Zemunski klan je 21. veljače 2003. godine napravio odlučujući korak u ostvarenju svog plana - ubojstva Zorana Đinđića.
Pročitajte i ovo
Kako je otkrio svjedok suradnik Dejan Milenković Bagzi, poslije višetjednog izviđanja terena i kovanja plana, nabavke oružje i organiziranja petočlane grupe, donesena je odluka da se tog dana, u neposrednoj blizini tada nedovršene beogradske hale "Limes" (današnje "Arene") ubije premijer Srbije.
Plan je bio naizgled spektakularan, ali u praksi neprovediv. Bagzi je trebao kamionom probiti kolonu premijera, zaustaviti je u blizini hale, nakon čega su četvorica atentatora, naoružana "zoljama" i automatskim puškama trebala ubiti Đinđića i njegovo osiguranje.
Atentat nikada nije realiziran, iako je Bagzi ipak izazvao sudar. Đinđić se tada našalio da je "netko vjerojatno učio voziti". Osim Zvezdana Jovanovića i Mileta Lukovića, jedan od atentatora trebao je biti i Željko Tojaga.
Tojaga je, kao i brojni drugi pripadnici zemunskog klana, bio bivši pripadnik Jedinice za specijalne operacije, pa, s tim u vezi, Legijin "kadar". Na suđenju koje je uslijedilo nakon "Sablje", okrivljeni je negirao krivnju, ali je usprkos tome, 2007. godine osuđen na 30 godina zatvora.
Ipak, krajem 2008. godine, Vrhovni sud Srbije uvažio je žalbe obrane i prepolovio mu kaznu. U obrazloženju odluke je navedeno da je procijenjeno da je Tojaga sudjelovao samo u jednoj radnji izvršenja krivičnog djela (pokušaj ubojstva Đinđića), za razliku od ostatka klana kojima se na teret stavljao veliki broj ubojstava, i na kraju krajeva, sama likvidacija Đinđića.
Kako je za "Blic" potvrđeno od izvora upoznatih s Tojaginim slučajem, nesuđeni atentator na slobodu će definitivno krajem travnja ove godine.
Od ubojstva prvog demokratski izabranog premijera Srbije prošlo je 15 godina. Zbog odgovornosti u atentatu osuđeno je nekoliko osoba, zbog pripadnosti zemunskom klanu još više, ali pojedine krivične prijave - poput one koju je u ime Đinđićeve obitelji podnio odvjetnik Srđa Popović - kao i optužnice nisu dobile pravosudni epilog.
Tojaga je duže vrijeme štrajkao glađu u samici beogradskog CZ-a. Štrajk je počeo mjesec dana nakon uhićenja, u veljači 2003. Jeo je samo kruh i pio vodu, zbog čega je smršavio 20 kilograma. Na sudu je tvrdio da nikada nije video Dušana Spasojevića, da ne poznaje članove zemunskog klana i da jedino zna Milorada Ulemeka Legiju.
Prvi osuđenik za sudjelovanje u ubojstvu srpskog premijera koji je izašao na slobodu bio je Saša Pejaković zvani Pele (41), bivši pripadnik „Crvenih beretki”, piše "Alo". On je polovicom ožujka 2013. izašao na slobodu nakon izdržavanja osmogodišnje kazne zatvora, na koju je osuđen zbog pomaganja Đinđićevim ubojicama. Kaznu je izdržao u sremskomitrovačkom zatvoru, a izašao je mjesec dana ranije, nakon što mu je uvažena molba za uvjetni otpust. Pejaković je osuđen jer je od 12. do 20. ožujka 2003. pomagao u skrivanju Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića Kuma tako što ih je vozio automobilom po Beogradu i okolini.
