U sjeni rasprava na siječanjskoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasborugu bila je ona o bračnim odnosima, razvodima i pravima djece prilikom tzv. roditeljske otmice. Više je nego ikad brakova osoba različitog državljanstva, a kada im dođe kraj, nerijetko nastane borba oko djece. Kako se roditelji u tim slučajevima ''hvataju'' blagodati zakonodavstva države iz koje dolaze, teško je ustvrditi kako će u svemu završiti djeca.
Pročitajte i ovo
Aktualni podsjetnik na ovu problematiku je slučaj Nine Kuluz i njezine borbe s bivšim partnerom, Talijanom Alessandrom Avenatijem, oko skrbništva nad maloljetnim sinom Cesareom. Njezina borba traje već godinama. Kada je dječak bio star 18 mjeseci, Kuluz ga je odvela iz doma u Moncalieriju koji je dijelila s Avenatijem. Nakon neuspješnog pokušaja ovrhe na 9-godišnjim dječakom prošle godine, novi pokušaj je zakazan za 7. veljače ove godine.
Kako bi uredio kaotičnost koja zna nastati, Europski parlament donio je smjernice u kojima bi sudovi nacionalnih država trebali djelovati kada su u pitanju takvi slučajevi. Glavni izvjestitelj parlamentarnog Odbora za pravna pitanja Zwifka Tadeus u odgovoru za Dnevnik.hr navodi da su unatoč propisima koje daju europske uredbe, krajnja praksa i ishodi još na nacionalnim sudovima država članica.
''Obiteljski zakon ostaje u ingerenciji države članice, tako da postoje samo pojedine specifičnosti koje EU može regulirati. Te specifičnosti odnose se većinom na situacije u kojima imamo transnacionalne parove'', napominje Tadeus.
Pod izrazom ''roditeljska otmica'' podrazumjeva se situacija u kojoj jedan roditelj bez znanja i pristanka drugog roditelja, dijete odvede u drugu državu s namjerom da dijete ne viđa roditelja od kojeg je odvedeno. Izdvojio je ključne točke parlamentarnog izvještaja koje su usvojene u siječnju. ''Institucije se moraju fokusirati na dobrobit djeteta. Ni roditelji, ni institucije i nijedna država ne posjeduju dijete. Svaki slučaj roditeljske neodgovornosti ili (roditeljske) otmice bi se trebao sagledavati individualno'', ističe Tadeus.
Tri su glavne preporuke. Prvo je pravo djeteta da izrazi svoje stavove bez bilo kakva pritiska s bilo koje strane. Drugo je medijacija (postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više posrednika). Europski parlament naglašava pozitivnu ulogu procedure medijacije u međudržavnim slučajevima, ali u slučajevima u kojima sud smatra da neće produživati vrijeme za rješavanje slučaja. Treće je udomljavanje djeteta u sigurno okruženje, makar ono bilo i druga zemlja članica.
Među temama prava djece kojih se zakonodavni odbor dotaknuo u siječnju jesu i slučajevi djece bez pratnje. ''Pojedina strana djeca ili djeca migranti ne spadaju u kategoriju ljudi koji traže zaštitu od progona ili konflikta u svojim državama članicama. Njihovo preseljenje u EU ili među članicama EU-a motivirano je uglavnom ekonomskim razlozima. Važno je ne previdjeti i njih u kontekstu trenutačne izbjegličke krize. Ova kategorija uključuje djecu bez pratnje koja se nisu prijavila ili ne ispunjavaju uvjete za takvu zaštitu. To su ili državljani EU-a izvan svojih država članica, na primjer romska djeca iz Bugarske ili neke treće zemlje, primjerice balkanske ili afričke, koje ponekad njihove obitelji šalju u Europu. Ali i njima je potrebna zaštita zakona'', podjeća Tadeus.
Na pitanje koja bi dječja prava još trebala biti regulirana, a kojima će se u dogledno vrijeme baviti odbori Europskog parlamenta, Tadeus kaže: ''Odbor za pravne poslove zatražio je od Europske komisije da osmisli zakonodavni prijedlog za prekogranično priznavanje domaćih pravila za posvojenje. Predloženo je da se stvori mehanizam automatskog priznavanja posvojenja koja su se odvila u jednoj državi članici, a obitelj se kasnije preselila u drugu, jer se procedure posvojenja mogu razlikovati među članicama. Mislim da bi to mogao biti sljedeći korak koji bismo mogli poduzeti u zakonodavstvu EU-a.''
