu. 

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr