Svakim danom, gradovi, naselja i sela oko nuklearne elektrane Fukushima Daiichi u Japanu postaju poput ukrajinskog Pripyata, mjesta prošlosti, zamrznuta u vremenu. Mjesta duhova. Sve do ožujka 2011. godine, to nije bilo tako, a onda se dogodilo nezamislivo. Japan je prvo pogodio razoran potres, koji je pokrenuo ogroman 15-metarski tsunami, a upravo taj tsunami, nanio je nepopravljivu štetu nuklearki Fukushima Daiichi, kojoj su se reaktori redom počeli pregrijavati, zbog tsunamijem uništenog sustava hlađenja. Ukupno, tri od četiri reaktora su doživjela katastrofalno pregrijavanje.
Pročitajte i ovo
Danas, više od četiri godine nakon te nuklearne katastrofe, oko nuklearke je proglašena zabranjena zona u radijusu od 20 kilometara. To je ujedno i podsjetnik na opasnu narav nuklearne energije i rizik koji predstavlja uporaba fizijskih reaktora.
Čitava mreža sela i gradova u toj zoni, ostala je napuštena, a stotine tisuća Japanaca bez krova nad glavom. Najveća je to nuklearna katastrofa, od već spomenute one u Černobilu.
Sablazan koja dočarava tragediju
Čak 160.000 ljudi evakuirano je sa šireg područja oko nuklearke Fukushima Daiichi, a 120.000 se još uvijek ne može vratiti svojim kućama, jer je razina radijacije i dalje preopasna za ljude.
Što ne valja s ovim tratinčicama?
U rujnu 2015. godine, poljski profesionalni fotograf i filmaš, Arkadiusz Podniesinski (43), htio je svojim očima posvjedočiti u što se pretvorila Fukushima i područje oko istoimene nuklearke. Zatekao je sablasno pust grad, kojeg je vrijeme počelo već svladavati, a priroda je većinu prometnica već preotela nazad.
"Cilj mi je bio predstaviti stvarno stanje zabranjene zone. Futaba, Namie i Tamioka su gradovi duhova, čija je pustoš zastrašujuća i dočarava tragediju koja je zadesila stotine tisuća ljudi", rekao je poljski fotograf.
Borba čovjeka protiv majke prirode
Danas, 20.000 radnika čisti to područje i održava ga, ulicu po ulicu, kuću po kuću, u borbi s prirodom i zubom vremena. Prskaju se krovovi i zidovi kuća, kako zelenilo ne bi progutalo urbane sredine, i kako bi povratnici jednog dana zatekli svoj dom, više manje u stanju u kakvom su ga napustili.
Povrh toga, ti isti radnici kopaju površinski sloj tla i gomilaju ga na otpadu, dok dublje slojeve pomno čiste, kako bi bilo što manje radioaktivno, odnosno onečišćeno radioaktivnim elementima.
"Prva stvar koju sam primijetio u zabranjenoj zoni jest nevjerojatno veliko područje na kojem se provodi dekontaminacija. Bio je to način na koji sam vukao vlastite zaključke, bez utjecaja lokalnih medija, lobija i vladine propagande", kaže Podniesinski.
Ljudi s tog područja, koji su raseljeni po Japanu, ne vjeruju da će se ikad moći vratiti kućama, a još manje vjeruju propagandi japanske vlade, koja tvrdi da će kroz 30 godina radioaktivan otpad nestati. Brine ih da će radioaltivni otpad zauvijek ostati tamo, kaže Podniesinski.
Novinari nisu dobrodošli
Većina gradova, naselja i sela u zabranjenoj zoni je radioaktivna i pristup tim mjestima je strogo zabranjen. Iako mu je pritup narančastoj i crvenoj zoni bio onemogućen, ono što je poljski fotograf snimio dovoljno govori o kakvoj pustoši je riječ i daje naslutiti da u spomenutim strogo zabranjenim zonama, vlada sigurno još i veća pustoš.
Turistima je pristup zabranjen. Novinari i mediji nisu dobrodošli te moraju obrazložiti u koju svrhu idu na to područje i kakav je njihov stav prema katastrofi iz 2011. godine.
Podniesinski je nakon posjeta donio vlastiti zaključak tko je kriv za tu katastrofu. "Krivi su ljudi. Ta se katastrofa mogla predvidjeti i spriječiti", zaključio je.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
